Propovijed biskupa požeškog mons. dr. Antuna Škvorčevića na misi u Vukovaru u povodu ovogodišnje obljetnice pada Vukovara snažno je odjeknula u javnosti pa je to bio povod za razgovor s mons. Škvorčevićem u ovim adventskim danima te za analizu ekumenskih odnosa katolika i pravoslavaca na našim prostorima.
Osim što ste u Vukovaru dijagnosticirali zlo kao uzrok mnogih problema, pozvali ste Katoličku crkvu i Srpsku pravoslavnu crkvu da stanu na kraj tome zlu vjerujući u istoga Isusa Krista?
Razumljivo je da Katolička crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva iskazuju veliku osjetljivost za vlastiti narod te nastoje promicati ono što je za njegovo dobro nakon teškog ratnog iskustva. U svojoj vukovarskoj homiliji očitovao sam svoje vjerničko uvjerenje kako one to najbolje ostvaruju kad evanđeoskim putem služe čovjeku da bude dionikom vrijednosnog sustava čiji je čelnik Isus Krist, pobjednik nad zlom i smrću. Ako se toga odreknu, lako mogu ostati zarobljenice isključivih nacionalnih, političkih ili nekih drugih interesa.
Otkako ste postali predsjednik Odbora HBK za ekumenizam i dijalog, primjetan je vaš angažman u susretanju osobito s pravoslavnima? Koji bi to bili razlozi da se ne susrećemo?
Ako nam je zajednička vjera u jednoga Gospodina, koji je umro za svakog čovjeka, bez ikakve nacionalne ili druge razlike, dužni smo jedni prema drugima pristupati s njegovih polazišta, iskazivati međusobno poštovanje, tragati za evanđeoskim sredstvima liječenja naših povijesnih ranjenosti uzrokovanih ratnim stradanjima, neistinama koje smo pokatkad jedni o drugima zastupali, promicati praštanje i pomirenje.
Ipak, postoje neki preduvjeti?
Preduvjet svega je međusobno povjerenje koje se ne može naručiti ni iznuditi. Ono se može primiti kao nezasluženi Božji dar koji treba željeti, otvarati mu se, za njega moliti. Susreti su u službi toga duhovnog dinamizma, put su prema dijalogu, za koji se osobito snažno zauzeo II. vatikanski sabor. Dijalog pak nije nametanje vlastitih stanovišta sugovorniku, nego pozorno slušanje da bismo ga razumjeli, potom mu predstavili svoje poglede, ušli u dobrohotni razgovor čiji je cilj istina koja oslobađa. Takvom pristupu nije primjerena bahatost, samouvjerenost, nego svojevrsna poniznost, strpljivost i patnja što još nismo postigli ono razumijevanje koje do te mjere zbližava sugovornike da omogućuje zajedničko djelovanje u prilog istine i dobra. Ni najveće zlo koje nam je netko nanio ne bi nas smjelo spriječiti da idemo tim putom jer u suprotnom otvaramo prostore zlu da ono gospodari našim odnosima.
Nedavno ste se susreli s episkopom pakračkim Jovanom. O čemu ste razgovarali?
Bio je to jedan od susreta spomenute naravi, bez posebnog povoda, neslužbenog karaktera, razmjena gledišta o određenim pitanjima, upoznavanje s problemima u njihovim različitim dimenzijama i traganje za rješenjima. Prvi je to naš susret po završetku djelovanja Mješovite komisije o bl. Alojziju Stepincu u srpnju ove godine u Vatikanu te je razumljivo da smo pokušali vrednovati iskustvo zajedničkog rada i njegovo značenje za daljnji odnos dviju crkava. U kontekstu aktualnih zbivanja u Republici Hrvatskoj nastojali smo razmotriti ono što bi trebala biti naša suradnja u pastoralnom pogledu. Osvrnuli smo se i na moju homiliju minuloga 18. studenog u Vukovaru, kojoj je episkop Jovan dao svoju potporu. Dotaknuli smo se i moga nedavnog posjeta ekumenskom patrijarhu Bartolomeju u Carigradu, koji mi je pomogao upoznati i vrednovati pravoslavlje šire od našeg iskustva srpskog pravoslavlja.
S patrijarhom Bartolomejem I. razgovarali ste i o kanonizaciji kardinala Stepinca. Je li za njega ona problematična?
Razgovarali smo i o bl. Alojziju Stepincu, ali ne u vidu kanonizacije, nego s obzirom na povijesnu istinu o njemu izvan stereotipa i predrasuda stvorenih na našim prostorima za određene nacionalne, političke i ideološke svrhe. Darovao sam Njegovoj Svesvetosti knjigu “Stepinac – His Life and Times” Robina Harrisa, znanstvenika iz Ujedinjenog Kraljevstva, neopterećenog hrvatsko-srpskim povijesnim prijeporima, s uvjerenjem da ona može biti patrijarhu Bartolomeju od pomoći u vlastitim prosudbama o Stepincu.
