LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 61, 1-2a.10-11
¹ Duh Gospodnji na meni je,
jer me Gospodin pomaza,
posla me blagovjesnikom biti siromasima,
iscijeliti srca slomljena;
zarobljenicima proglasiti slobodu,
sužnjima oslobođenje;
²proglasiti godinu milosti Gospodnje.
¹⁰ Radujem se u Gospodinu, radujem,
duša moja kliče u Bogu mojemu.
jer me odjenu haljinom spasenja,
zaogrnu me plaštem pravednosti,
kao ženik kad sebi vijenac stavi,
i nevjesta kad se uresi nakitom.
¹¹ Jer kao što zemlja tjera svoje klice,
kao što vrt niknuti daje sjemenju,
tako će Gospodin Bog učinit da iznikne pravda
i hvala pred svim narodima.
Riječ Gospodnja.
Prve retke ovog proročanstva (rr. 1-2), u kojem prorok govori u prvom licu – tako da pomislimo da je riječ o sjećanju na njegov osobni poziv – Isus će primijeniti na samog sebe u nazaretskoj sinagogi (Lk 4, ¸8-19).
Prorok se predstavlja kao ‘nastanjen’ Duhom Svetim. Učinak prisutnosti Duha Svetoga u bîti je izražen dvjema glagolima: »pomaza me« i »posla me« (1. r.). Dakle, prije svega posvećenje pomazanjem, učinak koji ga se osobno tiče: prorok, dakle, pripada Bogu i Njemu služi (taj će se glagol kasnije koristiti da se njime označi ‘mesija’, Božji pomazanik). A budući da onaj koji pripada Bogu, pripada i drugima, prorok je poslan narodu s brižljivo određenim poslanjem.
Rečenica: »Posla me«, uvodi sedam namjernih rečenica (od kojih su neke izostavljene u današnjem čitanju), od kojih je prva mali sažetak:»da navijestim radosnu vijest siromasima«, to jest onima čija su srca slomljena, robovima, zatvorenicima…Prorok mora navijestiti da ih Bog nije zaboravio, već naprotiv da se brine za njih. Riječ je ponajviše o tome da im se navijesti »godina milosti Gospodnje«, a to znači navijestiti radost koju Bog sada osjeća dok se brine za njih.
U drugom dijelu čitanja (rr. 10-11) prorokovo ‘ja’ se proširuje i obuhvaća također cijelu zajednicu. On se raduje zbog poslanja koje mu je povjereno, – izraelsku zajednicu dovesti do toga da se osjeti ljubljenom od Boga kao zaručnica i da se dopusti odjenuti pravednošću, to jest da je JAHVE nauči vršiti njegovu volju.
2. čitanje: Prva poslanica svetoga Pavla apostola Solunjanima 5, 16-24
Braćo:
¹⁶ Uvijek se radujte! ¹⁷ Bez prestanka se molite! ¹⁸ U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.
¹⁹ Duha ne trnite, ²⁰ proroštava ne prezirite! ²¹ Sve provjeravajte: dobro zadržite, ²² svake se sjene zla klonite!
²³ A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista. ²⁴ Vjeran je onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.
Riječ Gospodnja.
Gotovo cijeli ulomak je pobuda, na koju se nadovezuje jedna želja i završno uvjeravanje. Kratke, ali učinkovite rečenice pune naputaka koje bi Pavao odmah želio vidjeti primijenjene u svagdanjem životu kršćanâ.
Da pouči svoje da žive kao »djeca svjetla« (1 Sol 5, 6) koja iščekuju dolazak Gospodina Isusa (r. 23), Pavao najprije izlaže neke pouke (rr. 16-18), potom prelazi na savjete za život u zajednici (rr. 19-22), da bi na koncu usmjerio pogled na djelo posvećivanja što ga Bog vrši u čovjeku (rr. 23-24).
Temeljne pobude su one na radost, molitvu, zahvaljivanje, koje su potom sve sažete u »Božjoj volji« (18. r.), budući da ti stavovi čine trijadu koja je po naravi bliska kršćaninu koji traži volju Božju »uvijek, neprestano i svagdje«.
Što se tiče života u zajednici, doslovni prijevod daje osjetiti snažan pečat hitnosti: »Duha ne gasite, proroštva ne omalovažavajte, već svaku stvar provjeravajte, dobro zadržavajte, klonite se svakoga zla!« (rr. 19-22).
