Četvrta korizmena nedjelja (11.03.2018.)

22

LECTIO

Prvo čitanje: Druga knjiga Ljetopisa 36, 14-16.19-23

U one dane:
1⁴ Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu.
15 Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta.1⁶Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka. 1⁹ Spalili su Božji dom, oborili jeruzalemski zid i sve utvrde njegove vatrom spalili.²⁰ One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. ²1 Da bi se ispunila riječ koju Gospodin reče na Jeremijina usta: »Dokle se zemlja ne oduži svojim subotama, počivat će za sve vrijeme u pustoši dok se ne ispuni sedamdeset godina.«
²² Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodnja objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno:
²³ »Ovako veli perzijski kralj Kir: ‘Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko god je među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!’«

Riječ Gospodnja

Ovaj ulomak, kojim se zaključuju knjige Ljetopisa, sažeto pod teološkom vidom tumači povijest Judinog kraljevstva: savez s Bogom je prekinut, prevladao je utjecaj poganskih kultova, hram Božji je obeščašćen. Sve većoj nevjernosti naroda Bog suprotstavlja sve vjerniju ljubav. Šalje proroke da ih vrati na put istine, ali uzalud. Da bi narod priveo spasenju morat će ih stoga izložiti trpljenju: razaranju hrama i grada, gorčini dugotrajnog izgnanstva, koje će zemlji Judinoj vratiti subotnji počinak kojeg je bila lišena.
Zaključni reci ovog ulomka ( 22s), koji su doslovno preuzeti iz Izl 1, 1-3b, sadrže Kirov edikt i predstavljaju tračak optimizma i nade: Jahve, koji je gospodar povijesti, povjerava tuđinskom kralju zadatak da ponovno izgradi hram u Jeruzalemu. Tu međutim nije riječ samo o tome da se izvrši neki fizički posao: on se ne može odijeliti od moralne i duhovne obnove. Stalno pozivanje u ovom ulomku na riječ proroka (rr. 15.21s.) naglašava Božju vjernost-istinu: ono što on čini, on to uvijek radi po planu spasenja, a koji ipak od čovjeka traži poslušno prihvaćanje i stvarnu suradnju.

Drugo čitanje: Poslanica Efežanima 2,4-10

Braćo:
4 A Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, ⁵ nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – ⁶te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu:⁷da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje .⁸Tȁ milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! ⁹Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. ¹⁰Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.

Riječ Gospodnja

Stvarajući snažnu oprečnost s prethodnim recima – gdje se govori o smrti i grijehu – Pavao razvija spasenjski naum što ga je Gospodin ostvario. Ljubav i život su dva bitna pojma. Otkupljenje objavljuje da je Bog ljubav, da je preobilna milost. Posrednik spasenja je Isus Krist: uzimajući tijelo poput našega, svojom smrću je pobijedio našu smrt, svojim uskrsnućem nam je otvorio put. Besplatnim darom čovječanstvo je pridruženo Kristovoj proslavi. Kao već u poslanici Rimljanima, Apostol se služi veoma znakovitim rječnikom da naglasi to udioništvo u Kristovoj sudbini: s Kristom zajedno oživljeni, su-uskrsnuli, zajedno s njime posađeni na prijestolje nebesko (rr. 5s.).
Snagom tog sjedinjenja s njime narav i povijest svijeta postaju, u Očevim očima, sjedinjenje i jednostavne: one su sama Isusova povijest. Preuzimajući tvrdnju iz 5. r., Pavao razvija temu milosti. Svemogućnost Božja se očituje u njegovoj ljubavi. Pred takvom dobrotom, svaka ljudsko djelo nestaje, ili bolje, čovjek sâm postaje novo stvorenje i sva njegova djela nisu drugo nego preobilno izlijevanje milosti u njega. Iščezava svaki razlog za hvalisanje: ostaje zahvalnost, euharistija.

