Presveto Trojstvo (27.05.2018.)

81

LECTIO

Prvo čitanje: Pnz 4, 32-34.39sl.

32 Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: je li ikad, s jednoga kraja nebesa do drugoga, bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo? 33Je li ikad koji narod čuo glas Boga gdje govori isred ognja kao što si ti čuo i na životu ostao? 34 Ili, pokuša li koji bog da ode i uzme sebi jedan narod isred drugog naroda kušnjama, znakovima, čudesima i ratom, jakom rukom i ispruženom mišicom, uza silne strahote, kao što je sve to, na vaše oči, učinio za vas Jahve, Bog vaš, u Egiptu?
39 Danas, dakle, spoznaj i zasadi u svoje srce: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema. 40 Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Jahve, Bog tvoj, daje zauvijek.

Riječ Gospodnja

Izabrani narod, kako bi izdržao u teškim trenucima, trajno se poziva na povijest svega što je prošao (tj. na povijesnu vjeru), koja postaje jedno «teološko mjesto» (locus teologicus). Ustvari, ako je Bog uvijek bio vjeran u prošlosti, bit će, također, i u budućnosti. Sveti pisac Knjige Ponovljenog zakona poziva zato narod, na osnovi prošlog iskustva, da se suoči s drugim narodima: nijedan narod na zemlji nije imao iskustvo Boga kao Izrael. Za potvrdu toga, on se poziva na čudesne epizode: objave Boga na Horebu i oslobođenje iz egipatskog ropstva. Sveti pisac ne opisuje ove bogoobjave u detalje, zadovoljava se prizivajući ih u pamćenje (usp. Izl 19,1-19; 20,18-21; Pnz 5).
U svim okolnostima Gospodin, uvijek bliz svome narodu i izvor života, pokazao se vjeran i sposoban održati dana obećanja. Zato izabrani narod treba imati pouzdanja u Gospodina i biti vjeran obećanom savezu. Samo tako imat će osiguranu vlastitu egzistenciju također za budućnost, živeći u slobodi i miru, osjećajući se «izabranim od Boga» (r. 34). U obrnutom slučaju, Bog će biti daleko i tako će narod iskusiti smrt (rr. 39sl.).
U svjetlu ovog povijesnog iskustva pravednici i vođe Izraela su imali snage, i u najkritičnijim trenucima njihove povijesti, ne izgubiti hrabrost i ne napustiti obdržavanje Zakona. To je očigledno tijekom babilonskog progonstva i u vrijeme Makabejaca, kada su imali snage obznanjivati: «Bože veliki i jedini, tvoj je sud prav»; no u isto vrijeme su ispovijedali: «Gospodine, oprosti grijehe našim ocima, jer si dobrostiv i bogat milosrđem».

Drugo čitanje: Rim 8, 14-17

14 Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. 15 Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: “Abba! Oče!” 16 Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; 17 ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.

Riječ Gospodnja

Osmo poglavlje Poslanice Rimljanima bilo je uspoređeno s Te Deumom povijesti spasenja i reci 14-17 se smatraju kao (l’acme?) os cijelog poglavlja. Bog, darivatelj života, sjedinjuje si životno, po Duhu Svetomu, svakog vjernika čineći ga svojim sinom. Za Pavla, ova kršćanska novost sinovstva–zajedništva s Bogom bit će potpuna samo kada, u eshatološkom vremenu, svaki se krštenik, po Duhu, bude savršeno poistovjetio liku Krista uskrsloga. Ustvari, duh starog zakona bio je duh ropstva, dok Kristov duh jest duh slobode i posinjenja, jer Duh Sveti nastanjuje srce vjernika. I najljepši plod Duha je božansko sinovstvo koja počinje u vjerniku krštenjem i dostiže punu zrelost u hodu vjere koji vodi u obećanu zemlju.
Tako ne samo Krist, nego svi vjernici u njemu uživat će u toj punini. No, najistaknutiji znak te povlastice kršćana je činjenica da se vjerni mogu od sada obraćati Bogu lijepim imenom «Abba-Oče», riječ aramejska, obiteljska koja znači «tata» i koju nijedan Židov se nije usudio izgovoriti. Samo je Duh kršćanima nadahnuo jedan izraz tako smion, koji pokazuje sigurnost i radost svih onih koji su pokrenuti Duhom Isusovim.
U svakom slučaju Duh je taj koji drži kršćane svjesnima te veličanstvene stvarnosti, no nadasve on je uzrok iste. Biti djeca Božja znači već posjedovati zalog za život vječni, znači biti «baštinici» dobara Božjeg života i «subaštinici» s Kristom, prvorođencem uskrslih. Kako bi postigli sve to, ipak, se zahtjeva jedan uvjet: sudjelovati u njegovoj muci i upotpuniti ono što nedostaje njegovim patnjama.