Na kraju govor se vraća na djelovanje Boga, koji je prikazan iznad svega kao Bog »vjerni«, tema jako draga teologiji sv. Pavla, koji će se osobno pobrinuti da sačuva vjernika, i koji nikome neće dopustiti da mu ga ugrabi iz ruke.
Evanđelje: Ivan, 1, 6-8.19-28
⁶ Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. ⁷ On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. ⁸ Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. ¹⁹ A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, ²⁰on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« » Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne«. Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:
»Ja sam glas koji viče u pustinji:
‘Poravnite put Gospodnji!’«
– kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onja koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Riječ Gospodnja.
Zadnja rečenica ulomka (28. r.) nas obavješćuje da Ivan Krstitelj svoju službu vrši u »Betaniji s onu stranu Jordana«. Samo značenje imena mjesta – ‘kuća svjedočanstva’ – može imati simboličku vrijednost jer ukazuje baš na ono što svaka zajednica treba postati: kuća u kojoj se uistinu svjedoči.
Cijeli ovaj evanđeoski odlomak pokazuje u čemu se konkretno sastoji svjedočanstvo. Pred svojevrsnim ‘istražnim povjerenstvom’ poslanim iz Jeruzalema da utvrdi njegov identitet, Krstitelj odgovara upućujući na Isusa: »Ne bijaše on svjetlost, nego – da posvjedoči za svjetlost« (6. r.); i potom: »Nisam ja, ja sam glas« (rr. 21s). Krstitelj, prema Ivanovom evanđelju, nije propovjednik ili isposnik (asket), već upravo najizvrsniji uzorak svjedoka: u kući zvanoj kršćanska zajednica stav koji treba obilježavati sve, jest njegov. Nitko ne može reći: »Ja sam«, ali svatko mora uputiti izvan samoga sebe, na Isusa Krista. Svatko može i mora drugome biti ‘znak’ Isusa, ostajući također spreman i iščeznuti, točno onako kao Krstitelj. Svatko je korisni, štoviše nužni znak, no, baš zato što je znak, ne može biti konačan.
Međutim, da bismo bili svjedoci, prvo trebamo biti slušatelji. Stavljajući na pozornicu Ivana Krstitelja koji ukazuje na Isusa, evanđelist želi reći da je istina već prisutna: »Među vama je netko koga vi ne poznate«. Ta izraz podsjeća na starozavjetnu temu skrivene mudrosti, koju se ne može spoznati ako se ona sama ne očituje. Isus je ta mudrost koja se očituje čovjeku.
MEDITACIJA
Ako je Crkva ‘kuća svjedočanstva’ razumijemo da se potreba za svjedokom javlja kad je u tijeku neko suđenje. Ivanova evanđelja upravo nas poučava da se u tijeku povijesti odvija golemo suđenje u čijem je središtu Isus – istina Božja – i tijekom kojega zajednica vjernika je trajno pozvana biti, kao svjedok, na Isusovoj strani, na Božjoj strani, onoga Božjeg lica što ga je Isus dao upoznati. Naša zajednica u vlastitim djelima mora to lice pokazati vidljivim.
U tom je svjetlu korisno ponovno pročitati prvo čitanje, gdje se onaj Duh Sveti koji je na proroku i, potom, na Isusu, sada daruje Crkvi. Ova posljednja mora dobro paziti »da ga ne utrne« (tako sv. Pavao). Duh zaodjeva Crkvu »plaštem pravednosti«, osposobljava je da djelima govori o Bogu, da kaže radosnu vijest današnjim siromasima. Osposobljava je »iscijeliti srca slomljena«: dakle, moramo se založiti da se u našim srcima dogodi ozdravljenje koje u sebi nema ništa čudesnoga, nego koje zahtijeva strpljivost poput rane koja jednino s vremenom zacjeljuje.
Drugi naš zadatak je »zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje«, podsjetivši se da ima očitih robovanja, ali i onih skrivenih, ne manje teških robovanja, koja treba prevladati. Konačno, pozvani smo »proglasiti godinu milosti «: nužno je da shvatimo kako naše vrijeme – često ogrezlo u zlu – treba, naprotiv, gledati s poštovanjem i s duhom razlikovanja kao milosnu prigodu koju nam Gospodin nudi.
