Prva nedjelja došašća (03.12.2017.)

56

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 63, 16b-17.19b; 64, 2b-7

¹⁶ Ti si, Gospodine, naš otac,
Otkupitelj naš – ime ti je oduvijek.
¹⁷ Zašto, Gospodine, zašto si dopustio
da odlutamo s tvojih putova,
zašto dade da nam srce otvrdne
da se tebe više ne bojimo?
Vrati se, radi slugu svojih i
radi pleména baštine svoje!
¹⁹ O da razdreš nebesa i siđeš:
pred licem tvojim tresla bi se brda.
² Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo,
oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe,
takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega.
⁴ Pritječeš onomu što pravdu čini radosno,
onima što se tebe spominju na putima tvojim;
Razgnjevismo te, griješismo,
od tebe se odmetnusmo.
⁵Tako svi postasmo nečisti,
a sva pravda naša ko haljine okaljane.
Svi mi k’o lišće otpadosmo
i opačine naše k’o vjetar nas odnose.
⁶ Nikog nema da ime tvoje prizove,
da se trgne i osloni o tebe.
Jer lice si svoje od nas sakrio
i predao nas u ruke zločinima našim.
⁷ Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac:
mi smo glina, a ti naš lončar
– svi smo mi djelo ruku tvojih.

Riječ Gospodnja.

Najsnažniji trenutak ovog odlomka Izaijine knjige jamačno je zaziv 19. retka: »O da razdreš nebesa i siđeš«. Taj je zaziv proročki redaktor umetnuo u cijeli nîz tematika koje mu daju na značenju i snazi. Na vidjelo izlaze tri glavne teme.
Ponajprije duboka svijest koju narod ima o vlastitom grijehu; nisu toliko važne nemilosti u koje Izrael upada (među kojima je oskvrnuće hrama, koje je ispušteno u liturgijskom čitanju), koliko grijeh doživljen kao zatvor iz kojeg se narod ne uspijeva osloboditi: »Zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova?« (17. r.); »Predao si nas u ruke zločinima našim« (6. r.); »a sva pravda naša ko haljine okaljane « (5. r.); odnosno ne polazi mu za rukom osloboditi se spona grijeha.
Valja uočiti d se pred tom situacijom narod obraća Bogu zazivajući ga »Oče naš«, što je rijetka terminologija u Starom zavjetu, no česta u važnim odlomcima. To što je Bog »otac« Izraela, motivacija je koja opravdava oslobođenje iz Egipta (Izl 4, 23: »Pusti mi sina da mi iskaže štovanje«) a sa svoje strane Izrael se obraća Bogu naglašavajući rodbinske veze, u uvjerenju da će to taknuti Božje srce.
Konačno, zazivanje Boga da razdre nebesa, uzdiže se riječima koje se temelje na spomenu onoga što je on već učinio. Kao da Izrael kaže Bogu: ne spominji se onoga što smo mi učinili, već se spomeni onoga što si ti, Gospodine, učinio i nastavi to i danas činiti.

2. čitanje: Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima 1, 3-9

Braćo:
³ Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!
⁴ Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: ⁵ u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju. ⁶ Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama ⁷ te ne oskudijevate ni na jednom daru čekajući Objavljenje Gospodina našega Isusa Krista! ⁸ On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprigovornima u Dan Gospodina našega Isusa Krista. ⁹ Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega.

Riječ Gospodnja.

Obraćajući se korintskoj zajednici, Pavao opisuje stanje u kojem se nalaze kršćani. Oni kao da su postavljeni između dva vremena:a to su prošlost, u kojoj su Korinćani već iskusili obilje Božjih darova, i budućnost, to jest dan »objavljenja Gospodina našega Isusa Krista«. Iz toga proizlaze dva stava: zahvaljivanje i nada.
Počeci naviještanja u Korintu bili su obilježeni obilnim izlijevanjem darova Duha svetoga. Rođena je iznimno živa Crkva, u kojoj se po Apostolovu mišljenju ne postavlja problem poticanja na sudjelovanje, već upravo onaj da se bogatstvo pojedinaca djelotvorno usmjeri na opće dobro. Darovi i očitovanja milosti, uči pavao, nisu bili dani kao ukras i razlog za hvalisanje, već kao zadatak i odgovornost u pomaganju vjernicima da budu postojani u »svjedočenju za Krista«.
Tako ispunjeni milošću vjernici mogu s pouzdanjem ići prema konačnom objavljenju Gospodina Isusa (7. r.), kad će postići potpuno zajedništvo s njime. No još prije njihova zalaganja u budnom iščekivanju, Pavao voli naglasiti da će ih Bog sâm dovesti do toga konačnog susreta sa svojim Sinom. Kršćani, koji jako dobro poznaju vlastitu slabost, mogu računati na vjernost Božju, koji svim silama želi ostvariti ‘poziv’ koji im je uputio.

