Treća uskrsna nedjelja (15.04.2018.)

77

LECTIO

Prvo čitanje: Djela apostolska 3,13-15.17-19

U one dane: Reče Petar narodu: 13»Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi slugu svoga, Isusa kojega vi predadoste i kojega se vi odrekoste pred Pilatom kad već bijaše odlučio pustiti ga. 14 Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. 15 Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci.
17 I sada, braćo, znam da ste ono uradili iz neznanja kao i glavari vaši. 18 Ali Bog tako ispuni što unaprijed navijesti po ustima svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti. 19 Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši.«

Hromog prosjaka od rođenja, i zbog toga isključenog iz hrama, Petar i Ivan ozdravljaju snagom «imena Isusova». Prizor izazva silno čuđenje među mnoštvom. I gle, prvi od apostolâ uzima riječ i autoritarno tumači značenje tog događaja.
U ozdravljenju hromoga «Bog otaca» je proslavio «svoga slugu» Isusa. U svjetlu drevnih proroštava (r. 18), napose četvrte pjesme o Sluzi Jahvinom (Iz 53), apostol pomaže mnoštvu da u Isusu prepozna Mesiju kojega njegov narod nije prepoznao, već ga se odrekao i nevina osudio na smrt. Kad se odbacuje Božji plan, izokreću se i ljudske vrijednosti: ubojica biva pomilovan a «Začetnik života» (doslovno tako u r. 14-15a) ubijen. Ipak, smrt nije jača od života; poviješću ne upravljaju ljudi, već Bog koji je u svojoj sili uskrisio svoga vjernog slugu. Apostoli – a onda i svi vjernici – su svjedoci te činjenice i imaju udjela u božanskom životu kojeg im je podario Uskrsli. Ne po vlastitoj moći, već jedino u imenu Isusovu mogu učiniti čudesa, a napose autoritarno pozivati na pokajanje i obraćenje u vidu oproštenja grijeha.

Drugo čitanje: Prva Ivanova poslanica 1 Iv 2, 1– 5a

1 Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. 2 On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše nego i svega svijeta.
3 I po ovom znamo da ga poznajemo: ako zapovijedi njegove čuvamo. 4 Tko veli: »Poznajem ga«, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. 5 A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja.

Nakon što je simbolizmom svjetla i tame izrazio oprečnost između Božje i Kristove pravednosti (1, 5.9; 2, 1) čovjekova grijeha, Ivan poziva vjernike da dobro promisle kamo će usmjeriti vlastito postojanje. Apostol, koji je svojim očima vidio i svojim rukama dotaknuo Riječ života, piše nam (2, 1) s autoritetom. Njegove riječi su poticaj na izbjegavanje grijeha i na priznavanje božanske pravednosti, koja je nadasve ljubav i milosrđe. Doista, ako je istina da nitko nije bez grijeha – ta istina je već objavljena u Starom zavjetu (Izr 20,9; 28, 13; Prop 7, 20) – radosna vijest Novog zavjeta jest da vjerni i pravedni Bog kravlju svoga Sina oprašta i čisti (1,7.3).
Čovjek ranjen grijehom biva ‘opravdan’ žrtvom Isusa Krista, koji zauvijek ostaje kao naš zagovornik kod Oca. U njemu se ponovno otvorio put povratka k Bogu i punog zajedništva s Bogom. Stoga se ne može zavaravati da se ljubi Boga – spoznati u biblijskom govoru znači isto što i ljubiti – ako se ne obdržavaju njegove zapovijedi i ne vrši njegova volja u konkretnim situacijama života. Poslušnost i poniznost dakle su dvije osobine koje trebaju obilježavati kršćanina. One ga osposobljavaju prihvatiti «savršenu ljubav» (odnosno Duha Svetoga) koja ga suobličuje Kristu, u potpunom sebedarju i nesebičnosti.

Evanđelje: Evanđelje po Luki – Lk 24, 35-48

U ono vrijeme:
35 Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
36 Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« 37 Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. 38 Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? 39 Pogledajte ruke moje i noge! Tà ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«
40 Rekavši to, pokaza im ruke i noge. 41 I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« 42 Oni mu pruže komad pečene ribe. 43 On uzme i pred njima pojede.
44 Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« 45 Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: 46 »Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, 47 i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ 48 Vi ste tomu svjedoci.»

Večer je uskrsnog dana. Okupljeni u dvorani posljednje večere Jedanaestorica čekaju sumrak i noć. No, Kristovim uskrsnućem granica između vremena i vječnosti, između smrti i života već je uklonjena. Odjednom se Uskrsnuli, koga su već prepoznali učenici na putu u Emaus, pojavi među njima, bolje »stane« posred njih: drugim riječima »očituje se« kao Prisutni i darivatelj mira, odnosno još uvijek on sâm (r. 36). Evanđelje uporno podcrtava bilo napor apostola da povjeruju bilo Isusovo dobrohotno razumijevanje, koji se ne umara nuditi načine prepoznavanja: nedvosmisleni znakovi njegova raspeća i prisnost podijeljenog obroka (r. 41-43).
Do ovdje je evanđelist, da tako kažemo, prikazao ‘kroniku’ događaja, ali sada (r. 44-48) prodire u njihovo značenje pod vodstvom Božje riječi. To otajstvo spasenja, doista, je dovršenje Pisama, iz kojih se napose navode odlomci kojih ima i u izvještaju o muci. U tom kontekstu, po treći put, susreće se tvrdnja o nužnosti Kristove smrti (u grčkom dêi: treba, nužno je, r. 44) za dovršenje božanskog plana spasenja.
I evo sada trećeg dijela odlomka: živo iskustvo i razumijevanje u vjeri događaja uskrsnuća otvaraju apostola za poslanje. Oni su izravni svjedoci (očevici) kadri obrazložiti svoju vjeru i pronijeti je među sve narode (r. 47), propovijedajući »u ime Isusovo« – odnosno s njegovom vlašću – obraćenje i oproštenje grijeha. Jeruzalem, koji je kod Luke središte i vrhunac Kristova poslanja, sada postaje također i polazište za širenje evanđelja.

