Druga nedjelja kroz godinu (14.01.2018.)

98

LECTIO

Prvo čitanje: Prva knjiga o Samuelu 3, 3b-10.19

3 U one dane:
Samuel je spavao u svetištu Gospodnjem, ondje gdje je bio Kovčeg Božji.
4 Tada Gospodin zovnu Samuela. On odgovori: »Evo me!« 5 I
otrča k Eliju i reče: »Evo me! Ti si me zvao!« A Eli reče: »Ja te nisam
zvao. Vrati se i spavaj!« On ode i leže.
6 I Gospodin opet zovnu Samuela. Samuel usta, ode k Eliju i reče:
»Evo me! Zvao si me!« A Eli odgovori: »Ja te nisam zvao, sine moj!
Vrati se i spavaj!« 7 Samuel još nije poznavao Gospodina, još mu ne
bijaše objavljena riječ Gospodnja.
8 I Gospodin zovnu Samuela treći put. On usta , ode k Eliju i reče:
»Evo me! Zvao si me!« Sad Eli razumije da je Gospodin zvao
dječaka. 9 Zato reče Samuelu: »Idi i lezi ; ako te zovne. ti reci: ‘Govori,
Gospodine, sluga tvoj sluša.’« Samuel ode i leže na svoje mjesto.
10 I dođe Gospodin i stade i zovnu kao prije: »Samuele! Samuele!«
A Samuel odgovori: »Govori, sluga tvoj sluša.«
19 Samuel je rastao, a Gospodin je bio s njime i nije pustio da ijedna
od njegovih riječi padne na zemlju.

Riječ Gospodnja

U retcima koji prethode našem liturgijskom ulomku kaže se da je proročka riječ u ona vremena bila rijetka u Izraelu (1 Sam 3,1), no pripovjedač također dodaje da »svjetiljka Gospodnja još nije bila ugašena« (r. 2). Činjenica da ona neprekidno gori u Hramu znači da Bog, unatoč svemu, nastavlja bdjeti nad svojim izraelskim narodom i da njegova vjernost obećanjima nikad nije prestala. Na toj neuništivoj Božjoj prisutnosti počiva istinska nada Izraela. U onim mračnim vremenima, Božje milosrđe pripravlja novo razdoblje za narod, a Samuelov poziv je veoma važan trenutak u njemu.
Dok svi spavaju, Riječ Božja bdije i zove jednog čovjeka da postane njezino prikladno oruđe. Samuelov poziv oblikuje odnos između Boga i pozvanoga kao »odgojni« odnos učitelja i učenika, i stoga je sličan odnosu koji će se u Novom zavjetu uspostaviti između Isusa i njegovih učenika.
Božja pedagogija je čudesna. Ona se odvija stupnjevito, dopuštajući još veoma mladom Samuelu da dođe do razumijevanja poslanja za koje ga Jahve određuje. U tom dolaženju do razumijevanja Gospodinovog poziva, Samuel nalazi vođu u Eliju, koji u ophođenju s dječakom pokazuje svu potrebnu razboritost koja krasi pravog odgojitelja, sposobnog proniknuti narav dubinskog iskustva što ga Samuel proživljava. (»Sad Eli razumije da je Gospodin zvao dječaka«: r. 9). Ne zamijenivši se s njime, on mu pomaže da se otvori Božjoj inicijativi. Nitko, dakle, ne može odlučiti o pozivu nekoga drugog; zbog toga Eli upućuje dječaka na poučljivo slušanje Božje riječi, i tako se mladi Samuel otvara zahtjevnom proročkom poslanju: (»Govori, sluga tvoj sluša«: r. 10).

Drugo čitanje: Prva poslanica Korinćanima 6, 13c-15a. 17-20

Braćo:
13 Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! 14 Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. 15 Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? 17 Tko prione uz Gospodina, jedan je duh. 18 Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojeg tijela. 19 Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga te niste svoji. 20 Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!

