Četvrta nedjelja kroz godinu (28.01.2018.)

48

LECTIO

Prvo čitanje: Ponovljeni zakon 18, 15-20

Mojsije reče narodu: 15 »Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin Bog tvoj: njega slušajte! 16 Posve onako kako si i tražio od Gospodina, Boga svoga, na Horebu, na dan zbora, kad si govorio: ’Neću više da slušam glas Gospodina, Boga svoga, niti više želim gledati taj silni oganj da ne poginem!’ 17 Nato mi reče Gospodin: ’Pravo su rekli. 18 Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što mu zapovijedim. 19 A ne bude li tko poslušao mojih riječi što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati predamnom. 20 A prorok koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime što ja ne budem zapovjedio da govori i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi.’«

Riječ Gospodnja

Jedna vjerodostojna biblijska predaja, koja je prisutna u knjizi Ponovljenog Zakona, »proroštvo« smatra jednim od tri oblika priopćavanja božanske objave, a to su: zakon, proroštvo i mudrost. Prorok nije onaj koji predskazuje budućnost, već netko tko govori u Božje ime, kao glasnogovornik njegove riječi propovijedanjem i vlastitom osobom. Nazočnost proroka je dakle neugodna, jer on često optužuje i prokazuje zlo, no baš zbog toga on je povlašteni znak prisutnosti Boga saveza posred svog naroda.
To je razlog zašto inicijativa podići nekog proroka isključivo pripada Bogu i nije plod osobitih svojstava ili ljudske priprave: prorok se podiže u krilu zajednice djelovanjem Božjim: »Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, podignut će ti Gospodin Bog tvoj« (r. 15). On prima od Boga posebni dar koji ga izdvaja iz uobičajenog načina života i stavlja ga u Božju službu za njegov narod, za ostvarenje božanskog plana u konkretnom postojanju naroda Saveza u punoj raspoloživosti Jahvinoj riječi. Prorokove riječi su stoga »riječi Božje«; tomu je jamac sâm Jahve: »Stavit ću svoje riječi u njegova usta [..] sve što mu zapovijedim « (r. 18).
Za Ponovljeni zakon Mojsijeva posrednička »proročka« služba je toliko visoko cijenjena (usp. Pnz 34, 10-12) da od nje počinje iščekivanje – prisutno u srednjem judaizmu – dolaska »proroka poput Mojsija« (usp. Iv 1, 21). Stoga će ovaj deuteronomijski ulomak u Novom zavjetu biti čitan kao proročanstvo o Isusu, novom Mojsiju za narod mesijanskih vremena.

Drugo čitanje: 1 Korinćanima 7, 32-35

Braćo:
32 Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. 33 A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, 34 pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu. 35 Ovo pak vama na korist, ne da vam postavim zamku, nego da primjerno i nesmetano budete privrženi Gospodinu.

Riječ Gospodnja

Apostol počinje iznoseći želju da svi njegovi vjernici radosno žive vjeru, u punom prianjanju uz Gospodina (r. 32). Tu leži njegova ljubav koju iskazuje za život u beženstvu. Međutim, nema u Pavla nikakvog preziranja bračnog života zbog napetosti koje on nužno sa sobom nosi, niti ideala svetosti »na dva stupnja« – jedan za oženjene i jedan za neoženjene. Niti on o tome govori da ljude učini tjeskobnijima u njihovom životu vjere, navodeći ih da pomisle, primjerice, da se samo u beženstvu može živjeti pripadnost Gospodinu.
Pavao iznad svega želi dovesti Korinćane do bistrine savjesti i suda, kako to pokazuje zaključak poslanice u kojem Pavao podsjeća da su sve smjernice za život što ih je dao za njihovo dobro, ne da im »postavi zamku« (r. 35a). On pozitivno želi rasvijetliti savjesti jer su odabiranja života vjernika, tko god oni bili, usmjerena da »primjerno i nesmetano budu privrženi Gospodinu« (r. 35b).
Jedina briga za kojom treba srce čeznuti jest »ugoditi Gospodinu« (r. 33), odnosno tragati za onim stavom kojim Stari zavjet sažima iskustvo vjere pravednika. Zahtjev je upućen svima, neoženjenima i oženjenima. Ipak Apostol podsjeća da se – stvarno – nastojanje ugoditi Gospodinu u slučaju oženjenih mora susresti s ispunjenjem obveze uzajamne pozornosti supružnika; to će ponekad objektivno dovesti do nekih napetosti (r. 34).
S obzirom na stanje bezbračnog života, Pavao pokazuje da posebno cijeni taj poziv u Crkvi, kao je već pokazao nekoliko redaka ranije, kad je djevičanstvo nazvao »karizmom« (1 Kor 7, 7). Neoženjeni je pozvan svjedočiti, s osobitom askezom i siromaštvom uključenim u njegov izbor, eshatološku nadu u kraljevstvo Božje i nužnost služenja jedino Bogu.

