LECTIO
Prvo čitanje: Djela apostolska 10, 25-26.34-35.44-48
25 Kad je Petar uzlazio, pohrli mu Kornelije ususret, padne mu k nogama i pokloni se. 26 Petar ga pridigne govoreći: »Ustani! I ja sam čovjek.« 34 Petar tada prozbori i reče: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – 35 u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.«
44 Dok je Petar još govorio, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali tu besjedu. 45 A vjernici iz obrezanja koji dođoše zajedno s Petrom začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga. 46 Jer čuli su ih govoriti drugim jezicima i veličati Boga.
47 Tada Petar reče: »Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?« 48 I zapovijedi da se krste u ime Isusa Krista. Tada ga zamole da ostane ondje nekoliko dana.
Bog poziva da druge promatramo njegovim očima: to bi mogao biti sažetak prevažnog 10. poglavlja Djela apostolskih. Događaj o kojem je riječ je određujući ne samo za Crkvu u njezinim počecima, već i za Crkvu u svakom vremenu. U stanovitom smislu on je model kako kršćani trebaju biti otvoreni Božjem naumu. Događaj je općenito poznat kao »obraćenje Kornelija«, no mogao bi se označiti i kao »obraćenje Petra«. Sâm Duh Božji trostrukim viđenjem (usp. 10, 9-16.28) potiče Petra da izađe iz svoga uskog poimanja i da se otvori univerzalnosti spasenja koje je Krist otkupiteljskom žrtvom zaslužio za čitavo čovječanstvo a ne samo za Izrael.
Nakon početnog opiranja Petar se iskreno obraća satniku Korneliju, koji nije Židov, govoreći: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran« (r. 34). Bogu je mio čovjek koji ga se, poput Kornelija, boji i čini pravdu. »Strah Božji« se odnosi na upravljanje savjesti kojom se čovjek priznaje stvorenjem ovisnim o Nekomu, premda taj još nije ispravno spoznat; »pravda« se pak odnosi na pošteno društveno ponašanje.
U Korneliju se dakle može vidjeti »uzorak« onoga koji, premda nesvjesno, ostvaruje dvostruku zapovijed ljubavi – prema Bogu i prema bližnjemu – po kojoj su prepoznatljivi Kristovi učenici. To je stav koji ga čini raspoloživim za primanje Božjeg spasenja. Valja također primijetiti da i Kornelije prima od Boga viđenje na temelju kojega šalje po apostola i prima ga u svoju kuću. Obadvojica – Židov i poganin – izlaze iz svog partikularizma i pod vodstvom Duha Svetoga se susreću u jednoj novoj stvarnosti. Za Petra ta će se novost sastojati u navješćivanju svima Božje Riječi koju je Bog povjerio sinovima Izraelovim.
Drugo čitanje: Prva Ivanova poslanica 1 Iv 4, 7– 10
7 Ljubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. 8 Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. 9 U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. 10 U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.
Ovim recima počinje veliko razmišljanje o ljubavi (4,7-5,3), koje označuje vrhunac prve Ivanove poslanice. Bog je izvor ljubavi. Zbog toga onaj tko iz tog izvora izvire i s njim ostaje povezan (r.7), živi od ljubavi i širi ljubav. Evo, dakle, zašto su ljubav Božja i bratska ljubav jedna te ista stvarnost. Naprotiv, ne može reći da poznaje Boga onaj tko mu nije sličan u ljubavi. (r. 8, usp. r. 20s.).
»Bog je ljubav«: to razotkrivanje Božjeg lica nije neka spekulativna tvrdnja, već iskustvo jednog života kojega je Ivan neposredni svjedok (1, 1—4), i svaki vjernik to postaje (1, 3) ulaskom u crkveno zajedništvo, kao i u intimu vlastitog srca. Ljubav nije neka stvarnost koju treba tumačiti. Bog je objavio da je ljubav svojim djelovanjem, »prekomjernom ljubavlju« kojom je čovjeku darovao svog Sina jedinorođenca (jedinorođenac je sinonim za najdražeg), koji je pak darovao svoj život, iskupivši smrću čovjekov grijeh. Njegov prinos je uistinu kao sjeme koje, pavši na zemlju, daje mnogo roda.