Je li točno da je on posredovao u slanju pisama patrijarha Irineja papi Franji o zaustavljanju kanonizacije?
O tome mi ekumenski patrijarh Bartolomej nije ništa kazao, a ni od drugih nisam o tome primio pouzdane informacije.
Na riječi patrijarha Irineja nedavno u Šibeniku reagirao je i HBK. Zašto patrijarh u posljednje vrijeme zaoštrava svoju retoriku?
Držim ponešto neobičnim postupak Njegove Svetosti, patrijarha Irineja da u okviru svečanosti hirotonije episkopa Nikodima pred dvojicom biskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji su mu svojom nazočnošću došli iskazati poštovanje, uputi svojevrsne riječi prijekora svim hrvatskim biskupima. Poslužit ću se medicinskom terminologijom. Zlo je bolest. Ona se ne liječi nečijim trajnim pripovijedanjem o njoj, to bolesniku ne pomaže. Za bolest treba tražiti lijek i davati ga u mjeri. Ako se predozira, lijek nanosi štetu, ubija. Kod nas je mnoštvo predoziranih govora i postupaka, u braku i obitelji, u pristupu prošlosti i sadašnjosti, u politici i medijima, u Hrvatskom saboru i u Crkvi, pa tako i u međucrkvenim odnosima. Velik je korak ako uspijemo to konstatirati i shvatiti da nam zbog predoziranosti pucaju mnoge društvene poveznice.
Gdje je onda lijek za tu bolest?
Za našu bolest na privatnoj i javnoj razini, napose na crkvenoj smatram najljekovitijom dozom Isusovu preporuku: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata.” Argumente istine valja “obrazložiti blago i s poštovanjem, dobre savjesti”, kako poučava sv. Petar u svojoj poslanici, a Isus poziva da nanesenu uvredu oprostimo i “do sedamdeset puta sedam”. To nije evanđeoska naivnost i slabost, kako bi netko mogao pomisliti, nego snaga duha kojom se na Božji način pobjeđuju podjele i zlo, istinsko “ars vivendi – umijeće življenja”, kako su govorili stari. Javna polemika i etiketiranje nisu primjereni evanđeoskom duhu te je Hrvatska biskupska konferencija zacijelo dobro postupila što nije polemički reagirala na tvrdnje patrijarha Irineja u novije vrijeme, nego je suzdržano izjavila kako se ne prepoznaje u njegovim riječima. Uvjeren sam da će Konferencija i dalje nastojati na evanđeoski način komunicirati sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Zbog zajedničkog nam evanđelja vjerujem da će i Srpska pravoslavna crkva u istom duhu pristupati Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, kako bismo zajednički u našem društvu posvjedočili snagu vjere te se i na nas uzmognu primijeniti Isusove riječi: “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!” Kršćansko čovjekoljublje više je od nastojanja oko ostvarivanja ljudskih i nacionalnih prava te naši evanđeoski odmjereni istupi u javnosti mogu puno više pridonijeti dobru crkava i naroda na našim prostorima od bilo kojeg nacionalno isključivog pristupa.
Sudjelovali ste u radu mješovite komisije o životu i radu kardinala Stepinca. Koji su bili ključni trenuci u dokazivanju njegove neokaljanosti?
Moguće bi bilo nabrojiti neke posebno jake dokaze u prilog veličine bl. Alojzija Stepinca. No držim da to ne bi bio točan pristup njegovoj osobi jer se selektivnom metodom može dokazati i suprotno, što neki pokušavaju. Potrebno je cjelovito razmatrati djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca u složenim povijesnim okolnostima, u kontekstu vremena i događaja, bez njihova pojednostavljivanja ili možda prekrajanja za neke interese ili svrhe, ozbiljno kritički uzimati i vrednovati dokumente i svjedoke, kako je to učinila Kongregacija za kauze svetih u Rimu, tada otkrivamo lik rijetko velikog pastira u onodobnoj Europi i šire. Tu veličinu ne mogu potamniti pokušaji da se s današnjih polazišta, ne uvažavajući realne okolnosti u kojima je Stepinac djelovao, zastupa mišljenje kako on nije učinio ono što je trebao učiniti. To je interpretacija koja nema snagu znanstvenog argumenta.
Govorilo se da su odnosi između biskupa i episkopa bili prilično srdačni?
Svi su se članovi Komisije, napose biskupi i episkopi zauzimali za to da naši odnosi ne budu uvjetovani razlikama ili neslaganjima s obzirom na određena pitanja koja razmatramo, nego da uvijek ostanu u duhu koji dolikuje kršćanima i pastirima. To nije jedini uspjeh komisije, ali jest jedna od njezinih važnih sastavnica, svjedočanstvo drugima u našoj sredini da razmatrajući prošlost o kojoj imamo različite stavove, ne moramo biti jedni drugima neprijatelji.
Državni tajnik Vatikana kardinal Parolin nedavno je u Zagrebu hrvatskim biskupima odao priznanje za sudjelovanje u radu te komisije, no pozvao je i na “metaforu rijeka” pape Ivana Pavla iz 1994. Zašto je baš sada “izvlači iz naftalina”?