Riječ Gospodnja

U korintskoj zajednici nalazi se skupina kršćana koji se smatraju savršenima i zrelima. Njihova pretpostavka se izražava u dva smjera, oprečna na području djelovanja, no koji se međusobno približavaju svojoj dubokoj težnji. Neki pred seksualnošću predlažu radikalni asketizam, propovijedajući apsolutnu i bezuvjetnu seksualnu uzdržljivost (usp. 1 Kor 7). Drugi se, naprotiv, opredjeljuju za spolnost bez ograničenja, u ime njezine predmnijevane beznačajnosti za spasenje dano u Kristu. Pavao se ovdje obraća ovim posljednjima.
Korintski »slobodnjaci« – u skladu s idejom o duhovnom »ja« koje vlada svime – uzeli su kao proglas svoje neurednosti slogan kršćanske slobode: »Sve mi je dopušteno« (r. 12a). Apostol se načelno ne suprotstavlja tvrdnji o kršćanskoj slobodi, već u korijenu mijenja smisao proglasa svojih sugovornika, iznoseći kriterij po kojem se određuje što je korisno i što izgrađuje, osobito na crkvenoj razini. Oni naime zahtijevaju punu slobodu u odnosu na stvari ovoga svijeta, ne vodeći pritom računa da njihovo ponašanje mora biti u skladu s temeljem kršćanskog života, zadobivenim otkupljenjem: »Jer kupljeni ste otkupninom« (r. 20).
Drugi prigovor tiče se pobliže smisla seksualnosti. Pavao, suprotno svakom grčkom dualizmu koji suprotstavlja dušu i tijelo, potvrđuje ljudsku bremenitost i ozbiljnost spolnog čina koji uključuje čitavu osobu a ne samo njezinu tjelesnost (r. 18). Štoviše, tijelo je određeno za uskrsnuće i stoga ne može biti namijenjeno bludnosti, »nego Gospodinu« (r. 13). Upravo vjera u uskrsnuće Krista i cijelog čovječanstva ovdje tjera na najuzvišenije poimanje tjelesnosti: djelima i odnosima s drugima izražava se i ostvaruje (ili se niječe!) ona kršćaninova pripadnost Gospodinu koja će se u konačnom uskrsnuću očitovati u punini.
Konačno, postoji i jedan drugi razlog: kršćanin je čitavom svojom osobom postao udom crkvenog tijela Kristova te je hram Duha svetoga (rr. 15.19). Stoga je pozvan odlučiti hoće li se vlastitim tijelom koristiti kao »mesom«, u bludnosti, ili će živjeti konkretni odnos s Kristom, s kojim tvori jedan »duh«, odnosno otajstveno sjedinjenje po Duhu svetom (r. 17)!

Evanđelje: Ivan 1, 35-42

U ono vrijeme:
35 Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. 36 Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« 37 Te njegove riječi čula ona dva učenika pa pođoše za Isusom. 38 Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite!« Oni mu rekoše: »Rabbi!«-što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« 39 Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.
40 Jedan od one one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija,
brat Šimuna Petra.41 On najprije nađe svog brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači: »Krist – Pomazanik«. 42 Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!«-što znači: »Petar – Stijena«.

