Peta uskrsna nedjelja (29.04.2018.)

36

LECTIO

Prvo čitanje: Djela apostolska 9, 26-31

U one dane: 26 kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik. 27 Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u Ime Isusovo. 28 Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedao u Ime Gospodnje. 29 Govorio je i raspravljao sa Židovima grčkog jezika pa i oni snovahu pogubiti ga. 30 Saznala to braća pa ga odvedoše u Cezareju i uputiše u Tarz 31 Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Duha Svetoga.

Riječ gospodnja.

Deveto poglavlje Djela apostolskih označava važnu prekretnicu u povijesti prve kršćanske zajednice: Savlovim obraćenjem (rr. 1-19), početkom njegova propovijedanja (rr. 20-31) i Petrovim okretanjem poganima (rr. 32-43) pripravlja se teren širenju apostolskog propovijedanja poganskim narodima.
Prema u oprečnosti s iskustvom o kojem pripovijeda Pavao u Gal 1, 18-24, Lukino prikazivanje Savlova putovanja u Jeruzalem slijedi točno određenu nakanu: snažno naglasiti Pavlov kontakt sa zborom apostola i na taj način dati legitimitet njegovu kasnijem propovijedanju. S tog gledišta veliku težinu ima 28. redak u kojem se kaže da se Pavao s apostolima »slobodno kretao po Jeruzalemu«, i koji ukazuje na potpunu bliskost koja je uspostavljena između Pavla i drugih apostola. Plod toga Pavlova zajedništva s apostolima je odvažnost (grč parrēsia r. 28) kojom je raspravljao sa Židovima grčkog jezika i kulture. No, »oni snovahu pogubiiti ga« (r. 29). To je drugi pokušaj Židova ukloniti svog sunarodnjaka koji je, postavši kršćanin, po njihovu mišljenju izdao svoju vjeru. «Crkva je uživala mir (v. 31). Riječ je o stanju nutarnjeg (sloga i zajedništvo) i vanjskog mira (svršetak progona od strane Savla). Crkva je živi organizam koji raste i razvija se ne po prirodnoj sili, već po dvama temeljnim čimbenicima; razvija se u strahu Božjem, u poslušnosti i poučljivosti Gospodinu; raste pak zahvaljujući »utjesi«, to jest aktivnom i plodnom djelovanju Duha Svetoga

Drugo čitanje: Prva Ivanova poslanica 1 Iv 3, 18– 24

18 Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom. 19 Po tom ćemo znati da smo od istine. I umirit ćemo pred njim srce svoje 20 ako nas ono u bilo čem osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve. 21 ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. 22 I što god ištemo, primamo od njega, jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago. 23 I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. 24 I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovome znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao.

Riječ gospodnja.

U prvoj Ivanovoj poslanici, koja je svojevrsna okružnica crkvama u Aziji koje su ugrožene krivovjerjima i unutarnjim razdorima, uočavaju se neki parenetski (u kojima prevladavaju poticaji) i neki doktrinarni dijelovi (u kojima obiluju dogmatski izričaji). Ovaj ulomak pripada parenetskom dijelu i u njemu se ljude potiče da budu rođeni od Boga, čineći pravedna djela („, 28-3,24). Tri su ključna pojma u ulomku: istina, srce i zapovijed.
Istina u semitskom i ivanovskom smislu označuje objavu »u istini« Boga koji je ljubav (r. 18). To znači ljubiti djelima 8a ne samo riječju) i u skladu s onim što je Bog u Isusu Kristu objavio o sebi samom. Da »smo od istine« (r. 19) znači da dolazimo od Boga, kojeg nam je Isus Krist objavio.
Srce je sinonim savjesti i središte čovjekovih odluka. Reći da nas »srce osuđuje« ili »ne osuđuje« (rr. 2021) znači da li primamo ili ne primamo odobrenje naše savjesti. Međutim, Božji sud uvelike nadilazi to odobrenje (»Bog je veći od našeg srca«). Takva nadmoć naglašava nedokučivu veličinu Božje ljubavi.
Zapovijed u ivanovskim spisima je ona koju ju je Isus dao učenicima: da ljube jedni druge (Iv 15, 12). kao što je on nas ljubio. Za zapovijed ima dvostruki vid: vjerovati »u ime«, to jest u samu osobu Isusa Krista, Sina Božjeg, i ispovijedati ga kao takvog; i ljubiti jedni druge jer nam je on dao takvu zapovijed . Ta je zapovijed toliko ključna za naš vjernički život, da treba biti nužna pretpostavka da se ostvari Božje prebivanje u vjerniku. Vjera, ljubav, Božje prebivanje jesu tri nerazdvojiva vida Isusove zapovijedi.