Evanđelje: Marko 1, 21-28

21 U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. 22 Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. 23 A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: 24 »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam tko si : Svetac Božji!« 25 Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« 26 Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega.
27 Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.« 28 I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.

Riječ Gospodnja

Isus počinje naučavati u sinagogama Galileje. Poput pismoznanaca okružen je skupinom učenika, poput njih tumači Pisma za vrijeme sinagogalnog bogoslužja u subotu (r. 21). Pa ipak ima nečega iznenađujućeg u njegovu govoru, novost koja nije u govorničkim vještinama i koja navodi ljude da priznaju kako Isus nije učitelj »kao drugi pismoznanci« (r. 22).
Novost ne leži samo u činjenici da je Isusovo propovijedanje slično više proročanstvu nego mudrosnom nauku, plod proučavanja i razmišljanja nad baštinom predaje. Ona se temeljno nalazi u neodoljivoj snazi nauka (rr. 22.27). »Snaga« njegovih riječi potječe iz njegova iskustva krštenja: Bog je brižni Otac blizak čovječanstvu koje je ranjeno grijehom.
Ozdravljenje bolesnika u sinagogi (»čovjek opsjednut nečistim duhom«: r. 23) pokazuje tu Isusovu intimnu sigurnost te je – prema Markovoj teologiji – tumačenje na djelu njegove riječi, koja snagom činjenica mora priopćavati istinu dolaska kraljevstva Božjega kao oslobođenja čovječanstva. Evanđelje ovog bolesnika određuje kao »opsjednutog«: kultura onog vremena često je psihičke i fizičke bolesti pripisivala utjecaju neke tajanstvene sile, đavlu. Pozornost evanđeoskog ulomka nije u svakom slučaju usmjerena na razjašnjavanje takve sile zla, već se usredotočuje na Isusa i na njegovu neslomljivu volju da pobijedi zlo prisutno u čovjeku.
Ozdravljenje »opsjednutog«, osim što priopćava nešto od Isusovih izvanrednih čudotvornih sposobnosti, objavljuje stvarnost Kraljevstva koje on naviješta kao pobjedu nad zlom u njegovim različitim oblicima, upravo kao što se pokazuje u množini u kojoj »nečisti duh« govori: »Došao si da nas uništiš!« (r. 24). Konačno, valja uočiti da se čini kako demon ispočetka ima prednost nad Isusom, što pokazuje njegovo znanje »Znam tko si: Svetac Božji!« Međutim, on ne zna ono što je bitno: Bog želi priopćiti svoju svetost upravo čovječanstvu razderanom i podjarmljenom od strane sila koje otuđuju. To je »novi i snažni nauk« koji zadivljuje i u Isusu pokazuje »jačega«, kojega je nagovijestio Ivan Krstitelj (usp. Mk 1, 7).

MEDITACIJA

Jedan vid pobjede nad zlom koji evanđelje Kraljevstva naviješta jest i prevladavanje »općih sudova« po kojima smo dovedeni do toga da poistovjećujemo druge i nas same s našim problemima i neuspjesima ili s učinjenim zlom. To je, uostalom, bila napast koja je preplavila ljude u sinagogi pred sirotim opsjednutim. Isus, naprotiv, utvrđuje sigurnost, koju nisu ugrozili ni prodorni povici opsjednutoga: on i dalje ostaje čovjek (r. 25), stvorenje koje Bog zaodijeva svojom slavom. Tako, ako se ponekad u našem srcu dižu glasovi koji ukazuju na naše granice i koji bi željeli da izgubimo iz vida naše dostojanstvo i slobodu, evo tada Isusove riječi koja se podiže da iznova zašute naše sumnje i sramota koja paralizira.
I danas djeluje snaga njegove ljubavi, kao onda kad je ušutkao demona koji je mučio sirotog bolesnika u sinagogi u Kafarnaumu. Ista riječ nas ne prestaje podsjećati na istinu slavljenu u tolikim biblijskim odlomcima a napose u 8. psalmu: Bog u čovještvu objavljuje vlastitu slavu, naređujući silama kaosa da zašute (»da postidiš mrzitelja, tlačitelja«) jer on nas, muškarce i žene, svoja ljubljena stvorenja, učini »malo manjim od anđela«. Isus nam potvrđuje da Bog uvijek stoji na našoj dobroj strani i da nju nijedan nečisti duh ne može osvojiti, ako mi to ne želimo.
Biti sigurni o toj našoj veličini, koju nam je dala nezaslužena ljubav Božja, i iskusiti život u Kristu oslobađa nas i od napasti da religiju shvaćamo kao šumu pravila i zapovijedi koje valja pomiriti s uvijek novim životnim situacijama. Udahnimo dakle onaj smisao novosti i slobode što ga je narod osjetio u Isusovim riječima i djelima. Doista, živjeti u slobodi na koju nas je Krist pozvao dovodi nas do shvaćanja kako i danas riječ Božja svom svojom snagom prodire da utješi, opomene, kao i onda kad su u Izraelu ustajali proroci da govore u ime Boga živoga.