Riječ Gospodnja

Ivan smješta poziv prvih učenika u »treći dan« prvog dijela svog evanđelja (Iv 1, 19 – 2, 11): »uvodni tjedan«, čiji vrhunac je svadba u Kani. Raspored pripovjedne građe u šest dana upućuje na izvještaj o stvaranju, s pojavom muškarca i žene šestog dana, i prešutno naviješta da Isusovo novo poslanje ide prema novom stvaranju čovječanstva.
Susret Isusa i učenika ostvaruje se posredstvom jednog svjedoka, Ivana Krstitelja. On je kadar izdići se iznad onoga što vidi, otvarajući se pogledu vjere koja zna prepoznati otajstvo koje prebiva u Isusu (»I ja sam to vidio i svjedočim«: r. 34), pogledu koji on priopćava dvojici svojih učenika ondje nazočnih: »Evo Jaganjca Božjega!« (r. 36).
Što Ivan Krstitelj vidi u Isusu da ga proglašava Jaganjcem Božjim? Tema se vraća u aluziji na vazmeno janje u Iv 19,36. U tom čovjeku koji prolazi Ivan Krstitelj prepoznaje dakle Onoga koji prolijeva vlastitu krv da uprisutni Boga izlaska i obnove života. Čuvši ga da tako govori, dva Krstiteljeva učenika pođoše za Isusom (r. 37), ponukani traganjem koje međutim treba doći do nove jasnoće. To se potvrđuje kad ih Isus upita: »Što tražite?« (r. 38). Njegovo pitanje je posljedica toga što ih je »promatrao« (tako doslovno kaže grčki tekst) u trenutku kad su pošli za njim. Sâm Isus kao da je ostao iznenađen i začuđen čudom polaska za njim. Evo dakle ispravnog pitanja pravog učenika: »Učitelju, gdje stanuješ?« (r. 38). Više nego znati što Isus naučava, potrebno je biti s njime ondje gdje on prebiva. Isusovo prebivalište jest da on boravi kod Oca kao njegov ljubljeni Sin. To je njegova tajna i iz daljnjeg teksta evanđelja jasno će se pokazati da postati njegovi učenici znači stupiti u isti odnos ljubavi koji on ima s Ocem. Zato ih poziva »da dođu« i »vide«, odnosno da dožive iskustvo o njemu i o zajedništvu s Ocem.
Jedan od dvojice učenika ostaje bezimen, premda se mnogim egzegetima sviđa ovdje prepoznati ljubljenog učenika, dok je onaj drugi Andrija. On je »pozitivni« učenik, osoba slušanja, uzor istinskog sljedbenika koji preuzima zadatak svjedočiti o onome što je toga dana doživio u susretu s Isusom (r. 39). Andrija stoga k Isusu dovodi brata Šimuna (r. 42). Promjena imena Šimun u Kefa ukazuje upravo na tu dubinsku promjenu osobe, zahvaljujući Isusovoj ljubavi. Međutim, Šimun za trenutak ostaje još uvijek zatvoren onom prianjanju vjere koje će se uz velike napore obistiniti kasnije.

MEDITACIJA

Riječ Božja nas stavlja pred otajstvo poziva koje se nikad ne daje radi naših zasluga ili zbog naših ljudskih sposobnosti, već izranja jedino iz Božje slobodne i milosrdne inicijative prema nama. Susret s Isusom, iako se događa u tajni naše slobode, ipak traži svjedočko djelovanje. Prema evanđeoskom izvještaju susreti s prvim učenicima događaju se lančano; naime, svatko od njih dolazi do Isusa posredstvom nekoga drugog, budući da je upravo takva konkretna dinamika našeg dolaska do vjere. Iz toga proistječe dragocjeni nauk o važnosti istinskih svjedoka koji nas na to upućuju poput očekivanog Gospodina i pospješuju susret s njime, bez želje da drugoga vežemo uza se, kao da bi to bila neka vlastitost svjedoka. Pravi svjedok je dakle u službi hoda prema duhovnoj zrelosti koja je sloboda izbora. U tom smislu izvrsni su primjeri svećenik Eli sa Samuelom i još više Ivan Krstitelj sa svojom dvojicom učenika.
Da postanemo svjedoci potrebno je, međutim, da smo već susreli Gospodina i da smo time osposobljeni izdići se iznad pojavnoga, promatrajući stvarnost prodornim pogledom vjere. Svjedočiti znači drugima darovati taj pogled koji je prethodno promijenio naš život. To pretpostavlja da smo započeli novi oblik postojanja, u stvarnom zajedništvu s Isusom, koje se može opisati kao »ostajanje s njime«, štoviše kao zaustavljanje kod njega. Iza razdoblja traganja, danas često prenaglašenog, treba uslijediti razdoblje našeg zaustavljanja, da u Isusu prepoznamo istinski cilj našeg srca, da znademo ustrajati u njegovom društvu: »Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan«.
U tom stanovanju s njime do izražaja dolazi kontemplacija i osluškivanje, stavljanje sebe na raspolaganje sa svim našim snagama, kako s jednostavnošću jednog dječaka reče Samuel: »Govori, sluga tvoj sluša!«. Jedino ostajući s Isusom uistinu shvaćamo da smo kupljeni otkupninom i da smo postali hram Duha Svetoga.

