Biskupova uskrsna Poruka

118

Požeški biskup Antun Škvorčević predstavio je 27. ožujka novinarima svoju ovogodišnju uskrsnu Poruku. Ona nosi naslov „Približi im se Isus i pođe s njima“ te biskup u uvodnoj čestitci  kaže kako je tim jednostavnim riječima evanđelist Luka opisao najvažniju istinu ljudske povijesti, da je s nama na životnom putu Isus Krist, pobjednik nad smrću koji ispunja nadom naše nemire i lutanja, prolaznost i umiranja. U prvom dijelu Poruke biskup podsjeća da je ovogodišnje slavlje Uskrsa popraćeno raspravom o Istanbulskoj konvenciji, koja je rovovski podijelila Hrvatsku na njezine zagovornike i osporavatelje. Dok njezini zagovornici gorljivo naglašavaju da je spomenutu Konvenciju potrebno što prije ratificirati u Hrvatskom saboru radi što učinkovitije zaštite žene i obitelji od nasilja, njezini ne manje gorljivi osporavatelji upozoravaju da ona na skrovit način u naš društveni sustav uvodi tzv. gender teoriju, dopušta inozemni nadzor nad  provedbom Konvencije za koji treba izdvojiti nemali novac. Upozorio je i na neke medijske manipulacije s Crkvom. Biskup smatra da s obzirom na Konvenciju nema ozbiljnije rasprave o onome što je u njoj vrijedno a što sporno, nitko nikoga pravo ne čuje, stvoreno je ozračje podjele na „mi i oni“ te sve završava u isključivostima. Zapitao se što je kršćaninu činiti u takvoj situaciji.

Podsjetio je: „Svojstveno je evanđeoski izgrađenim kršćanima nastupati u javnosti s Isusovom otvorenošću za svakog čovjeka, jer za njih – kako tvrdi II. vatikanski sabor – ‘nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu’ (GS 1). Oni uvijek polaze od izazovne činjenice da je Isus Krist umro za svakog čovjeka bez razlike, da mu je namijenio puninu života darom svoje ljubavi na križu, te ona oslobađa od svake isključivosti. U tom duhu kršćani pristupaju i svima onima koji na znanstvenoj, kulturnoj, političkoj i drugim razinama oblikuju određene stavove, pa i onda kad nisu u skladu s Božjim naumom o čovjeku, objavljenom u Isusu Kristu. Uvjereni su da oni unatoč tome zavrjeđuju pozornost, jer na neki način očituju čovjekovu želju da u iskonskoj težnji za boljim svijetom definiraju i konkretiziraju svoje postojanje u sadašnjem vremenu i prostoru. U tom njihovu istupu kršćani čuju vapaj suvremenog čovjeka za smislom, potragu za onostranošću koja mu trajno nedostaje jer je za nju stvoren i koju konačno može ostvariti samo u Bogu. Takve ljude kršćanin zbog toga ne etiketira kao nečasne i ne isključuje iz rasprave, nego im  nastoji strpljivo i uporno  obrazlagati nadu koja je u njemu, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti  (usp. 1 Pt 3, 15-16), kako bi osvijetlio dimenzije ljudske stvarnosti u Isusu Kristu i pomogao im u njemu prepoznati duboku istinu o čovjeku i njegovu dostojanstvu.“

Biskup potom upozorava da nas sam uskrsli Gospodin potiče na ljubav kao mjerilo prosudbe povijesnih zbivanja i temelj našeg djelovanja te piše: „On dvojicu učenika na putu u Emaus, teško pogođene događajem koji se zbio, pita: ‘Što to putem pretresate među sobom’? (Lk 24,17). U njegovu pitanju prepoznatljiv je i svojevrsni prijekor što raspravljaju o događaju na površan način, očit i u njihovu protupitanju: ‘Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što s u njemu dogodilo ovih dana?’ (Lk 24,18). Isus im je omogućio da ispripovjede vlastito viđenje događaja, a potom ih je u raspravi božanski argumentirano podsjetio kako njegova muka i smrti nisu tek posljedica igre zla, zakona i nepravde, nego se u njima ostvarilo ono o čem je on ranije progovorio Nikodemu: ‘Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina  Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni’ (Iv 3,16). Protumačio  je učenicima kako je Božja ljubav za čovjeka duboka pokretačka i smislena dimenzija događaja njegove muke i smrti, moć koja je ostvarila preobrazbu uskrsnuća, te ih je tako ozdravio od jednostrana i površna pristupa stvarnosti, uveo ih u zajedništvo pobjede njegove ljubavi nad smrću, što je i bila svrha rasprave u koju se uključio.“

Na temelju uskrsne vjere da je Isus Krist, pobjednik nad smrću, trajno prisutan među svojim učenicima biskup je naglasio da je ljubav moćnija od bilo kojeg ljudskog sustava te se zauzeo s  njezinih polazišta ući i u dijalog s Istanbulskom konvencijom. „Uskrs nas suočava s činjenicom da je Pobjednik nad smrću s nama na putu i prije nego li smo krenuli za njim: ‘Približi im se Isus i pođe s njima’ (Lk 24,15). Pred odlazak s ovoga svijeta Gospodin je snažno ohrabrio učenike: ‘I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta’ (Mt 28,20). To znači da Isusova ljubav za nas nije neki trenutačni prolazni čin, nego trajno stanje njegove blizine među nama, napose po Riječi koju naviještamo, euharistiji koju slavimo, najmanjoj braći u kojoj ga prepoznajemo. Ova svijest potiče kršćane da među ostalim uđu u dijalog i o Istanbulskoj konvenciji, te se zauzimaju za to da saborski zastupnici usvajaju dokumente i donose zakone u skladu s čovjekovim dostojanstvom i njegovim nadnaravnim pozivom, ali ne dajući im nikada pretjerano značenje, kao da naša sudbina ovisi o njima a ne o Isusu Kristu, s nama na životnom putu. Kršćanin je uvjeren da njegova vjernost Isusu Kristu i ljubav koju živi u braku i obitelji, u politici i gospodarstvu kao i na svim drugim razinama života ima veću pobjedničku moć od bilo kojeg ljudskog sustava, te je nastoji svjedočiti, obrazlagati, za nju oduševljavati one koji istinski tragaju za smislom i na taj način biti sol zemlje i svjetlost svijeta (usp. Mt 5,13.14). Svojim životom u skladu s otajstvom Isusove ljubavi kršćanin sprječava da se evanđelje pretvori u ideologiju a njegova rasprava završi na zgarištu ideoloških bitaka“.

Pri kraju Poruke biskup je upozorio: „Promatrajući grčevitu borbu nekih crkvenih ljudi u Hrvatskoj protiv Istanbulske konvencije, mogao bi netko pomisliti kako to možda čine zbog toga što nisu uspješni u evangelizaciji te očekuju da ih država u tom pomogne svojim zakonima. No, mnoštvo je ljudi u Hrvatskoj koji svjedoče da se putem vjernosti Isusu Kristu u svakodnevnim malim i naoko beznačajnim životnim situacijama, može ljubavlju štiti ženu i obitelj od nasilja, uspješnije od bilo kojeg zakona ili Konvencije. To je poticaj da Crkva u novim društvenim okolnostima s još većom zauzetošću nastavi ‘preslavno djelo evangelizacije’ i tako ostvaruje svoje poslanje.“