Evanđelje: Evanđelje po Ivanu – Iv 15, 1-8

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: 1 »Ja sam pravi trs, a Otac moj – vinogradar. 2 Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. 3 Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. 4 Ostanite u meni, i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda samo od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. 5 Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni, i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. 6 Ako tko ne ostane u meni, izbacit će se kao loza i osušiti. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. 7 Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. 8 Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.»

Riječ gospodnja.

Evanđeoski ulomak je dio Isusova oproštajnog govora na posljednjoj večeri, koji sadrži dvije temeljne teme: vjera i ljubav. U 15. poglavlju je prisutna snažna napetost između Isusove ljubavi i njezinih plodova (rr. 1-17), s jedne strane, i mržnje svijeta (rr. 18ss) s druge strane. «Ja sam pravi trs» (r. 1. 5). Riječi »Ja sam« podsjećaju na Božje objavljivanje svog imena u knjizi Izlaska (Izl 3, 14). Isus je pravi trs u dva smisla. Prvo, u Isusu Kristu se u punoj mjeri ostvaruje ono što čini prirodni trs. I drugo, Isus u punoj mjeri ostvaruje Božja očekivanja, koja je Izrael, Božji vinograd, iznevjerio (usp. Iz 5, 1-7; Jer 2, 21). «Otac moj je vinogradar» (rr. 1-2). Isusova samoobjava se proširuje i na Oca, i odnosi se na njegovo intimno sjedinjenje s Ocem, kao i na njegov životni odnos s učenicima. Otac ponajprije čisti one loze koje već donose roda jer su nakon obrezivanja pune života i plodnosti (r. 2); Očeve inicijative, koje na prvi prvi pogled izgledaju bolne, imaju za cilj rast e ne uništenje života. Loze koje ne daju roda i koja se opiru Božjoj brizi i životu kojega Isus daruje, režu se i bacaju u oganj (r. 2. 6). »Ostanite u meni, i ja u vama« (r. 4). To uzajamno prebivanje ne znači da su Isus i vjernici na istoj razini. U svakom slučaju najprije je djelovanje Isusa trsa (»ja u vama«), koje uzdiže i čini mogućim sjedinjenje učenika s njime («ostanite u meni»). Valja pojasniti dva vida tog «ostanite»: s jedne strane ono označava odnos vjere, a s druge pak strane ono je bitni uvjet za život i donošenje ploda spasenja (v. 5). Spasenje ne ovisi samo o slobodnom prianjanju čovjeka i o njegovim dobrim djelima; ono je plod života koji primamo od Boga, kao što životna limfa hrani loze i omogućuje im da urode plodovima.

MEDITACIJA

Trs je veoma bujna biljka velike životne snage koja ne može zadržati energiju koju nosi u sebi. On ne daje odmah rod, ponekad su potrebne godine iščekivanja da na njemu izniknu grozdovi. S vremenom ono što biva ugroženo je dotok limfe od trsa do najudaljenijih dijelova biljke. Limfa je metafora za Božju riječ, a loza za učenike. Međutim, može se dogoditi da se učenici u potrazi za nekim vlastitim izvorima, odvoje od istinskog izvora života. Rezultati toga brzo se očituju: izostanak roda i u konačnici smrt. » Ako tko ne ostane u meni, izbacit će se kao loza i osušiti. Takve onda skupe i bace u oganj te gore« (Iv 15, 6).).Stoga je temeljna poruka ove evanđeoske prispodobe ni pod koju cijenu ne dopustiti da se prekine hranidbena povezanost između Isusa i ljudi. Drugim riječima da je ljudima povezanost s Isusom potrebna kao svakodnevna hrana. Bez njega ljudi ne mogu učiniti ništa (usp. Iv 15, 5). Naprotiv, tko ostane ne raskine svoju povezanost s Kristom, i nastavi slušati Riječ života, ući će u intimni odnos s Ocem koji će mu omogućiti prodrijeti u otajstvo njegove volje i u toj će volji pronaći svoju radost.