Evanđelje: Mt 28, 16-20

16 Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. 17 Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. 18 Isus im pristupi i prozbori:
»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! 19 Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga 20 i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

Riječ Gospodnja

Kraj Matejevog evanđelja, izražen osobnim teološkim terminima, je epilog ne samo poslijeuskrsnih ukazanja, već i cijelog njegovog evanđelja. Isus koji se ukazuje učenicima na gori jest «Gospodin» Crkve, objekt klanjanja i molitve svojih vjernih, ne uvijek iz pune vjere (r. 17). No, Isus je također eshatološki sudac, koji sjedi o desnu Boga Oca za evangelizaciju svih naroda (usp. 24,14). U to poslanje uključuje učenike koji će morati nastaviti njegovo djelo. Radi se o «učiniti učenicima» sve narode, krsteći ih i učeći ih sve što je Isus zapovjedio, odnosno evangelizirajući ih (rr. 18-20).
Trojstvena formula krštenja je jedno iznenađenje u Matejevu evanđelju, ona daje svršetku ovog evanđelja svečani ton i teološku sintezu. Isusov Bog je jedinstven po naravi, ali je trojstven po osobama. U objavljivanju ovog otajstva vjernik se klanja, časti jedinstvo Boga i trojstvo osobȃ. Ovo je spasenje: vjerovati tom čudesnom otajstvu i biti kršten u ime Boga Jednog i Trojstvenog. Ispovijedati tu vjeru u Trojstvo želi reći prihvatiti ljubav Očevu, živjeti u milosti Sina i otvoriti se daru Duha.
Na kraju, posljednja Isusova riječ jest jedno veliko obećanje: «I evo, ja ću biti s vama» (r. 20). Zacijelo, ovaj će svijet imati kraj koji će se podudarati s Paruzijom, no svi dani koji kršćani žive u iščekivanju već su puni jedne Prisutnosti: božanska Shekînah prebiva gdje su dvoje ili troje skupa u ime Isusovo (usp. 18,20), kao diskretna i tiha prisutnost koja prati svaki trenutak života vjernika.

MEDITACIJA

Ako bi katehetska škola bila biblijski i teološki vođena, otajstvo Trojstva, sa svim objašnjenjima i primjenama primIjenjenim na život, trebalo bi zauzimati jedno temeljno mjesto. Utoliko bi trebalo poučavati kako se vjerom-ufanjem-ljubavlju Trojstvo ukorjenjuje u pamćenje-intelekt-volju, jer nadahnuta vjera je «zaista» sudjelovanje u ljubavi Oca i Sina (tj. u Duhu Svetome). Zato se treba pojasniti kako krštenik, vjerom, spoznaje Boga «kako» se Bog sam spoznaje i, ljubavlju ljubi Boga «kako» Bog ljubi sama sebe: i ta spoznaja-ljubav se reproduciraju i upravo nalikuju na one u Trojstvu. Oni su ljudsko-božanski: ljudski jer su izraz naše osobnosti, no također božanski jer su više i bolje djelo Duha Svetoga koji pokreće tri teologalne kreposti. Tako da se treba reći da je krštenik sačinjen «trojstveno», dotle da je nemoguće izraziti riječima intimnost koje vjera-ufanje-ljubav stvaraju u nama s Ocem-Sinom-Duhom Svetim. Tko to razumije i prihvati rekao je da je Trojstvo prisutnije nama, nego mi samima sebi.

MOLITVA

Ja, koji sam bio kršten u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, koji toliko puta dnevno činim znak križa, kako bih želio pobožnošću i osjećajem srca prizvati ove svete Osobe, a ne kao… igrači kada ulaze na igralište.
Znak križa je sakramentalija koja, da tako kažemo, treba posvetiti sve što se radi, misli, govori Ocu-Sinu-Duhu Svetom. Isus mi jamči: «Ako me tko ljubi, i moj će otac ljubiti njega i doći ćemo njemu i nastaniti se kod njega». Kako bih želio s više poštivanja-uglađenosti-osjetljivosti ophoditi se s tim mojim gostima: kolike pažnje se poklanja važnim gostima. Pavao me podsjeća: «Ako tko ne poštuje hrama Božjeg koji ste vi, Bog će ga uništiti» I poziva me: «Častite i ophodite se dostojno Boga kog nosite u vašem tijelu»! Kako bih želio razumjeti kako je jedna stvar obući, ukrasiti, nahraniti tijelo mentalitetom «svijeta», a jedan drugi, posve drukčiji način, mentalitetom «vjere»: koji mi omogućuje nadići zastor i doći gdje je hram Duha uvijek sjajan – bio lijep ili ružan, zdrav ili bolestan, star ili mlad, bogat ili siromašan.

