Druga uskrsna nedjelja (08.04.2018.)

10

NEDJELJA BOŽANSKOG MILOSRĐA

LECTIO

1. čitanje: Djela apostolska 4, 32-35

³² U mnoštva onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. ³³ Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost.
Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. ³⁴ Doista nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće prodavali bi ih i utržak donosili i ³⁵ stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.

Riječ Gospodnja.

Ulomak predstavlja drugi ‘sažetak’ o životu Crkve koja se rađa. Naglasak je stavljen na »bratsko jedinstvo«. Kako je moguće velikom mnoštvu pridjenuti »jedno srce i jednu dušu«? Tajna leži u onoj potpunoj raspoloživosti, koja je plod djelotvorne ljubavi i evanđeoskog siromaštva, koja pojedince tjera da stave u službu općeg dobra ono što nekoć bijaše njihovo privatno vlasništvo.
Zbor apostolâ je jedinstven i čvrst u »davanju« (kako doslovno čitamo u 33. retku) prvoga istinskog blaga Crkve, a to je svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. Vjernici su jedinstveni u pritjecanju u pomoć braći u potrebama; očituju puno zajedništvo i kroz to što čine dobra djela. Doista, bez da upadaju u međusobne podjele, pred apostole stavljaju što su spontano odlučili darovati. Na taj se način ostvaruje obećanje Ponovljenog zakona 15, 4: »Nitko među vama neće oskudijevati«, jer vjernici vrše novu Isusovu zapovijed. I raste naklonost sviju prema kršćanima (r. 33b).

2. čitanje: Prva poslanica svetog Ivana apostola 5, 1-6

Predragi
¹ Tko god vjeruje: »Isus je Krist«, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga. ² Po ovome znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo. ³ Jer Božja je ljubav ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. ⁴ Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. ⁵ Tȁ tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji? ⁶ On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.

Riječ Gospodnja.

Vjera i djelotvorna ljubav (karitas), ljubav prema Bogu i bližnjemu jesu bitni sastavnice kojima je obilježen život kršćanina (usp. 3, 23; 4, 11-20). Ivan neumorno ponavlja tu jednostavnu istinu i uvijek iznova je produbljuje. U zaključku svoje prve poslanice podsjeća na krsno preporođenje i na ono što se time dogodilo (1. r.): »Tko god vjeruje: ‘Isus je Krist’, od Boga je rođen«. Vjera kojom postajemo sinovi Božji međusobno nas sve također čini braćom, sinovima istog Oca, koji su povezani vezom ljubavi. Nije to ‘osjećaj’, nego prianjanje uz njegovu volju, vršenje njegovih zapovijedi, koje nisu teške, jer su ‘breme’ ljubavi, koja u sebi krije nježne obrise djelotvorne ljubavi prema braći (usp. rr. 2s.). Sinovsko-krsni život »pobjeđuje svijet« – u 2, 13s Ivan govoraše: »pobijedili ste zloga« – kad se svjesno i svakodnevno živi, jer ima udjela u jedinstvenoj i konačnoj pobjedi koju je Krist izvojevao svojom smrću i uskrsnućem, s kojom se mi u vjeri sjedinjujemo (rr. 4s.).
Isus, naime, nije došao samo s vodom krštenja koje ga je na Jordanu očitovalo Izraelu, nego i s krvlju križa, po kojoj je do kraja posvjedočio svoju ljubav prema Ocu i prema čovječanstvu i pribavio nam otkupljenje (6. r.). I nije svojoj Crkvi ostavio samo krsnu vodu, nego i sakrament svog položenog tijela i prolivene krvi, kako bismo pristupajući milosti krštenja i euharistije mogli rasti u zajedništvu s Bogom i s braćom, po daru Duha, koji sišavši na apostole vodi i upućuje Crkvu i svu istinu (Iv 16, 13-15), svjedočeći neizmjerne dubine spasenja.

Evanđelje: Ivan, 20, 19-31

¹⁹ Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir Vama!« ²⁰ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. ²¹ Isus im stoga ponovno reče: »Mir Vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.« ²² To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. ²³ Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
²⁴ Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. ²⁵ Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
²⁶ I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir Vama!« ²⁷ Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« ²⁸ Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« ²⁹ Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
³⁰ Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. ³¹ A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.