Oslobođenje od ropstva grijeha ne samo da čovjeku vraća prvotnu nevinost, nego ga štoviše otvara za život u zajedništvu s Bogom, osposobljava ga da bude Božje prebivalište. Ljubljeni sin, koji je u jedinstvenom odnosu s Ocem, poslan je da nas uvede u neizrecivo kolanje ljubavi koja u Presvetom Trojstvu povezuje Oca, Sina i Duha Svetoga. Ako je utjelovljenjem Riječ, koja bijaše u krilu Očevu, došla na svijet objaviti Boga, uskrsnućem je čovjek, koji bijaše daleko od Boga, opet vraćen u njegovo krilo i učinjen sinom u Sinu.
Evanđelje: Evanđelje po Ivanu – Iv 15, 9-17
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:
9 Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. 10 Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. 11 To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.
12 Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! 13 Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. 14 Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam.15 Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.
16 Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dade što ga god zaištete u moje ime. 17 Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.»
Evanđeoska perikopa nastavlja i produbljuje temu drugog čitanja, a to je ljubav. Razvijajući prispodobu o trsu i lozama Isus pridodaje uvijek nove pojedinosti kako bi pojasnio kakav je odnos koji ga povezuje s Ocem i s ljudima. Izraz »ostati u njemu« (rr. 4-7.) sad se tumači kao »ostati u njegovoj ljubavi«, odnosno u onom kolanju ljubavi, čistog darivanja koje je trojstveni život u sebi i u svom otvaranju za čovjeka (r. 9).
Isus, kako to dobro potvrđuju njegove prispodobe, ne voli apstraktni govor. Kad govori, to je zato da dade riječi koje su »duh i život«, odnosno takve da ih može svatko razumjeti i provesti u život. Ostati u njegovoj ljubavi tako je sinonim za »čuvati njegove zapovijedi«. Još jednom trojstveni život je model koji se nudi čovjeku: Isus ostaje u ljubavi Očevoj i s njim je jedno jer prihvaća, ljubi i u potpunosti vrši njegovu volju (r. 10). Kao što veli kristološki himan 2. poglavlja poslanice Filipljanima: »postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi…« To jedinstvo volje, u sigurnosti da je Očev naum istinsko dobro, Sinova je radost, te on, tražeći da se čuvaju njegove zapovijedi, zapravo poziva učenika da se pridruži toj istoj radosti (r. 11).
Njegova zapovijed je uzajamna ljubav do spremnosti život svoj položiti za druge (r. 12s). Takva ljubav ruši sve zapreke, svakog čovjeka čini »bližnjim«, rađa prijateljstvo koje znade dijeliti važne stvari. Njezino savršeno ostvarenje se nalazi u Isusu koji prije smrti veli učenicima: »Više vas ne zovem slugama nego prijateljima«, premda znade da će ga uskoro ostaviti samog.
MEDITACIJA
Današnje bogoslužje – kao i uvijek – govori nam jedino o ljubavi. »Bog je ljubav«, i što bi nam dakle drugo mogla reći njegova riječ. Ili darovati njegovo djelovanje? Međutim, pozornim slušanjem danas – svaki dan – taj jedini razlog odjekuje novim tonovima. Slijedimo ga kroz čitanja, da bismo ga životom naučili pjevati.
Ljubav kod čovjeka počinje pozornošću, snažnim očekivanjem u odnosu na Boga, koje je uostalom već sâm Bog potaknuo. Počinje uočavanjem da nas je on prvi, oduvijek ljubio, a ne stoga što bismo to mi zaslužili. Otkriti se ljubljenima znači istovremeno priznati se grešnicima kojima je oprošteno. To oproštenje za Boga – Svemogućega! –nije imalo cijene, no upravo tako se očitovala ljubav: »Bog je poslao svoga Sina jedinorođenca da imamo život po njemu…, poslao kao je kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe«. Lice Boga koji ljubi objavljeno nam je Kristovim licem boli i slave. On nas poziva da ostanemo u njegovoj ljubavi – najvećoj jer je darovani život – da možemo uživati zajedništvo s Ocem.
Još jednom je zatraženo od nas da budemo pozorni: darovana i prihvaćena ljubav u svoj dinamizam uključuje svakoga od nas. Mora postati i naše darivanje. »Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio«, u trajnoj pozornosti ne dopustiti da prevlada sebična narav u našem osjećanju, mišljenju, govorenju, činjenju, u radosnoj napetosti da na početak svega stavimo božansku zapovijed. To u konkretnom životu nikomu nije lako…
No, za to nam je dan Duh! Predložena nam je jedna nova pozornost ljubavi: nastojati u svakoj okolnosti prepoznati putove što nam ih Duh otvara, kako bi se ljubav mogla razviti i doprijeti do svakog čovjeka. I Petar se također s mukom oslobodio starih uvjerenja da prigrli Božji naum. Pozoran na Duha i na braću, Crkvi koja se rađala pokazao je novi put ljubavi, ostavljajući svima nama zraku svjetlosti.
