DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU B (03. 06. 2018.)

49

Prvo čitanje: Ponovljeni zakon 5, 12-15

Ovo govori Gospodin: 12 »Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Gospodin, Bog tvoj. 13 Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 14 A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, is luškinja tvoja kao i i ti. 15 Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da držiš dan subotnji«.

Riječ Gospodnja.

Ovaj ulomak je deuteronomijska inačica Dekaloga (Pnz 5, 6-21), koja je opširnija i bolje strukturirana od one u Knjizi izlaska (Izl 20, 1-17), u kojoj pisac teološki sažima i uokviruje tradicionalnu praksu svetkovanja subote. »Sedmi dan« je ovdje prikazan ne toliko kao dan počinka, nego kao ‘sveti dan’ »u čast Gospodina« (prema doslovnom prijevodu), kojeg je on sebi pridržao, kao što si je pridržao narod, kako bi čovjek imao vremena živjeti sa svojim Bogom, u radosti blagdana koji slavi njegovu slobodu. Subota je iznad svega blagdan, dok je počinak samo posljedica njezine blagdanske naravi, a odsutnost profita njezin bitni element: u Dan Gospodnji se ne zarađuje, niti se išta proizvodi. Tumačenje ljudskog počinka kao oponašanja onog božanskog na koncu stvaranja pojavljuje se u mlađim tekstovima i čini se umjetnim. Naprotiv, mnogo je uvjerljivija povezanost subote s prinosom prvih plodova zemlje: kao što su se Bogu prinosili prvorođenci i prvi plodovi, tako se Bogu posvećuje prvi dan u tjednu kao izraz prinošenja itavog vremena, a odricanjem od njegove produktivnosti priznaje se da je vrijeme Božji milosni dar. Konačno, veoma je zanimljiva povezanost između subote i oslobođenja iz Egipta (kao I između ropstva i rada) u 15. retku: kao što su nekoć bili oslobođeni ropstva, sada svi bivaju oslobođeni svagdanjeg rada, uključujući sluge i robove (u vremenima kad se smatralo da raditi ponajprije trebaju sluge i robove). Spomen oslobođenja koje je izveo Jahve čini subotu zakonom slobode, temeljnom vrijednošću oslobođenog naroda i jamstvo istine njegova zemaljskog hoda prema danu vječnog počinka.

Drugo čitanje: Druga poslanice Korinćanima 4, 6-11

Braćo! 6 Bog koji reče: Neka iz tane svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim, da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu. 7 To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. 8 U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; 9 progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – 10 uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi vazda na smrt predajemo poradi Isusa, da se i život Isusov očituje u našemu smrtnom tijelu.

Riječ Gospodnja.

U dijalektici koja je uspostavljena između Apostola i korintske zajednice, predmet rasprave su vjerodajnice Pavla kao navjestitelja evanđelja. Tvrdnja kojom se Pavao brani sadrži jednu veliku teološku istinu: Kristova se nazočnost, osim u zajednici, očituje u osobi službenika, a osobito u njegovu trpećem tijelu koje postaje očitovanje Isusova života (r. 10). U stvari sama objava je čitav nîz sve većih očitovanja, u snazi one Božje riječi koja je bila u početku stvaranja a koja sada djeluje u evanđelju kao svjetlost koja rasvjetljuje tmine i koja osobito blista na Kristovu licu ( r. 6). Apostol Pavao je slaba karika u tom lancu, on je »glinena posuda« u kojoj se nalazi »blago« (r. 7), pogođen mnogim nevoljama, koje ga ipak nisu uspjele uništiti. Štoviše trpljenjâ apostolâ, tjeskobe i razne slabosti postaju istinsko očitovanje Isusova života i njegova smrti, budući da su oboje – Gospodinov život i smrt – sastavni dio Apostolova života. U iskustvu trpljenja svog čovještva Pavao otkriva čovještvo samoga Krista, i kao takvo predstavlja ga Korinćanima, pobijajući tako gnostičko poimanje koje je nastojalo razlikovati i jedno drugom suprotstaviti križ i uskrsnuće, kao dva međusobno nepomirljiva svijeta: križ kao očitovanje demona, uskrsnuće kao očitovanje božanske moći. Onima koji su tako razmišljali i prihvaćali samo Pavao pobjednički vid apostolske službe, Pavao odgovara pokazujući na vlastitom tijelu znakove Isusova života i smrti, one smrti koju on posvuda ‘pronosi’ u svom tijelu (r. 10). »Živi«, to jest oni za koje je Krist umro, pozvani su živjeti ne više za same sebe, nego za njega (r. 11), ili živjeti vlastitu smrt za život drugoga (mors mea vita tua). Onako kako je Krist činio.