Dvije zgode zbijene oko jedne jedine teme, a to je vjera, – vjerodostojan su pokazatelj onoga što se dogodilo u srcu apostolâ nakon Isusove smrti.
U prvoj zgodi (rr. 19-22) Uskrsli se ukazuje Jedanaestorici koji su se, unatoč navještaju Marije Magdalene (r. 18), još uvijek bili zaključali u dvorani posljednje večere u strahu od Židova. Isus prevladava postavljene zapreke: prolazi kroz vrata, pokazujući da se nalazi u potpuno drugačijem stanju, premda tragovi tjelesne patnje nisu izbrisani. Uporno podsjećanje na Isusov probodeni bok vlastitost je Ivana, koji na taj način želi pokazati da je Isus ispunjenje proroštava (Ez 47, 1; Zah 12, 10.14). Također i tradicionalni pozdrav mira na njegovim usnama zadobiva novi smisao: od želje – »neka mir bude s vama« – postaje nazočnost – »mir je s vama«. Mir, najizvrsniji mesijanski dar koji u sebi sadrži svako dobro, jest, dakle, jedna osoba: raspeti i uskrsli Gospodin u sredini svojih učenika (»stane«: rr. 19b.26b i, prethodno, r. 14). Vidjevši ga, učenici se obradovaše i utvrdiše u vjeri. Duh koji Isus u njih udahnjuje, počélo novog stvaranja (Post 2, 7), podjeljuje apostolima poslanje, koje u vremenu i prostoru produžuje njegovo poslanje, i daje im udjela u božanskoj moći oslobađanja od grijeha.
Druga zgoda (rr. 24-29) u Tomi uosobljuje sumnje i skepticizam koji sinoptici općenito pripisuju »nekima« među Dvanaestoricom, i koji se može pojaviti u bilo kojem od nas. Toma je vidio umiranje svog Učitelja a sada odbija vjerovati u stvarnost koja nije konkretna, opipljiva kao patnja kojoj je bio svjedokom (r. 25). Isus pristaje na tvrdoglavi zahtjev učenika (r. 27), jer je nužno da zbor apostola bude jedinstven i čvrst u vjeri kako bi apostoli mogli svijetu navijestiti uskrsnuće. I upravo je Tomi pripisana najuzvišenija i najpotpunija ispovijest vjere: »Gospodin moj i Bog moj« (r. 28). On Uskrsloga naziva biblijskim imenima Božjim Jahve i Elohim, a posvojna zamjenica ‘moj’ pokazuje njegovo potpuno prianjanje ljubavi, uz ono vjere, uz Isusa. Viđenje je do vjere dovelo Tomu, no Gospodin otvoreno, za sva vremena izjavljuje: blaženi koji će povjerovati na riječ svjedokâ, bez želje da vide. Oni će iskusiti milost čiste i jednostavne ljubavi, koja ipak učvršćuje srce, i daje da ono klikće neizrecivom i slavnom radošću (1 Pt 1, 8). Redak 30. I 31. Čine prvi zaključak Ivanova evanđelja: ono je pisano svjedočanstvo koje ne teži da iscrpnošću, već želi potaknuti i učvrstiti vjeru »Isus je Krist, Sin Božji« (usp. Mk 1, 1).

MEDITACIJA

Uskrsli Isus ulazi kroz zatvorena vrata i pozdravlja: »Mir vama!«. Kao i kod ukazanja Mariji Magdaleni nisu samo obrisi tijela, nego i glas ono što ga daje prepoznati. Što Isus kaže, to se i dogodi; svaka se njegova riječ obistinjuje: dakle, njegov se mir priopćava apostolima. Kao što je bio obećao, Isus svoje učenike ne ostavlja siročad, već im daje Duha Branitelja, zahvaljujući kojem će oni moći razumjeti sve što im je govorio i nastaviti u svijetu njegovo poslanje, surađujući u djelu spasenja. I Toma također, kad začuje Isusov glas, otvara se da primi dar vjere i, prosvijetljen Duhom, može se sada odreći svog zahtjeva da svojim osjetilima vidi i dotakne. Dirnut u svojoj intimi Učiteljevim glasom, on odmah pada na koljena i izriče svečanu vjeroispovijest: »Gospodin moj i Bog moj!«.
Isus će uvijek biti blizak svojim učenicima, blizak svojoj Crkvi, ali na drugačiji način: djelovanjem Duha Svetoga, koji kao izvrsni dar daruje mir, zreli plod spasenja i glavno obilježje Kristovih učenika. Moramo se stoga trajno otvarati tom daru, potpuno se stavljajući Bogu na raspolaganje. U svakoj se situaciji moramo pitati: što želim postići dok ovo mislim i osjećam? Što ja zapravo tražim? Ako opazimo da idemo za sebičnim ciljevima. moramo ispraviti svoju volju, povjeravajući je djelovanju Duha Svetoga da nas osposobi za istinsku vjeru i ljubav. Pozvani smo uistinu da budemo dionici samoga Božjega života, to jest da budemo sveti. Svetost se sastoji upravo u tome da dopustimo Duhu Svetom da usmjeri i posvema upravlja našu volju Bogu. Neka to u nama ostvari Duh što nam ga Uskrsli dade! Eto, zašto je živjeti vazmeno otajstvo čudesna pustolovina.