Evanđelje: Iv 3, 14-21

U ono vrijeme, reče Isus Nikodemu: ¹4 »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji ¹5 da svaki koji vjeruje , u njemu ima život vječni. ¹⁶ Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. ¹⁷ Tȁ Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. ¹8 Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.
¹⁹ A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.
²⁰ Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; ²¹ a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«

Riječ Gospodnja

U ovom odlomku, u kojem se nastavlja odgovor Nikodemu, Isus otkriva vlastiti identitet i sudbinu koja ga očekuje, poslanje primljeno od Oca i njezin ishod među ljudima. Nakon što se je poistovjetio sa slavnim likom Sina čovječjega koji je sišao s neba (13. r.), Isus se sada uspoređuje s brončanom zmijom što ju je Mojsije podigao u pustinji da od sigurne smrti izbavi grešni narod (Br 21, 8s.). Da bismo razumjeli ovaj odlomak, valja ući u svijet simbola, kojima je četvrto evanđelje toliko obilježeno. Zmija doziva u sjećanje smrt, ali također i njezinu suprotnost. Naime, u civilizacijama s kojima je Izrael bio u dodiru, ona je označavala plodnost. Uzdignuće Isusa na križ kao prokletnika, uz to što predstavlja najveću moguću grozotu, ujedno je i vrhunac njegove slave. Ovdje nalazimo prvi izraz ivanovske teologije u kojem se uzdignuće na križ podudara s kristovom proslavom, jer se upravo na križu u svoj svojoj punini očituje Božja spasonosna ljubav. To se još jasnije izriče u slijedećim recima: ljubav je ono što pokreće Oca da dade Jedinorođenca, kako bi čovjek prešao iz smrti grijeha u život vječni (16. r). Dar međutim traži prihvaćanje vjere: u pustinji je trebalo gledati u mjedenu zmiju, sada treba vjerovati u Isusa. Sin je poslan izvršiti djelo spasenja (17. r), i svaki pojedini čovjek, prianjajući uz to djelo ili ga odbacujući, vrši izbor koji u sebi uključuje sud.

MEDITACIJA

Riječ nas iznad svega poziva da razmišljamo nad činjenicom da je ljudski život putovanje na kojem se vraćamo u Očev dom, na koje čovjek ne kreće sâm i zasebno, već kao član naroda, čovječanstvo u cjelini: sudbina naše braće ne može nas ostaviti ravodušnima. Crkva – svaki kršćanin – osjeća dakle da mora živjeti sve više u Kristu kako bi mogao darivati život onome koji boravi »u sjeni i tmini smrtnoj«. S čvrsto uprtim pogledom u njega, kršćanska zajednica može dolijevati ulje u svjetiljku nade. Doista, Krist, svećenik i žrtva, je dokaznica kojom Otac nebeski potvrđuje svoju neizmjernu ljubav, otkriva nam svoj naum spasenja i poziva nas da prihvatimo njegov dar. Mi želimo život, no okružuje nas stvarnost smrti. Kako bi život rastao, potrebno je da uronimo u izvor života, koji je Krist, potrebno je naš sadašnji život postane dar.
Vrijeme s Isusom, iz časa u čas, zadobiva novo značenje. On se prikazuje uzdignut na križ, ali također i u trpljenju proslavljen. U njemu nam je dano vidjeti konkretnu i pobjedničku ljubav Božju. Ako ne skinemo pogled s Raspetoga, malo po malo, kao živi izvor, u nama će poteći svjedočanstvo Duha Svetoga: Krist »me je ljubio i predao samoga sebe za mene« (Gal 2, 20). I iz toga vrela, u koje će se slijevati suze kajanja i suze radosnice, više nikad neće prestati izvirati njegov himan ljubavi. Milošću smo spašeni po vjeri, milošću, milošću…