Evanđelje: Marko 2, 23 – 3, 6

U ono vrijeme: 23 jedne je subote Gospodin prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: 24 »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?« 25 Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? 26 Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?«. 27 I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. 28 Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!«.
1 Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. 2 A oni vrebahu hoće li ga Isusu u subotu izliječiti, da ga optuže. 3 On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!« 4 A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?«. No oni su šutjeli. 5 A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži – I ruka mu zdrava! 6 Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.

Riječ Gospodnja.

Nalazimo se u posljednje dvije u nizu od pet kontroverzija koje iznose na vidjelo prva suprostavljanja Isusovoj osobi. Budući da su stavljene na početak njegova javnog djelovanja one imaju osobitu važnost u borbi koja ih prožima i koju Isvojim tvrdnjama rješava Isusu, kojinu oba slučaja ima posljednju riječ. U događaju trganja klasja u subotu (Mk 2, 23-28) marko u Isusova usta stavlja za ono vrijeme revolucionarno načelo: subota (i svaki zakon koji dolazi od Boga ili od ljudi) je u službi čovjeka a ne obrnuto (r. 27), tumačeći za svoju zajednicu poganskog porijekla Isusov stav prema židovskim institucijama (ovaj redak nedostaje kod Mateja i Luke). Odmah nakon toga Isus sebe definira »Sinom Čovječjim koji je gospodar subote« (r. 28), odnosno onaj koji omogućuje susret s Bogom s one strane straha zbog vlastitog grijeha, i koji na taj način dopušta svakom čovjeku da živi u slobodi pred Bogom. Ista tematika se u bîti vraća u slijedećoj zgodi (Mk 3 1-6) u kojoj se Isus još više pojavljuje kao potpuni slobodni čovjek pred svojim neprijateljimai s obzirom na najsvetije ustanove. Međutim, on je također onaj čija moć donosi spas i oslobađa od jarma jednog zakona koji ubija. Konačno, dok spašava, njegova sloboda razotkriva tvrdoću srca svojih neprijatelja, farizeja koji se opredijeljuju za smrt, jer su odlučili da bolesnika treba prepustiti njegovoj bolesti, a Isusa ubiti. Zbog toga ovaj evanđeoski ulomak već predoznačuje dramu Isusove muke i smrti.

MEDITACIJA

»Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« (Mk 3, 4): Isus traži odgovor na ovo pitanje, ne prihvaća dvosmislenu šutnju farizeja, nego zbog nje ražalošćen odlučno reagira, te od svojih učenika kako onda tako i danas očekuje jasan odgovor životom vjerom, koji uključuje odnos s Bogom I s bližnjim, obdržavanje zakona i zapovijedi ljubavi. Iznad svega se očekuje ona inteligencija duha koja omogućuje razlikovanje bitnoga od nebitnog, i koja prepoznaje gdje obdržavanje nekog propisa postaje izgovor za sebičnost. To je inteligencija koja razrješuje tvrdoću srca kljanjajući se Ocu »u duhu i istini« (Iv 4, 24), i koja zna da je Bogu najdrža ljubav prema bližnjemu. To podrazumijeva čitav nîz trajnih pozornosti kod vjernika: da u središte života ne stavi sebe i svoje vlastite interese , vlastiti odmor i posao, nego da u središte života stavi Boga, a u središte svog djelovanja stavi dobro bližnjega. Ako je subota dan koji pripada Bogu, ljubav prema bližnjemu je jednostavno i svečano, svagdanje i blagdansko, ‘bogoslužje’ toga svetog dana.

MOLITVA

Sine Čovječji i gospodaru subote, zahvaljujemo ti jer si nas oslobodio krvlju svoga križa i u jer si u naše srce stavio veliku i neuklonjivu čežnju za slobodom. Pa ipak, često se bojimo biti slobodni, tražimo slobodu i ujedno je se plašimo, bunimo se kad nam je netko oduzima a nismo svjesno da smo mi ti koji si vežemo ruke i noge. I to je razlog da nas ponekad plaši tvoja riječ, jer nam ona otvara beskrajne horizonte; plaši nas tvoja ljubav, jer nam daruje i od nas traži da ljubimo na božanski način, bezgranično i potpuno, bez izuzetka. Tvoj nas projekt plaši, jer nas uvodi u svijet božanskih želja, gdje je sve izmjereno na mjeru tvoje ljubavi i gdje ništa više nije nemoguće! I onda nastojimo ograničiti božansku milost, da bismo izgradili svijet po našim mjerilima, mali i sićušni svijet, s pravilima i zabranama, komotnim rigorizmima i varavim subotama. Ti si, o Bože, stvorio čovjeka da živi,a čovjek je stvorio subotu da dokine život u ime starih i novih idola. Oprosti nam, Gospodine, i nemoj se umoriti podsjećajući nas da je »subota radi čovjeka, a ne čovjek radi subote!«, jer je čovjek stvoren za tebe, i nemirno je njegovo srce dok se ne smiri u tebi.