MOLITVA

Gospodine, ti si me doista kupio otkupninom; učinio si me udom svog tijela i hramom svog Duha. Blagoslivljam te zbog veličine poziva kojim si me pozvao i jer tvoja riječ trajno usmjeruje moju potragu za istinskim susretom s tobom!
Odlažem do tvojih nogu sve dvosmislenosti mojih očekivanja i mojih planova, da tvoj glas upravlja moje korake k tebi. Pomozi mi da se zaustavim kod tebe, da se ne plašim tišine kontemplacije, one tišine koja mi dopušta da dubinski iskusim tvoje prijateljstvo prema meni. Daj da te mogu upoznati ne po pričanjima drugih, već da te usitinu susretnem i da me tvoja milost potpuno obuzme i obnovi svaki dijelić mog bića, jer želim boraviti s tobom i ostati u tvojoj ljubavi. Samo tako ću moći postati tvojim svjedokom i podariti svojoj braći i sestrama dragocjeno blago vjere u tebe.
Lako se prepoznajem u Petru, spremnom prepoznati te kao svog Učitelja i Gospodina, no želim postati sve sličniji ljubljenom učeniku i pronaći u svom srcu raspoloživost i oduševljenje kojim je Samuel odgovorio na tvoj poziv: »Govori, sluga tvoj sluša!«. Zbog toga, o Gospodine, želim danas otvoriti svoje srce za obnovljeno slušanje tvoje riječi, kako bih te konkretno slijedio u biranjima mog života.

KONTEMPLACIJA

»Jedan od one one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svog brata Šimuna i dovede ga Isusu« (Iv 1, 40s). Oni koji su netom primili talent, odmah ga oplođuju i daruju Gospodinu.
Ove duše, koje su spremne slušati i učiti, uistinu su takve da ih ne treba poučavati mnogim riječima i da im nisu potrebne godine ili mjeseci da njihovo poučavanje urodi plodom. Naprotiv, one postižu savršenstvo već na samom početku poučavanja. »Pouči mudroga i postat će još mudriji; posavjetuj pravednoga i povećat će svoju sposobnost prihvaćanja« (Izr 9, 9). Andrija dakle spašava Petra, svog brata; i u malo riječi ukazuje na čitavo veliko otajstvo. On naime veli: »Našli smo Mesiju«, odnosno »blago skriveno na njivi ili dragocjeni biser«, prema jednoj drugoj evanđeoskoj prispodobi (usp. Mt 13, 44s).
Tada ga Isus pogleda u oči, kako dolikuje Bogu koji poznaje »umove i srca« (Ps 7, 10) i predviđa kakva će velika pobožnost zahvatiti tog učenika, na kakve će izvrsne kreposti i savršenstvo biti uzdignut […]. Potom, ne želeći da se više zove Šimun i videći ga već na njegovu prijestolju, koristeći se homonimijom naziva ga Petrom, po »stijeni«, pokazujući unaprijed da će utemeljiti svoju Crkvu (ĆIRIL ALEKSANDRIJSKI, Tumačenje Ivanova evanđelja, II, 1, passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Evo m! Ti si me zvao!« (1 Sam 3, 5).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Gospodine Isuse, gledam u tebe i moje su oči uprte u tvoje oči. Tvoje oči prodiru u vječno otajstvo božanskog i vide slavu Božju. To su iste oči koje su vidjele Šimuna, Andriju, Natanaela i Levija […]. Tvoje oči, Gospodine, jednim jedinim pogledom vide neiscrpnu Božju ljubav i prividno beskonačnu tjeskobu onih koji su izgubili vjeru u tu ljubav te su »kao ovce bez pastira«.
Kad gledam u tvoje oči one me plaše, jer prodiru poput plamenih jezika u moje najdublje biće, ali me i tješe, jer ti plamenovi pročišćuju i ozdravljuju. Tvoje su oči tako stroge a ipak tako ljubazne, razotkrivaju a ipak štite, prodiru a ipak miluju, tako su duboke a ipak tako intimne, tako udaljene a ipak toliko pozivaju.
Malo pomalo shvaćam – više nego »vidjeti« – želim »biti viđen«; viđen od tebe! Želim prebivati pod tvojim brižnim pogledom i rasti jako i slatko pod tvojom paskom. Gospodine, daj mi vidjeti što ti vidiš – Božju ljubav i patnju ljudi – da moje oči mogu postati sve više poput tvojih, oči koje mogu ozdraviti ranjeno srce (H. J. M. NOUWEN, In cammino verso l’alba di un giorno nuovo /Na putu prema zori novog dana/, Brescia, 1997, str. 88s.).