MOLITVA

Oče, nebeski vinogradaru, koji si na našoj zemlji zasadio svoj izabrani trs – sveti izdanak Davidov – i koji vršiš svoj posao u svako doba. Nebeski. Daj da prihvatimo proljetno obrezivanje, premda kao nježne loze uzdišemo i plačemo pod rezovima tvojih škara. Dođi i očisti nas na vrhuncu ljeta, da suvišne grančice grozdu koji treba sazrijeti ne oduzimaju životnu limfu. Neka plod našeg života bude ljubav, ona velika ljubav koja se iz tvog srca po Kristovu srcu nepresušno izlijeva na nas. I neka svi ljudi, naša braća u tvom Imenu, budu njome ispunjeni, slatkim duhom radosti i mira.

KONTEMPLACIJA

Gospodin veli: « Kao što loza ne može donijeti roda samo od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni» IGv 15,4). […] Tko se zavarava da može donijeti roda sȃm od sebe, taj nije sjedinjen s trsom, nije u Kristu, a tko nije u Kristu, taj nije kršćanin. […] Pozorno poslušajte što govori Istina: « Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni, i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa » (Iv 15,5). Kako nitko ne bi pomislio da loza može od sebe same donijeti i najmanji rod, Gospodin, nakon što je rekao da onaj tko ostaje u njemu donosi «mnogo roda», ne kaže: bez mene možete učniti tek nešto malo, kaže: «bez mene ne možete učiniti ništa». U svakom slučaju, bez njega se ne može učiniti ni malo ni mnogo, jer se bez njega ne može učiniti ništa. Pa i onda kad loza donosi malo roda, vinogradar je obrezuje, da rodi više; međutim, ako loza ne ostane povezana s trsom neće crpsti hranu iz korijena i neće samo od sebe moći donijetinikakvog roda. […] «Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam» (Iv 15,7). Ostajući u Kristu što drugo mogu kršćani željeti, nego ono što je u skladu s kristom? Što drugo mogu željeti ostajući u Spasitelju, nego ono što teži za spasenjem? […] Spasiteljeve riječi ostaju u nama, kad izvršavamo sve što nam je on zapovijedio i kad želimo ono što nam je on obećao. Naprotiv, kad se njegove riječi ne ostvaruju u životu, tada loza više nije dio trsa, jer ne crpi život iz korijena. (Sv. AUGUSTIN, Commento al vangelo di Giovanni 81,2-4, NBA XXIV, str. 1240-1244).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Tko ostaje u meni i ja u njemu taj donosi mnogo roda« (usp. Iv 15, 5).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Kao dječak svakog sam dana na putu do škole prolazio kroz vinograde. Tako sam naučio prepoznati što se u njima događa i zavoljeti ih. Zimi su u njima bili samo panjevi. Pa ipak seljaci su i u to mrtvo doba dolazili u vinograd i obrezivali ih. Na taj su ih način čistili, odstranjujući neke loze a ostavljajući one koje su obećavale veću rodnost. Valja promatrati vinogradare koji obrezuju vinograd, dok im se od hladnoća crvene nosovi i obrazi; valja vidjeti kako u ruku uzimaju lozu i obrezujući je omogućuju joj buduću plodnost. I upravo ondje gdje je životna rana pogodila vinograd, trs »plače«, lijući suze za odrezanom lozom. Briga za vinograd je poput brige za vlastiti život u iščekivanju dobi punine; zbog toga je obrezivanje zahvat koji seljak vrši gotovo razgovarajući s trsom, kao da od njega traži da razumije tu gestu koju sada još ne može razumjeti. (Enzo BIANCHI, Il pane di ieri, Torino, Einaudi, 2008, 53-54).