Prva korizmena nedjelja (18.02.2018.)

72

LECTIO

Prvo čitanje: Postanak 9, 8-15

Ovo govori Gospodin:
8 Bog reče Bog Noi i njegovim sinovima s njim: ⁹ »A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas, 10 ⁹ i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama sa stokom, sa zvijerima – sa svime što je s vama izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. 11 Držat ću se ja svog Saveza s vama, te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića, niti će ikad više potop zemlju opustošiti.«
12 I reče Bog: »A ovo znamen je Saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama, za naraštaje buduće: 13 Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. 14 Kad oblake na zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, 15 spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće. «

Riječ Gospodnja

Zbog ljudske pokvarenosti »Gospodin se pokaja što je načinio čovjeka na zemlji« (Post 6,6) i odluči ju uništiti potopom, spašavajući ono nekoliko pravednika koji su našli milost u njegovim očima. S njima želi započeti novo stvaranje koje formalno preuzima ono prvo – vode prekrivaju zemlju – no u određenom smislu ga nadilazi, jer Bog vodi računa o grijehu čovječanstva i na taj način otvorenije pokazuje svoje milosrdno lice. Životinje su sada ponovno izručene čovjeka da njima vlada pa i da ih koristi za hranu, no izričito je naglašena opomena da poštuje svetost života, ponajprije onoga ljudskog koji pripada Bogu.
Sve biva nanovo od njega blagoslovljeno; uz to Gospodin sklapa milosni savez u kojem od druge strane ništa ne traži jer zna »da je srce ljudsko sklono na zlo od djetinjstva« (8, 21b). To je savez za život koji se izriče čudesnim znakom u prirodi, a to je dúga: Gospodin je poput ratnika udario svom svojom silinom i sada svoj ratni luk (Hag 3, 9) pretvara u znak mira, ili možda borbe na čovjekovoj strani kako ne bi prevladale vode kaosa.
Pripovijest o potopu počinje utvrđivanjem zloće »na zemlji« (6, 5.12) a svoj kamen temeljac ima u Božjem sjećanju (8,1); u njezinu zaključku se kaže da će Gospodin pogledati luk iznad oblaka (dakle, »na nebu«) da se sjeti vječnog saveza između Boga i svakoga živog stvorenja (9, 15s); Gospodin dakle odlučuje gledati jedino na vlastitu milost. Kako bi ostao trajno vjeran čovječanstvo želi se podsjetiti jedino na svoju nepogrješivu vjernost savezu. Vode smrti postaju sredstvo objavljivanja milosrđa, kupelj preporođenja za čovječanstvo, pralik krštenja koje nas spašava.

Drugo čitanje: Prva Petrova poslanica 3,18 – 22

Predragi:
18 Doista i Krist jednom za grijehe umre, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. 1⁹ U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici 20 koji bijahu nekoć nepokorni, kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše, u vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bi spašena vodom. 21 Njezin protulik, krštenje – ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu – i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista 22 koji, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile.

Riječ Gospodnja

Pred sve većim neprijateljstvom kojim su okruženi kršćani, Petar nekim zajednicama u Maloj Aziji šalje pismo u kojem ih potiče da i u trpljenju ustrajno svjedoče vjeru. Braću koju progonstvo stavlja na kušnju podsjeća na Kristovo djelo spasenja i na njegovu djelotvornost (r. 18) također i prema mrtvima (r. 13), pa čak i prema Noinim suvremenicima, koje se smatralo najbezbožnijima među ljudima (r. 20). One, koje se naziva blaženima ako budu morali trpjeti zbog pravednosti (3, 14), podsjeća na duboku nepravednost svakog čovjeka, za čije spasenje je umro jedini Pravednik.
U ovom ulomku slušamo odjek prvih krsnih obreda s njihovim vjeroispovijestima. Nekoć je Bog po vodama potopa spasio »mali ostatak« čovječanstva koji je našao milost u njegovim očima (r. 20b: broj osam je bremenit uskrsno-krsnom simbolikom). No pralik nalazi svoje izvanredno ispunjenje u otkupljenju koje je Krist izvršio za one koji to otkupljenje po krsnoj vodi žive u vlastitom životu. Krsno uranjanje je molitveni vapaj Bogu da učinkovitost Kristove muke, smrti i uzašašća na nebo dopre također i do nas (rr. 21s.).

Evanđelje: Marko 1, 12-15

U ono vrijeme 12 Duh nagna Isusa u pustinju. 13 I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. 14 A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: 15 »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

Riječ Gospodnja

U krštenju na Jordanu Sin Božji je pristao pomiješati se s grješnicima da na sebe primi grijeh svijeta: na to svoje poslanje on se priprema u samoći pustinje, mjesta susreta s Bogom i okršaja s Protivnikom. Duh Sveti je taj koji Isusa silom tjera u pustinju. Marko pobliže ne određuje u čemu se sastojala kušnja (vjerojatno se odnosila na način kako izvršiti poslanje), ali daje razumjeti da je ona trajala cijelo vrijeme boravka u pustinji.
Redak 13b nam kaže da je borba bila pobjedonosna od samog početka: reći da Isus »bijaše sa zvijerima« znači predstaviti ga kao novog Adama koji se opire napasniku i zbog toga ostaje gospodar mirnog svijeta (Iz 11, 6-9). Govor o službi koju mu iskazuju anđeli preuzeta je iz Ps 90,11 i hoće reći da je njegovo poslanje popraćeno Božjom pomoći i zaštitom.
Redci 14s, brižno složeni, daju upečatljiv sažetak Isusove službe: početna kronološka napomena, nadvija, kao predskazivanje, na početak Isusovog propovijedanja sjenu progona koji je zadesio Krstitelja; zemljopisna napomena o Galileji opet će se pojaviti na koncu Markova evanđelja kao sastajalište s Uskrlim.
Iza dva glagola u indikativu (ispunilo se, približilo se) dolaze dva u imperativu (obratite se, vjerujte): navještaj onoga što Bog čini traži odgovor ljudi. Isus proglašava sjajnu vijest da je »došlo vrijeme« da se izvrši ono što je obećano, da »je blizu« ono Kraljevstvo za kojim je težio cijeli stari zavjet: za njegovo prihvaćanje, za ulazak u njega nužno je »promijeniti vlastiti način mišljenja, mentalitet« (grčki: μετανοεῖν, metanoéin) i prihvatiti zahtjevnu i izokrečujuću logiku vjere, aktivnog prianjanja s ljubavlju uz Božji plan.