KONTEMPLACIJA

»Ali gdje je bila moja slobodna volja kroz toliki nîz godina? Iz kojega li je dubokog i tajnovitog skrovišta u jednom času iskrsla, da prignem šiju pod tvoj blagi jaram i podmetnem ramena pod lako breme tvoje, Kriste Isuse, pomoći moja i otkupitelju moj (Ps 19, 15)? Kako mi je najednom postalo slatko biti lišen slatkoća ludosti mojih. Prije sam se bojao izgubiti ih, a sad mi je bilo veselje napustiti ih. Ti si ih izbacivao iz mene, ti prava i najviša slatkoćo, izbacivao si ih i ulazio umjesto njih , slađi od svake naslade, […] svjetliji od svake svjetlosti, ali skrovitiji od svake tajne, uzvišeniji od svake časti, ali ne za one koji se uzvisuju u sebi. Već je duša moja bila slobodna […], i tepao sam tebi, svjetlosti svojoj, bogatstvu svome i spasu svome, Gospodinu Bogu svome «. (SV. AUGUSTIN, Ispovijesti, IX,1).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Dan subotnji obdržavaj i svetkuj« (Pnz 5, 12).

DUHOVNO ČITANJE

Nedjelja što je to? Ona je ulomak vremena, kao što je hostija komadić prostora, kozmičke stvarnosti. Nedjelja je također sakrament. Ona je znak koji ima tri dimenzije: revokativnu, indikativnu i eshatološku ili proročku. Kao dokaz tome u tekstovima Novog zavjeta nedjelja se naziva, prvi dan, sedmi dan, osmi dan: dakle dan izvan tjedna, koji iskače iz tijeka vremena.
U revokativnoj dimenziji nedjelja je spomen. Ona je dan okrenut prošlosti. Podsjeća nas na stvaranje svijeta, »primo die quo Trinitqas beata mundum condidit«. Prvog dana u tjednu Trojedini Bog je stvorio svijet: to je prvo stvaranje. No ona je također i dan drugog stvaranja, to jest uskrsnuća (dies dominica), i dan našeg krštenja, trećeg stvaranja. Nedjelja je znak, ne više prostora, nego vremena. Ona poput leće sve usredotočuje na prošlost u kojoj se podsjećamo mirabilia Dei, Božja čudesna djela ostvarena u stvaranju, uskrsnuću i krštenju. Međutim, postoji i indikativna dimenzija nedjelje. Osim što je spomen, nedjelja je prisutnost: dan Gospodinove prisutnosti! Prije negoli dan koji kršćani posvećuju Bogu, nedjelja je dan koji je Bog odlučio posvetiti svom narodu, da ga obogati darovima svoje milosti. Prije negoli dan u koji mi odlazimo u crkvu, nedjelja je dan u koji Bog nama dolazi u kućni posjet! Nedjelja je dan Crkve. Ona je dan Crkve posvećen Crkvi, njezinom poslanju u svijetu. Ona je dan slobode, dan oslobođenja. Nedjelja ima također i proročku dimenziju. Naziva se ‘osmim danom’, danom izvan tjedna, jer anticipira vječnu nedjelju, vječni blagdan. Ona je dan Krista koji će doći. Za euharistijskim stolom u Dan Gospodnji anticipira se eshatološka gozba budućeg svijeta. Nedjelja treba jasno iznijeti na vidjelo svoje značajke: jedinstvo, svetost, katolicitet i apostolstvo, a to su značajke Crkve. Na mjestu je zapitati se jesu li te značajke vidljive u našim kršćanskim zajednicama. Jedna: Izražavaju li naše nedjelje mise jedinstvo Božje obitelji? Sveta: Posvećuju li se naše zajednice u pomirenju s Bog i s braćom? Katolička: Premda sabrana u malu crkvu proširuje li ona uistinu svoje granice na sav svijet? Apostolska; mjesna Crkva se izgrađuje oko Isusa, uosobljenog u biskupu, koji se spominje u misnom kanonu. (A. BELLO, Affligere i consolati. Lo scandalo dell’eucarestia /Ranjavati utješene. Sablazan euharistije /, Molfetta, 1997., str. 26-28).