Evanđelje: Marko, 13, 33-37

U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:
³³»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.³⁴ Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovijedi da bdije. ³⁵ Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – ³⁶ da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe.³⁷ Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«

Riječ Gospodnja.

Evanđeoski odlomak se otvara i zatvara istim pozivom: »Bdijte« (rr. 33.57). Potom slijede dvije pouke, od kojih je prva o ‘razlogu zašto’ bdjeti: »Bdijte jer ne znate kada je čas« (33. r.). To bi pri površnom čitanju mogla izgledati kao stavljanje omče oko vrata: Isus ne objavljuje dan i čas, kako bi kršćanina stalno držao u strahu. Suprotno tome, određeni čas jednostavno nije naznačen jer su svi časovi dobri za otvaranje Evanđelju i za njegovo provođenje u život. Isus želi dati život zajednici koja nije opsjednuta željom znati kad će biti kraj svijeta, već se brine živjeti i raspoznavati Božja vremena i trenutke i koja se u svakom trenutku temeljito zalaže osluškivati i poslušati. A to u iščekivanju posljednjeg susreta koji će zauvijek uvesti u Kraljevstvo; iščekivanje koje je, dakako, trajno i snažno, ali ne tjeskobno i usplahireno, već puno pouzdanja.
Druga pouka se odnosi na ‘stil’ budnosti. Marko, iznoseći prispodobu o čovjeku koji odlazi na dalek put, tumači da taj (čovjek) svoju »kuću« ostavlja u rukama slugu (34. r.). U kuće se ovdje može vidjeti slika kršćanske zajednice. Svaki je kršćanin, us svagdanjoj vjernosti Gospodinu, odgovoran za svoje izgrađivanje. Tada se njegovo bdijenje očituje kao ‘bdijenje nad kućom’, za koju se kršćanin treba brinuti dok čeka svog Gospodina, vršeći djelo što ga je Bog svakome povjerio.

MEDITACIJA

Nada je najizvrsnija krepost došašća. On čini da s pouzdanjem i hrabrošću gledamo u sutrašnjicu. No, kad ne bi bila u stanju realno sagledavati sadašnje stanje i kad ne bi bila ukorijenjena u sjećanje na već poznate i proživljene dobre stvari, izložila bi se opasnosti da bude iluzorno i isprazno nadanje koje se gubi u maglama naše mašte. To je zajednička tematika svim današnjim čitanjima.
Osobito prvo čitanje naglašava već primljena Božja dobročinstva kao temelj za ponovno iščekivanje njegova dolaska. Čitanje se otvara govoreći o Bogu, a ne o čovjeku: »Ti si naš otac, otkupitelj naš« (Iz 63, 16); polazi dakle od sigurnosti da se Bog uz nas vezao i da ne može ostati daleko od nas. Uostalom, u svakom odnosu (unutar nekog para, među prijateljima, u krilu neke zajednice…) sjećanje na zajednički proživljene lijepe trenutke i na teškoće koje su prebrođene složnom solidarnošću može dati snage za suočavanje s novim poteškoćama. To se također događa i u odnosu s Bogom, gdje se nikad ne možemo odreći spomena.
Međutim, nada mora biti i riječ koja zvuči ‘istinito’ i vjerodostojno za sadašnjost. Zbog toga se ona združuje s bdijenjem i činjenjem. U ‘kući’ koja je Crkva svaki sluga je preuzeo određeni posao, i sve se nazivaju upravo tako ‘sluge’. Sluga je netko tko pripada nekom drugom, netko tko ne posjeduje vlastiti život. U kući ovog Gospodara svi su upravo u položaju da ne pripadaju samima sebi, već jedino njemu i drugima. Primjer učenika koji će spavati umjesto da bdiju s Isusom u Getsemanskom vrtu, dobro pokazuje da to bdijenje nije bilo kakav stav, već je u svojoj bîti sposobnost dati život, kao u Isusovu slučaju.