MEDITACIJA

Život može ponovno početi. I to je stvarna mogućnost, dana od Boga, ne jer sam to ja odlučio nakon što sam se obračunao sa svojom prošlošću; doista, na taj način ne bi mogao dugo trajati, to već dobro znam. Naprotiv, može trajati uvijeke, u jednom »danas« mlađem od zore dana stvaranja, baš zato što je Bog taj koji ga stavlja pred nas. Novi početak nije prepušten mojoj krhkoj volji, već njegovoj svemoćnoj volji ljubavi.
Upravo to mi, danas, kao djelotvornu milost, pruža Riječ koju slušamo u bogoslužju. Poruka novosti koja izranja iz potopa, ponovno svijetli duginim bojama i daje mir srcu: spran je grijeh koje me pritišće i nagrđuje. Opran u suzama kajanja, u vodama krštenja, u krvi Kristovoj. Nitko nije izgubljen, nitko nije bez nade. Isus je upoznao moje napasti i pobijedio je Zloga. Iz njega mogu dobivati snagu svakoga dana; ispunilo se vrijeme; Bog će, ako to budem htio, kraljevati u meni. Da, danas počinjem živjeti kao novo stvorenje.

MOLITVA

O Kriste, spasenje onoga koji bijaše izgubljen, ti znaš koliko sam puta pokušao ponovno započeti, no uvijek me je grijeh pobijedio. Svaki puta se osjećam umorniji i stariji u srcu. Pitam se čemu služi da to pokušam.
O Gospodine, snago onoga koji je kušan, ti znaš koliko puta nisam uspio, pa ipak mi se približavaš: jedino ti možeš pomoći onome koji je zarobljen u duhu. I danas te čekam i tebe zazivam.
O Kriste, mire onoga koji ti se povjerava, primi me ponovno. Ti si pobijedio Zloga koji svakom čovjeka postavlja zamku i dolaziš mi donijeti dobru vijest: »Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo«. Neka milost ne prođe uzalud: obrati me, danas, k sebi. Život s tobom, u tebi, svakog če trenutka biti divljenje novog stvaranja.

KONTEMPLACIJA

Gospodine Isuse Kriste, vrhovni svećeniče, koji si svojom predragocjenom smrću meni dao život, snagom svoga Duha i djelotvornošću tvoje prisutnosti udalji od mene sve zasjede neprijatelja. Raskini u meni svaki lanac Sotone i, po svom milosrđu, rasprši svaku tminu iz mog srca. Tvoja savršena ljubav, o Kriste, neka učini da muževno pobijedim u svakoj napasti.
Tvoja sveta poniznost neka me pouči da razbirito izbjegnem svim laskanjima neprijatelja. Sjaj tvoje istine neka me vodi i neka učini da hodim u tvojoj prisutnosti u iskrenosti i vjernosti srca. Blagoslov tvoga neizmjerno praštajućeg milosrđa neka mi prethodi, nek’ me prati i nek’ me čuva sve do koncaa života. Amen. (GERTRUDE DI HELFTA, Exercitia, I, 40-50).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu (Ef 5, 8)

ZA DUHOVNO ČITANJE

Učiniti se čovjekom znači postati ‘siromašni’; ne imati ništa čime bismo se učinili jakima pred Bogom, nikakav oslonac, nikakvu snagu i sigurnost osim napora i žrtve vlastitog srca. Postajanje čovjekom na taj se način pokazuje kao priznavanje siromaštva ljudskog duha pred potpunom nedohvatljivošću nepristupačne Božje transcendencije. S hrabrošću za takvim jednim siromaštvom započe božanska pustolovina našeg spasenja. Isus nije bio na ništa navezan i nije se ničim branio; čak niti svojim podrijetlom. Sotona, naprotiv, pokušava spriječiti to potpuno siromaštvo. On Isusa želi učiniti jakim, jer se plaši samo jedne stvari: nemoći koju je Bog uzeo u ljudskoj naravi, Boga s ljudskim srcem spremnim na žrtvu, koji u bezuvjetnoj vjernosti svom urođenom siromaštvu trpi iznutra – dakle, spašava se – potreba i propast čovjeka.
Zbog toga Sotonin pokušaj je atentat na Božje samo-poništavanje, kušnja za sigurnost i »bogatstvo duha« a time i na Isusovo božanstvo, dubinsko preispitivanje ozbiljnosti i veličine njegove čovječnosti. On je od početka to činio i čini, i uvijek ćemo ga prepoznati u riječima: »Bit ćete kao bogovi«. To je kušnja svih kušnji, u tisuću svojih inačica: napast protiv istine naravi koja je dodijeljena čovjeku. On želi da zemlja ostane isključivo njegova, a s njom i čovjek; čovjek oko kojega se je vodila bitka prije no što je bio pozvan da se slobodno odluči za sebe samoga (J. B. METZ, Povertà nello spirito. Meditazioni teologiche /Siromaštvo u duhu. Teološke meditacije/, Brescia 1968, str. 16s.).