Dakle, pojavom Mesije-zaručnika zaodjenutog pravednošću u nama se rađa solidarnost, događa se dijeljenje dobara, snažno se širi ona radost koja nije istinita ako nije podijeljena. Dobro znamo da nikada nećemo biti potpuno na visini tog programa pravednosti i bratstva, ali stalno podsjećanje na onoga koji je jedini zaručnik i svjetlost osigurat će u snazi djelotvorne ljubavi da u njemu ne zakažemo.
MOLITVA
Gospodine, potaknuo si nas na radost: »Radujte se, uvijek«. Štoviše, naučio si nas riječi da njima izrazimo radost: »Radujem se i kličem u Gospodinu jer me odjenu odjećom spasenja«. Gospodine, učini od mene radosnog kršćanina: radosnog poput Ivana kad vidim svjetlost koja već dolazi, kad osjetim da sam glas u službi Riječi; radostan poput proroka, kad saznam da sam ispunjen tvojim Duhom svetosti; radostan kao Marija kad prepoznam i veličam ono što si Ti već učinio za mene i u meni.
Gospodine, potaknuo si nas na molitvu: »Stalno molite«. Čini mi se gotovo nemogućim: naviknut dijeliti molitvu od rada, stalno mislim da se moliti može samo na koljenima. Pa ipak znadem da si trajno prisutan, da sa mnom podijeliš moje dane i moj posao. Štoviše, Ti si onaj koji me želi posvetiti »do savršenstva«, Ti koji upravljaš moje nesigurne korake na put svetosti. Nauči me trajno živjeti u tvojoj prisutnosti, sve činiti iz ljubavi prema Tebi.
Gospodine, potaknuo si nas na zahvaljivanje: »U svemu budite zahvalni«. U euharistiji nas ujedinjuješ u svoje zahvaljivanje. Učini da se ne ograničavam na izgovaranje riječi zahvaljivanja, uglavnom one otrcane i uobičajene, već da kažem hvala Ocu svjedočeći Njegovu ljubav, u konkretnom služenju bližnjemu.
Dođi, Duše Sveti, postani u nama radost, molitva, zahvaljivanje, djelotvorna ljubav.
KONTEMPLACIJA
Glasnici su upitali Ivana tko je. Što je Ivan, nebeski prvak, zvijezda jutarnja, zemaljski anđeo, odgovorio? On reče: »Ja nisam«, dok svi ljudi žele biti i izgledati da su netko i nešto.
Kome bi to u potpunosti pošlo za rukom, dospio bi najbliže, najkraće i najsigurnije na put najuzvišenije i najdublje istine koja se može spoznati u vremenu. Za taj poduhvat nitko nije prestar, ni prebolestan, ni presiromašan, niti prebogat. Kakva se neizreciva vrijednost krije u ovom: »Ja nisam!« Pa ipak nitko ne želi hoditi tim putem, okrećemo stvari po svom nahođenju: doista mi jesmo i želimo i uvijek ćemo željeti biti iznad drugoga.
Iz toga proizlaze svaki plač i sve moguće žalopojke. Zbog toga ne nalazimo mir ni u nama niti izvan nas. Naprotiv, to da smo mi ništa na sve bi načine, svugdje i svim ljudima donijelo potpuni, pravi i vječni mir; i bila bi to najblaženija, najsigurnija i najplemenitija stvar koju bi svijet imao (E. SUSONE, Opere spirituali. Le preghiere, Alba 1971, str. 584s).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Radujem se u Gospodinu, radujem, duša mi kliče u Bogu mome Spasitelju (Iz, 61, 10).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Dajmo odmah svu važnost dolasku Krista na svijet. Riječ je o transcendentalnoj činjenici koja postaje normativni i ključ za tumačenje cijeloga religioznog svijeta koji je iz nje potekao. Kršćanski poziv je poziv na bitnu radost za onoga tko je prihvaća. Kršćanstvo je sreća, je punina, je radost. Možemo reći i više: ono je blaženstvo koje nikad ne prestaje. Kršćanin je izabran za sreću kojoj nema drugog izvora. Evanđelje je ‘radosna vijest’. To je Kraljevstvo u kojem radost ne može nedostajati. Neuklonjivo tužni kršćanin nije pravi kršćanin.
Pozvani smo živjeti i svjedočiti to ozračje novog života, koji se hrani transcendentnom radošću. Bolovi i svakojake patnje našega osobnog postojanja ne mogu je ugušiti, baš suprotno, mogu u isto vrijeme probuditi pobjednički osjećaj (Pavao VI, Nagovor na općoj audijenciji 4. siječnja 1978).