MEDITACIJA

Uskrsna radost raste i svoju će puninu imati u vječnom životu, u budućem uskrsnuću. Naša radost je dakle nada da ćemo baštiniti kraljevstvo nebesko, nada da ćemo uskrsnuti s Kristom također i u tijelu. Radost proživljena, doživljena, već kušana na ovozemaljskom hodočašću, ali određena da se sve više približava k cilju blažene vječnosti.
Ta radost hodočasnikâ, koja je uvijek sjedinjena s naporom i tegobama putovanja, traži od nas odricanje, obraćenje srca, zalaganje za njezino očuvanje jer lako može biti uznemirena i prevladana umorom i tjeskobom: svekolikim opasnostima koje vrebaju dok putujemo. Stoga nam je potrebna nutarnja, božanska snaga: ono što mi sami nećemo znati sačuvati, povjereno je Duhu Svetom, Duhu tješitelju.
Kako dobiti tako dragocjeni dar zahvaljujući kojem možemo živjeti doista kao svjedoci Uskrsnuloga i uvijek se radovati kako god stvari išle? Trebamo ga tražiti u čistoći srca i poniznosti da ga primimo sa zahvalnošću kao dar. Ako u nama postoji ta raspoloživost, onda uistinu ima novoga života: tada vršimo oporuku koju nam je Gospodin Isus ostavio, tada se čuje pjesma nova, radost prava.

MOLITVA

Uvijek hodočasnici na tom putu, s teretom samoće u srcu, ti nam dođi ususret, Živi među mrtvima, i razlomi nam kruh ljubavi. Na tom dugom putu gdje se u sumrak pružaju naše sjene, zapali, o tajanstveni Putniče, živu iskru tvoje riječi, a iz njena gorućeg sjaja znat ćemo da je naša Nada uskrsnula još življa, još jača.
Da, otvori naš um za shvaćanje Riječi koja jedina može raspršiti sumnje koje se još uvijek rađaju u našem srcu. Koliko puta smo te se i mi odrekli, nesposobni da te prepoznamo! No ti si se, Pravedniče, učinio otkupnom žrtvom za naše grijehe. Nemoj nas sada ostaviti neodlučne i uznemirene; tvoja prisutnost neka u nas ulije mir, tvoj duh nek’ razbistri naš pogled i učini nas radosnim svjedocima tvoje ljubavi.

KONTEMPLACIJA

Dok »vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu, oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha« (Iv 20,26; Lk 24,36s); on dahne u njih i reče: »Primite Duha Svetoga« (Iv 20,22s). Potom im s neba posla toga istog Duha, ali kao novi dar. Ti darovi bijahu za njih svjedočanstva i dokazi uskrsnuća i života. Duh je onaj koji svjedoči da »je Krist istina« (1 Iv 5,6), pravo uskrsnuće i život. To je razlog zašto apostoli, koji su ispočetka sumnjali, nakon što su vidjeli njegovo oživljeno tijelo «velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa» (Dj ap 4, 33), kad su okusili Duha životvorca. Dakle mnogo je korisnije začeti Isusa u vlastitom srcu, nego ga vidjeti s tjelesnim očima ili čuti ga kako govori, a djelo Duha Svetoga je mnogo temeljitije na osjetila nutarnjeg čovjeka, od utjecaja na tjelesne predmete vanjskog čovjeka.
Sada dakle, braćo moja […], srce u vama kliče od radosti i veli: «Čuo sam najvještaj: Isus, moj Bog, je na životu! Na tu vijest moj duh, već preplavljen žalošću i obeshrabrenošću, oživljava» (GUERRICO D’IGNY, Sermo in Pascha, 1,4).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Bog Isusa uskrisi od mrtvih« (usp. Dj ap 3, 15).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Mir nije neka situacija; nije niti neko stanje duše a jamačno nije niti samo neka politička situacija. Mir je Netko. Mir je jedno ime Božje. «Ime koje se približava» (Iz 30,27) njegovo je ime, koje donosi blagoslov koji utemeljuje zajednicu, koje osobno dotiče i pomiruje.Mir je Netko, Probodeni, koji se pojavljuje posred nas i pokazuje svoje ruke i bok govoreći: «Mir vama!».
Mir je vidjeti njega: «Gospodin moj i Bog moj!» (Iv 20,28), te prihvatiti i smrt kao nešto što nas ne može rastaviti od njegove ljubavi. «On je naš mir. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu» (Ef 2, 17). Ovdje imamo najsnažnije poistovjećivanje mira s Isusovim imenom.
«On od dvoga načini jedno» (Ef 2, 14). Od svakog dualizma, nesloge, dijeljenja, podjele On je učinio ‘Jedno’ , utemeljio je ‘Jedno’ i «pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svom tijelu» (Ef 2, 14). Onaj koji moleći traži mir svim svojim srcem, traži onoga koji je mir, na jedinom mjestu na kojem se darivaju pomirenje, oproštenje grijeha i mir: mjesto žrtve, Golgota, vječno brdo Morija (B. STANDAERT, Pace e preghiera, u: G. ALBERIGHO – E. BIANCHI – C. M. MARTINI, La pace: dono e profezia, Magnano 19912, str. 129s).