MOLITVA

Isuse, vječni Svećeniče, koji znaš suosjećati s našim ranama, jer si i sâm u svemu bio iskušavan, naš je pogled čvrsto uprt u tebe: tvoji smo, primi nas. Daj da i danas čujemo tvoj glas, tvoju Riječ, da ne otvrdnu srca naša. Učini da se i mi damo raniti ljubavlju i bolju kako bismo s vjerom prionuli uz presvetu volju Očevu.
Ti si biuo vjeran sve do križa da nam otvoriš put u svetište neba, gdje će biti potpuni mir. Daj da danas još snažnije osjetimo hitnost da postanemo sveti, potpuno predani drugima da ih podupremo, utješimo, da im budemo vjerni suputnici. Nismo te susreli i upoznali svojom zaslugom: to je milosni dar, koji se stalno obnavlja i zadivljuje nas; neka svi ljudi uzmognu na našem licu vidjeti radost što ti pripadamo, nestrpljivost da te naviještamo, želju da vazda živimo u nebeskom Jeruzalemu u krilu presvetog Trojstva.

KONTEMPLACIJA

O, divne li pažnje Božje prema nama! O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš sina si predao. On nas prosvjetljuje i dobrohotno nas poučava putu poniznosti, ljubavi i svake kreposti…
On je uhvaćen, da bismo mi bili oslobođeni jarma ropstva. Zarobljen je, da nas zarobljenike ugrabi iz ruke neprijatelju. Prodan je za novac, da nas otkupi svojom krvlju. Svučen je, da nas zaodjene odjećom besmrtnosti. Ismijan je i izrugan, da nas poštedi đavolskog izrugivanja. Trnjem je okrunjen, da iz nas iskorijeni trnje starog prokletstva. Ponižen je, da nas uzvisi. Uzdignut je na križ, da nas privuče k sebi.
Zbog svega toga, zahvaljujem ti i uzvisujem tvoje ime, o Oče sveti. (GIOVANNI DI FÉCAMP, Confessio theologica /Teološka vjeroispovijest/, 26, talijanski prijevod, Milano, 1986, str. 65s., passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Sin Božji me je ljubio i predao samoga sebe za mene.«(Gal 2, 120)

ZA DUHOVNO ČITANJE

Isus je doista došao da bi trpio, međutim njegov ideal nije križ, nego poslušnost, to jest takav način življenja odnosa sa svojim Ocem, koji se svjedoči odlaskom do kraja, bez uzmicanja pred nekim poteškoćama, niti pred najdramatičnijim pitanjem svog života. Isusov ideal je jedan jedini: poslušnost, takva poslušnost koja ne završava smrću, jer tko umire na takav način, taj ne može ne završiti u uskrsnuću. Poslušnost, nadalje, u sebi sadrži dar samoga sebe za nas, Isusovo darivanje nama. Isusov ideal nije bol.
Isusov križ je, dakle, riječ samo za bol čovjeka koji, želeći ostvariti ideal dobra, pravde, kreposti, nailazi na proturječje? Nije li to pak riječ za ljudsku bol u svim njenim vidovima, za bol kad nije tražena, kad nije željena, kad je pretrpljena, kad se čini da je nedovršena? Odgovor je jedan jedini: križ Gospodinov je riječ za svu bol čovjeka. Kršćanin, dakle, ne kaže: trpimo, i Isus je također trpio. Naučio je prije svega postupiti drugačije. Naučio je da je Isusov križ, da je ona njegova bol, ime kojim se treba također imenovati i bol čovjeka. Kršćanin gleda raspetoga, vidi Isusovu bol i kaže: ta bol je riječ za bol čovjeka, koja se ne može drugačije zvati nego križ. Ako bismo Isusov križ sveli na jedan posebni slučaj boli svijeta, to ništa ne bi promijenilo. Dati ime znači prihvatiti mogućnost smisla. Življenje, premda u sebi krije bol, ima smisla. Na to me upućuje Kristovo uskrsnuće jer je ono ishod trpljenja i umiranja koje nije dovelo u pitanje smisao života.
To je uvjerenje kršćanina koji ga, pred boli, naziva križem: uvjerenje da ta stvarnost, tako teška i otajstvena, u sebi može biti smislena (G. MOIOLI, La parola della croce, Viboldone, 1987, str. 51-54, passim).