Deseta nedjelja kroz godinu (10.06.2018.)

52

LECTIO

Prvo čitanje: Postanak 3, 9-15

Pošto je Adam jeo s drveta, 9 Gospodin Bog zovne čovjeka: »Gdje si?« reče mu. 10 On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrih.« 11 Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti?« 12 Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo«. 13 Gospodin Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena.
14 Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! 15 Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu«.

Riječ Gospodnja.

Tko je čovjek? Vjersko poimanje ‘početaka’ prikazuje ga već kao ‘razdijeljeno’ biće, u sebi samom i izvan sebe, u odnosu prema drugom – ženi i prema Drugom – Bogu. Njegova se povijest već od početaka pokazuje kao povijest prevare i neprijateljstva. Ovdje je ocrtano stanje ‘grijeha’, u kojem se svaka osoba nalazi od svog rođenja i koje određuje iskustvo života. Pred Božjim pozivom (»Gdje si?«) u čovjeku se pojavljuje strah (»Čuo sam tvoj glas…pobojah se«), krhkost (»jer sam gol«), skrivanje pred Gospodinovim pogledom (»sakrih se«). Očita je smetenost koju je u grijeh stvorio između muškarca i žene: oni međusobno optužuju jedno drugo, odgovornost za vlastita djela svaljuju na druge.
Tajanstvena nazočnost ‘napasnika’ (grč. satanâs znači ‘protivnik’), ‘onoga koji razdjeljuje’ (grč. diábolos znači ‘onaj koji raspršuje, razdjeljuje’) u povijesti ljudi i svake osobe, prema tekstu knjige Postanka, je stvarno i trajno iskustvo: ona od naše povijesti čini otajstvo bezakonja. Međutim, biblijsko čitanje ne završava u tragičnom pesimizmu ili u očajavanju, nego u jednoj viziji nade: Božje riječi, koje osuđuju zlo i daju naslutiti da će tom napasniku biti »satrta glava« unatoč njegovim trajnim zasjedama, pozivaju čovjeka da istovremeno prihvati i prizna Božju ‘moć’ i svoj vlastiti ‘grijeh’. To je nužna pretpostavka da se traži i zadobije oproštenje koje spašava.

Drugo čitanje: Druga poslanice Korinćanima 4, 13 – 5, 1

Braćo: 13 Budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. 14 Tȁ znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. 15 A sve je to za vas: da milost – umnožena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu. 16 Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. 17 Tȁ ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave 18 jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: tȁ vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno. 5,1 Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima.

Riječ Gospodnja.

U ovom čitanju Pavao nastavlja i produbljuje razlog zbog kojeg onaj koji je pošao za Isusom Kristom s radošću prihvaća logiku križa: Krist nas spašava po svojoj smrti!
Pobjeda nad zlom za kršćanina je isključivo Božje djelo, u Kristu: čovjeka, prepuštenog samom sebi, otajstvo zla kojim je obilježena njegova povijest neizbježno bi ga uništilo. Jedino je ljubav Boga, Oca, u stanju »obeskrijepiti onoga koji imaše moć smrt, to jest đavla« (Heb 2, 14). Ovo čitanje od početka doziva u pamet središte kršćanske vjere i nade: uvjereni smo »da će onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti« (14. r.). Kako ovdje ne pomisliti na sigurnost koju apostol Ivan odlučno želi priopćiti u svom evanđelju kad, opisujući trenutak u kojem se čini da je zlo prevladalo, to jest čas Isusove smrti, tvrdi da će upravo u tom trenutku »knez ovoga svijeta biti izbačen«.
Ovo čitanje svim vjernicima priopćava tu pouzdanu sigurnost: premda se »izvanjski čovjek«, to jest onaj koji je krhak i prolazan, raspada, onaj »nutarnji« može se iz dana u dan obnavljati. Ne treba stoga pogled upirati u »vidljivo«, već ga treba usmjeravati u »nevidljivo« i »vječno«. Doista, prianjanje uz Krista pruža nam nadu da ćemo zadobiti »zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima«.

Evanđelje: Marko 3, 20-35

U ono vrijeme: 20 Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. 21 Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!« 22 I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.« 23 A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može sotona sotonu izgoniti? 24 Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. 25 Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. 26 Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. 27 Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplije¬niti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti! 28 Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. 29 No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« 30 Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«
31 I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga ¬pozovu. 32 Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, ¬traže te!« 33 On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?« 34 I okruži pogledom po ¬onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! 35 Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.«

Riječ Gospodnja.