MOLITVA

Podaj, Gospodine, svojim sinovima da se na trenutak mogu zaustaviti i poslušati zvuk tvoga glasa. Samo jedan tren da promisle i osjete što bi se dogodilo kad bi u svakoj obitelji, u svakoj zajednici, srca uvijek složno kucala s otkucajima tvog srca.
O radosti, punino radosti! Ništa drugo, Gospodine, ranjeno i izmoreno čovječanstvo ne želi, nego taj mir, plod ljubavi, dar tvoga Duha. Otvori nas da ga primimo. Ti se uistinu umro i uskrsnuo da se mi od sada u to uvjerimo i budemo tomu svjedoci posred svoje braće.

KONTEMPLACIJA

Gospodin više od onih, koji vide pa shodno tome vjeruju, cijeni one koji vjeruju iako ne vide. Činjenica je da je u tom trenutku vjera učenikâ bila labava; premda su ga već vidjeli uskrsloga, kako bi u povjerovali u njegovo uskrsnuće, smatrali su da moraju i dotaknuti. Nije bilo dovoljno da ga vide očima da nisu prinijeli ruke njegovim udovima i dotaknuli ožiljke na svježih ranama; na taj način, učenik koji sumnjaše, nakon što je dotaknuo i prepoznao ožiljke, odmah je povikao: »Gospodin moj i Bog moj!«. Ožiljci su očitim pokazali Onoga koji je u svima drugima izliječio rane.
A nije li možda Gospodin mogao uskrsnuti bez ožiljaka? Da, mogao je, no on je poznavao rane u srcu učenikâ, i u namjeri da ih izliječi bio je zadržao ožiljke na svom tijelu.
A što je Gospodin odgovorio učeniku koji je izjavljivao i uzvikivao: »Gospodin moj i Bog moj«? »Ti si povjerovao«, reče, »jer si vidio: blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju«. O kome je govorio, braćo, ako ne o nama? Ne samo o nama, nego i o našim potomcima. I doista, nedugo nakon što im je on iščeznuo sa smrtih očiju da im vjera u srcima bude jača, svi oni koji su povjerovali to su učinili a da nisu vidjeli i njihova je vjera imala veliku zaslugu. Da bi imali tu vjeru jedino su Bogu prinijeli svoje pobožno srce, ali ne i ruku da ga dotaknu (AUGUSTIN, Govor 88, 2).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Mir vama« (Iv, 20, 19).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Svijet žarko žeđa za Božjim mirom, žudi vidjeti kako duga mira božanske milosti blista nakon kišne oluje, a ipak se ne uspijeva osloboditi uznemirenosti i zabrinutosti, jer je pokvareni svijet kojem je dodijeljena neumoljiva sudbina da ne upozna mir.
Ako me se upita u čemu se sastoji taj mir, mogu samo predložiti sliku nečega što je prolazno kako bih dao ideju onoga što je trajno, neprolazno. Vama je poznat mir djeteta koje spava, znate nešto o miru što ga u sebi osjeća muškarac kad susretne voljenu ženu, o miru što ga pronalazi prijatelj kad gleda u oči vjernog prijatelja; znate nešto o miru što ga osjeća sin u naručju majke, o miru što počiva na nekim staračkim licima, na času smrt; o miru zalazećeg sunca i noći koja sve pokriva, i vječnih zvijezda; vi znate nešto o miru onoga koji umrije na križu. Evo, uzmite sve to kao slabi znak, kao siromašni simbol onoga što je Božji mir. Imati mir znači osjećati se sigurnim, osjećati se voljenim, osjećati se zaštićenim; znači moći postati smirenima, potpuno smirenima; biti u miru s nekim čovjekom znači moći čvrsto graditi na njegovoj vjernosti, znači osjećati se jedno s njime, znati da nam je on oprostio.
Mir Božji je vjernost Božja unatoč našoj nevjernosti. U miru Božjem mi smo stavljeni na sigurno, zaštićeni smo i voljeni. On nas, dakako, ne lišava svake naše brige, naše odgovornosti, našeg nemira; no, iza svake naše uznemirenosti i svake naše zabrinutosti nadvila se duga božanskog mira: mi znamo da postoji netko tko nosi naš život, da je on u jedinstvu s vječnim Božjim životom.
Neka Bog od nas učini ljudima svoga neusporedivog mira, ljudima koji u njemu počivaju, premda u vrtlogu svijeta; neka taj mir pročisti i rasvijetli vaše duše, i neka nešto od čistoće i blistavosti mira kojega Bog stavlja u naša srca rasvijetli u drugim još uvijek nemirnim dušama; da vi postanete jedan drugome , prijatelj prijatelju, zaručnik zaručnici, majka sinu, donositelji toga mira što dolazi od Boga! (D. BONHOEFFER, Memoria e fedeltà, Magnano 1995, 146-149, passim)