MOLITVA

Gospodine Isuse, priznajem te kao Spasitelja mog postojanja i jedinog Učitelja Mudrosti koji ima riječi života vječnoga. Kad sile zla budu htjele pogrditi moju vjeru, opet svojom riječju snažno zapovijedi da umuknu i da se moje srce smiri. Učini jakom moju vjeru da se uvijek mogu povjeriti tebi, jer me ti nikad ne ostavljaš pod vlašću Zloga, nego si došao upravo da me oslobodiš i da mi pokažeš kako nas ljubav tvog Oca nikad ne poistovjećuje s našim grijesima, pogreškama i problemima.
Zbog toga ti zahvaljujem i blagoslivljam te, dok zazivam tvoju pomoć da znadem svakog dana sve više cijeniti sve što činiš za mene i radovati se zbog novosti tvog evanđelja. Molim te da naše zajednice obogatiš karizmom proroštva, podižući osobe koje imaju živi osjećaj tvoje prisutnosti, koje će nam pomoći otkriti tvoju volju i koje će nas pratiti u ponovnom otkrivanju snage i novosti koju tvoje evanđelje čuva i za naše vrijeme. O Gospodine, pobudi u našoj sredini dar djevičanstva, proročku karizmu da privuče mladiće i djevojke očarane životom potpune posvećenosti tebi, i potaknuti idealom nesmetanog zajedništva s tobom.

KONTEMPLATICIJA

Opat Antun je rekao: »Vidjeh sve mreže Zloga rasprostranjene po zemlji i rekoh tužno: Tko će im ikad moći umaknuti? I čuh glas koji govoraše: Poniznost« (Vita e detti dei padri del deserto /Život i izreke pustinjaka/, 77b; talijansko izdanje, Rim,1996, str. 83).
Bez napasti ne može se osjetiti Božja skrb za nas, ne stječe se pouzdanje u njega, ne uči se mudrost duha, a ljubav Božja se ne ukorjenjuje u našoj duši. Pred napastima čovjek moli Boga poput stranca. Međutim, nakon što on, zahvaljujući svojoj ljubavi prema njemu, prevlada napast ne udaljivši se od same napasti, Bog na nj gleda kao na nekoga koji ga je ljubio i koji zakonito od njega može primiti nagradu: smatra ga prijateljem koji se njegovom ljubavlju borio protiv sile neprijatelja, tj. demona (IZAK IZ NINIVE, navedeno u A. GRÜN, Il cielo comincia in te, Brescia, 20002, str. 57s.).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Gospodine, daj da slušamo tvoj glas«.

ZA DUHOVNO ČITANJE

»A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom« (Mk 1, 23). A ja? Koliko vremena već pripadam onima koji vjerno idu na misu, svake nedjelje, godinu za godinom…? No, jesam li svjestan moga pravog stanja, čovjeka opsjednutog »nečistim duhom?« Dosad mi nitko o tome nije govorio, tolika je bila radost kojom sam mogao pod religioznom maskom sakriti svoje pravo stanje. Dakako,bilo je časova i dana u kojima sam uviđao da »nešto ne funkcionira«…
»Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine?« (Mk 1, 24) Uočimo naboj agresivnosti koji izbija iz naše dubine i na samu riječ «Svetac«? Sama ta riječ razbija u komade našu ideju o postojanju koja nam je– unatoč svega –dobro ili loše pomogla da se suočavamo sa svakodnevicom. »Sveca« mi prepuštamo »svetima«, koji su međutim – gledaj samo – bili ljudi, i to kakvi ljudi! Duboko u nama uviđamo da Isus »Svetac Božji« od nas traži obraćenje, potpuno novi način razumijevanja života…
»Iziđi iz njega!« « (Mk 1, 25). Jedna jedina stvar je sigurna: bez snažne Isusove riječi nikad neće moći biti slomljena tiranska vlast »nečistog duha«. Tada osjećamo svu našu nemoć i nesposobnost da sami promijenimo stvari, da prokažemo vlast »nečistog duha«. Isus izgovara snažnu riječ. Gospodine, mi hoćemo, pomozi naše htjenje! (H. JASCHKE, Gesù, il guaritore, Brescia, 1997, str. 254s, 260, passim).