KONTEMPLACIJA

O moj Bože, Trojstvo kojem se klanjem, pomozi mi sasvim zaboraviti sebe, da se usredotočim u tebi nepomična i tiha, kao da je moja duša već u vječnosti. Umiri dušu moju: učini je svojim nebom, svojim ljubljenim prebivalištem i mjestom svog odmora. Da te ovdje nikad ne ostavim sama: nego da sva ja tu budem budna i aktivna u svojoj vjeri, uronjena u klanjanju… O Riječi vječna, Riječi Boga moga, želim provesti svoj život slušajući tebe… želim sve naučiti od tebe… želim gledati te uvijek i stajati pod tvojim sjajem i veličanstvom. O, silna Vatro, Duše mira, siđi na mene, da se u mojoj duši gotovo dogodi utjelovljenje Riječi! Da joj budem produžetak čovječnosti, u kojem ona bude mogla obnoviti svoje otajstvo. Ti, o Oče, prikloni se tvom siromašnom stvoru, pokri ga svojom sjenom, ne gledaj u njem drugo doli svog ljubljenog Sina u kog si stavio sve svoje miline. O moja Trojice, moje sve, blaženosti moja, samoćo beskrajna, beskrajnosti u kojoj se gubim, predajem vam se kao žrtva. Pohranite se u meni, da se ja pohranim u vama, u iščekivanju dolaska kontemplacije, u vašoj svjetlosti, u bezdanu vaše veličine (Elizabeta od Trojstva).

AKCIJA

Ponovi i meditiraj danas gestu znaka križa: «U ime Oca, Sina i Duha Svetoga».

ZA DUHOVNO ČITANJE

Ono što nadasve treba zanimati u otajstvu nastanjenja Trojstva u duši pravednih su dužnosti i zahtjevi, praktični i primijenjeni u životu trojstvenog otajstva. Zahtjevi se svode na tri ključne riječi: red – pročišćenje – sabiranje. Nastanjivanje je misterij sabiranja i pročišćenja. Za shvaćanje motiva dostatno je misliti na tzv. «princip protivnosti» koji se izražava u ovim terminima: dvije protivne realnosti ne mogu supostojati, istovremeno, u istom subjektu. Djelovanje Duha nastavajuće je intimno-tiho-osjetljivo: nije proždiruća vatra, nije razorni zemljotres, nije silni vjetar, nego – da kažemo s Biblijom – lagani i nezamjetni povjetarac. Zato, da ga osjeti, zahtjeva se da duša se postavi u psihološki sklad s njime: kako bi se, Pavlovim riječima, duhovne stvarnosti «prilagodile» duhovnoj stvarnosti. Zato svi veliki učitelji kršćanskog života ne prestaju preporučivati sabiranje-tišinu-čuvanje srca. Augustinovo iskustvo je klasično. On kaže: «Čula sam svoja usmjerio da te traže vani, Bože moj, ali te nisu našla: tražio sam te izvan mene, dok si ti unutra … Pogrešno sam te tražio, Bože moj …». Terezija Avilska i Ivan od Križa imahu gotovo istovjetna zapažanja.

Glede naših dužnosti prema Gostima, reći ćemo da se prema njima treba ophoditi kao prema gostu velikog ugleda: kada stiže gost čisti se kuća, uklanja se što bi moglo smetati njegovu pogledu, ukrašava se cvijećem, tepisima, stazama, pravi mu se društvo, okružuje se s tisuću nježnosti i iznenađenja, nude mu se darovi … Ne radi se o tome da se primjeni ista strategija. Prije svega se treba napraviti «vanjsko» čišćenje tijela: način oblačenja-ophođenja-govora treba biti označen, rekao bih gotovo, određenom kakvom-takvom otmjenošću-elegancijom. Tako se majka treba ophoditi s najvećom pažnjom, reći ću bolje, s čašćenjem, tijelo svoga djeteta, mora ga dobro obući, prije svega jer je hram Duha. Radi se upravo o jednom novom mentalitetu koji mora nadahnjivati-usmjeravati sve društvene odnose krštenika. Očito, i praksa četrnaest djela milosrđa poprima jedno novo svjetlo koje ih – recimo to također – «sakramentalizira». Drugotno – što je vrlo važno – moramo očistiti našu dušu od svega što može ražalostiti Trojstvo koje u nama prebiva kao što je egoistički način života u svom trostrukom obliku imati-uživati-gospodariti, koji se, na svoj način, granaju u sedam glavnih grijeha. Imamo također dužnost biti društvo našim trima Gostima, tišinom-sabranošću: ostaviti gosta jest manjak kulture… (A. DAGNINO, La vita cristiana o il mistero pasquale del Cristo mistico, Cinisello B. 19887, 153-15).