MOLITVA
Isuse, preljubljeni Očev Sine, ti na svijet dolaziš naučiti nas neizrecivi jezik ljubavi. Želiš da ga poput još malene djece učimo svakodnevnim djelima i činima. Božanski učitelju, ti želiš da upoznamo ljubav Oca koje je žrtvovao tebe, svoje srce, za nas, za naše spasenje. Pomozi nam da ne zaboravimo tu lekciju, da nam ona bude zadaća za cijeli život. Daruj nam snagu ponizne, ustrajne i svima otvorene ljubavi jer svatko je naš brat. Ti si prvi izvršio Očevu zapovijed i u sebi samom nam daješ primjer veće ljubavi. Pomozi nam otkriti na koliko je mnogo načina svakog dana i nama ponuđena prigoda položiti život za druge i daj nam snage da to konkretno i učinimo.
KONTEMPLACIJA
Mi ljubimo samo ako smo prvo bili ljubljeni. Traži kako čovjek može ljubiti Boga i nećeš pronaći doli ovo: Bog nas je prvi ljubio. Onaj kojega mi ljubimo prvi nam se darovao. Darovao se, kako bismo ga ljubili. Što je dao? Apostol Pavao veli to jasnije: »Ljubav je Božja razlivena u srcima našim«. Po kome? Možda po nama? Ne. Po kome onda? »Po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5, 5). Ispunjeni tim svjedočanstvom, ljubimo Boga po Bogu […].
Zaključak se sâm nameće, Ivan nam ga jasno izriče: »Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje i Bog u njemu«. (Iv 4, 8). Malo je reći: ljubav dolazi od Boga. Ali tko bi se od nas usudio ponoviti ovu riječ: »Bog je ljubav?« Netko ju je rekao na temelju iskustva. Ti ne vidiš Boga: ljubi ga i ti ga posjeduješ. Jer Bog se nama nudi u samom ovom trenutku. »Ljubite me«, viče nam, »i imat ćete me. Nećete me moći ljubiti a da me ne posjedujete«. Ljubav, nutarnja sloboda i posinstvo razlikuju se samo po imenu, kao svjetlost, vatra i plamen. Ako nas pogled voljene osobe usrećuje, što li će tek učiniti Gospodin kad dođe nastaniti se u čistu dušu? Ljubav je bezdan svjetlosti, izvor vatre. Što više izvire, to žedan čovjek više žeđa. Zbog toga je ljubav vječno napredovanje (Sv. AUGUSTIN, Govor 34, 2-6 passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: » Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje « (Iv 15, 13).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Kršćanin je osoba koju je Bog povjerio drugima; povjereni smo jedni drugima i odgovorni smo jedni za druge. Odgovornost počinje u trenutku u kojem se pokažemo sposobnima odgovoriti na neku potrebu čitavom našom inteligencijom, cijelim svojim bićem: naš život, naše srce, naša volja, naše tijelo, naše kršćansko zalaganje mora u dobroj mjeri nadilaziti pobožnu želju da molimo: to mora biti zalaganje u koje je potpuno uključeno naše tijelo, u životu – jer ponekad je veoma teško živjeti u ime Božje – kao i u smrti. Ako ne možemo učiniti ništa drugo za onoga tko trpi, uvijek se možemo staviti između žrtve i krvnika. Poznavao sam čovjeka koji je trideset i šest godina živio u koncentracijskom logoru i koji mi je jednog dana s dubokim sjajem u očima pričao: »Jesi li svjestan koliko je Bog bio dobar prema meni? Uzeo me je kad sam bio tek mladi svećenik i stavio me najprije u zatvor a potom u koncentracijski logor više od pola mog života. Tako sam mogao biti njegov službenik ondje gdje je bila nužna nazočnost njegovog službenika!«. Vrlo rijetki od nas su sposobni ne kažem djelovati, već samo i razmišljati na ovakav način. Pa ipak to je stav osobe koje je božanska nazočnost tamo gdje se takva nazočnost traži. Jedino što je taj kršćanin posjedovao bijaše uvjerenje da živi životom koji je potpuno darovan Bogu i po Bogu darovan svim ljudima. To nas uči nebrojeno mnoštvo svjedoka tijekom čitave povijesti Crkve. (A. BLOOM, Vivere nella Chiesa, Magnano 1990, str. 75s).