Priznanje koje je kardinal Parolin uputio hrvatskim članovima komisije utemeljeno je na upravo navedenim razlozima. Metaforu rijeka koju spominjete ne bih nazvao naftalinskom jer ona ima trajno značenje. Činjenica je da su Hrvati i Srbi te drugi građani na ovim prostorima upućeni jedni na druge i da nam nema budućnosti ako se trajno bavimo onim što razara naš suživot i ne promiče razumijevanje, uzajamno prihvaćanje i poštovanje. U metafori rijeka, kako ju je protumačio papa Ivan Pavao II., životna je mudrost koju valja ugraditi u naše međusobne odnose.
Kako Sveta Stolica gleda na ulogu Katoličke crkve u Hrvatskoj upravo u toj ekumenskoj dimenziji susretanja s pravoslavljem?
Spomenuo bih samo jedno. Komisija o bl. Alojziju Stepincu koju je ustanovio papa Franjo svjedoči da ekumenizam između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve na ovim prostorima ne ide izravno Beograd – Vatikan, kako su određeni crkveni ljudi neko vrijeme zastupali, nego putem Katoličke crkve u Hrvatskoj. Nisam siguran da tu zadaću kod nas dovoljno ozbiljno shvaćamo jer nerijetko olako prepuštamo drugima da na tom području mimo ili protiv nas poduzimaju određene inicijative, a nakon toga im prigovaramo. Radi se o veoma važnoj, složenoj i zahtjevnoj vjerničkoj zadaći te joj je potrebno pristupiti organizirano, s puno strpljivosti i iskrenog nastojanja oko međusobnog razumijevanja i stvaranja klime povjerenja. Na taj način Katolička crkva u Hrvatskoj može poslužiti općoj Crkvi u njezinim ekumenskim nastojanjima na ovim prostorima.
Na području vaše biskupije je i spomen-područje Jasenovca koje je često neuralgična točka u hrvatsko-srpskim i katoličko-pravoslavnim odnosima. Koliko tu crkve mogu pomoći svojom ulogom?
Kad Jasenovcu pristupimo s iskrenim poštovanjem prema žrtvama, bez ideoloških, nacionalnih, političkih isključivosti ili manipulacija, s velikom otvorenošću za istinu, tada on može postati mjesto našeg susreta i zajedničkog nastupa. Drago mi je što u tom smjeru djeluje slavonsko-pakrački episkop Jovan, budeći nadu kako nećemo kod nas još dugo čekati na civilizacijski iskorak, da spominjemo i žalimo ne samo žrtve vlastitog naroda nego i žrtve drugih naroda, ubijenih pod bilo kojom zastavom ili zbog bilo kojeg razloga. To vrijedi i za bleiburške žrtve i one u Domovinskom ratu. Dokle god je žrtva jednog naroda vrednija od žrtve drugoga naroda, svjedočimo da ni žrtve nisu jednakog dostojanstva, što ima nemale posljedice za nas žive. Pored toga, Jasenovac i sva druga stradalnička mjesta na našim prostorima Crkve trebaju evangelizirati, a ne politizirati. To znači počinjenom zlu pristupiti s raspoloženjem evanđeoskog kajanja i praštanja koje otvara put pomirenju među crkvama i narodima. Što duže budemo čekali u tom pogledu, to duže ćemo ostati žrtve počinjenog zla. Požeška biskupija, među ostalim inicijativama u Hrvatskoj, nastoji Danom čišćenja pamćenja i spomena mučenika služiti navedenom cilju.
Susreli ste nedavno u Požegi i s nuncijem u Srbiji mons. Lucianom Surianijem?
Poznato vam je da se Srijemska biskupija, jedna od sastavnica Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, nalazi na području Republike Srbije i da je članica Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda. Zbog toga smatram važnom povezanost s apostolskim nuncijem u Beogradu kako bismo s njime razmatrali pitanja iz njegove mjerodavnosti, a odnose se na našu metropoliju. Tijekom svoga pohoda Đakovu i Požegi nuncij msgr. Luciano Suriani mogao se upoznati s povijesnim tragovima koji svjedoče o jedinstvu prostora naše sadašnje crkvene pokrajine, među kojima je i Stari grad Požeškoga srednjovjekovnoga zbornog kaptola gdje su u 18. stoljeću stolovali srijemski biskupi. Nije bez značenja ni činjenica da je prvi beogradski nadbiskup, msgr. Rafael Rodić, bio rodom iz požeškoga kraja, umro u Požegi i pokopan na gradskom groblju sv. Ilije. Držim da Hrvatska biskupska konferencija, pored svoje usmjerenosti na Zapad, treba snažnije njegovati odnos prema Istoku, ne samo zbog Hrvata koji ondje žive nego i zbog toga što je prva pozvana pružati potporu Katoličkoj Crkvi na tim prostorima, pa i svojim ekumenskim nastojanjima.
Preuzeto sa vecernji.hr.