MOLITVA

Najbolji prijedlog za molitvu u ovom slučaju je preuzeti tekst prvog čitanja, koji je cjelini napisan u obliku prošnje.
»Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš«. Dok se, Oče, približavamo k Tebi, osjećamo svu snagu tih riječi. Ti se s nama založio, kao da si se izložio našem ‘ucjenjivanju’, tako da se mi uvijek možemo pozvati na tu povezanost s Tobom i pokucati na Tvoje srce. Nemoj se podsjećati tko si Ti, već tko smo mi, jer mi smo glina a Ti si lončar. Djelo ruku svojih ne zaboravi.
Gospodine Isuse, koji si nam povjerio svoju kuću, Crkvu, i svu našu braću, da se brinemo jedni za druge u iščekivanju tvog povratka, ne dopusti da nam ruke klonu od umora i sna. Ne prepusti nas na milost i nemilost našeg grijeha i naše nepravde. Ti koji nas zoveš ‘slugama’, dan nam da se prepoznamo u Tebi, koji si postao našim slugom.
»Budni budite, bdijete«, Tvoja je zapovijed: kao što je onaj koji provodi noć na otvorenom pozoran na svaki noćni šum jer bi mogao najavljivati nešto neočekivano, tako učini da i nama oči i uši budu otvorene da uočimo gdje si Ti na djelu i gdje nas zoveš da surađujemo s Tobom.

KONTEMPLACIJA

Jedno ozbiljno pitanje. Bdjeti: što to Kristu znači? Biti budni. Nije riječ samo o vjerovanju, nego i o stajanju na straži. Znadete što znači očekivati prijatelja, čekati da dođe kad kasni? Što znači biti u brizi za nešto što bi se mogli dogoditi i ne dogoditi? Bdjeti za Krista je nešto slično. Bdjeti s Kristom znači gledati naprijed a pri tome ne zaboraviti prošlost. I ne zaboraviti da je on za nas trpio, i potpuno uroniti u kontemplaciju privučeni veličinom otkupljenja. I stalno u vlastitom biću obnavljati Kristovu muku i trpljenje, radosno zaodjenuti onaj ogrtač patnje koji je prvi Krist zaodjenuo i potom za njim uzići na nebo. I udaljiti se od svijeta osjetila i živjeti u nevidljivome, znajući da će Krist doći, i da će doći na svijet kako je rekao. Snažna i jaka želja za tim drugim Kristovim dolaskom: to znači bdjeti J. H. NEWMAN, Duhovni dnevnik i meditacije, Novara, str. 91-93

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Dođi, Gospodine Isuse!« (Otkr, 22, 20).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Iščekivanje nije jako popularan stav. Čekanje nije nešto na što ljudi misle s velikom simpatijom. Zaista, većina ljudi smatra da je čekanje gubljenje vremena…; možda stoga jer kultura u kojoj živimo u bîti kaže: »Trgni se, hajde! Učini nešto! Pokaži da možeš djelovati! Nemoj tu samo sjediti i čekati«.
Pa ipak čekanje je krajnje temeljit stav prema životu. Ono znači pouzdavati se da će nam se dogoditi nešto što je daleko iznad onoga što možemo zamisliti. Ono znači prepustiti kontrolu naše budućnosti i pustiti da Bog određuje naš život. Ono znači živjeti s uvjerenjem da nas Bog oblikuje po Božjoj ljubavi a ne po našem strahu. Duhovni život je život u kojem očekujemo, u iščekivanju smo, aktivno prisutni u sadašnjem trenutku, čekajući da nam se dogode nove stvari, koje su mnogo iznad onoga što mi možemo zamisliti ili predvidjeti. To je, jamačno, veoma korjenit stav prema životu u svijetu koji se trudi kontrolirati događaje.
(H. J. M. NOUWEN, Il sentiero dell’attesa /Staza čekanja/, Brescia, 1997, str. 6. 14).