Tko si ti, Kriste? Evanđelje pripovijedao o Isusovu životu kao o trajnoj borbi protiv zla koje nastoji vladati nad čovjekom. »Sin čovječji« se nalazi licem u lice s razornom moći zla, kojem on suprotstavlja obećanje i iskustvo Božjeg kraljevstva, koje je s njom došlo među nas.
Središnji motiv današnjeg evanđelja je upravo pitanje tko je Isus za čovjeka. Prvi dio teksta je usredotočen na odbijanje protivnika da u Isusu prepoznaju Božju prisutnost. Optužba da je ‘opsjednut’ (»Beelzebula ima…«, 22. r.) izazvala je s Isusove strane objaviteljski odgovor: moć zla se nalazi u dijeljenju, rastavljanju, dok čitav Isusov život i njegova djela očituju Božju ozdravljajuću snagu. On tu vjersku ‘istinu’ objavljuje – veli tekst – »u prispodobama«, to jest gestama i znakovima koje su prepuštene slobodnom prihvaćanju, odluci biti za njega ili protiv njega. Evo zašto su prihvaćanje ili odbacivanje Isusa odlučujući u borbi protiv vlasti zla nad ljudima.To je također smisao zagonetne tvrdnje evanđelja: »Sve će se oprostiti sinovima ljudskima, […]. No pohuli li tko na Duha Svetoga, […] krivac je grijeha vječnoga«.
Odbijanje prihvatiti u Isusu znak Boga koji je prisutan među nama ključ je odgovora na pitanje kojim se zaključuje današnje evanđelje: »Tko je majka moja i braća moja?«. Gledajući ljude oko sebe, Isus spontano i u isto vrijeme izazovno odgovara: » Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka«.

MEDITACIJA

Je li moguće nadati se pobjedi nad zlom? A osobito nad neizmjernom patnjom koju ljudi uzrokuju svojim nepravednim djelima? Kršćanin na ta pitanja odgovara pozitivno, ne zato što bi na imao ‘razumska’ objašnjenja problema zla – koje jest i koje ostaje nešto besmisleno – ili gotove recepte kako ga ukloniti, nego zato što si za uzor može uzeti Krista i njegov odgovor: zlo se može pobijediti samo dobrim. Drugim riječima: razarajuća moć zla može biti pobijeđena uspostavljanjem ‘Božjeg kraljevstva’. Tko je u Isusu i po Isusu na djelu spoznao snagu Božje ljubavi za ljude, bit će također sposoban za otvoren duh, za strast za ljude i za djela – možda na prvi pogled sitna i malena – ali u kojima se može nazrijeti mogućnost jedne pravednije zemlje.
U naviještanju Božjeg kraljevstva koje od čovjeka zahtijeva obraćenje, izlazi na vidjelo među-osobna dimenzija kršćanskog života: danas se često koristi riječ ‘pomirenje’, i zapravo to je otajstvena stvarnost koja tvori crkvu. Ljudska povijest se posvuda pojavljuje kao povijest lomova, zatvaranjâ, kao nijekanje zajedništva, i stoga ne-spasenja.U nastojanju pak da pronađe smisao vlastitom postojanju svatko nailazi na tu napast, i odnosi koje izgrađuje često su označeni mržnjom, nasiljem i podjelama.
Pozivati se na Isusa Krista kao na ‘spasitelja’, onoga koji objavljuje zadnji smisao ljudskog života, znači da čovjek vjernik u njemu nalazi snagu za izlazak iz tog otajstva zla. Mnogi tekstovi Novog zavjeta prikazuju Isusa kao onoga koji je poslan od Boga pomiriti i donijeti mir. Prihvatiti Isusa u vlastitom životu (a to u konačnici zapravo znači vjerovati) znači također prihvatiti njegovo djelo pomirenja: on tada postaje ne samo riječ koja objavljuje smisao, nego Bog s nama, koji ujedinjuje ljude međusobno i s Ocem.

MOLITVA

Iz dubine vapimo k tebi, Oče: usliši naš glas. Ako budeš gledao na naše grijehe, tko će se moći nadati spasenju? Ne skrivaj lica svoga, nego nam očituj svoje milosrđe.
Oslobodi nas od sebičnosti, mržnje i nasilja. Ne daj da nam srce otvrdne, nego da se otvori osloboditeljskoj riječi i djelu pomirenja tvoga Pomazanika. Daj da on dođe među nas kao voda što pere i utažuje žeđ, koja čisti i daje život.
Daj nam svoga Duha koji obnavlja lice zemlje: neka nas učini ljudima koji su slobodni i sposobni oslobađati druge, oživi u nama sjećanje na tvoju trajnu ljubav, da ona hrani našu vjeru i našu nadu, sve do dana kad ćemo te moći vidjeti u tvojoj slavi.

KONTEMPLACIJA

Nakon što je čovjek početno bio popravljen na mnogo načina od svojih mnogih grijeha, koji su izrasli iz korijena zla zbog raznih razloga i u raznim okolnostima; nakon što je opomenut od Božje Riječi, zakona, proroka, dobročinstava, prijetnji, udaraca, potopa, požara, ratova, pobjeda, poraza, znakova poslanih s neba, iz zraka, s kopna i s mora, nepredviđenih nevolja na ljudima, gradovima i narodima (a cilj je svega toga bio iskorijeniti zlo sa svim njegovim znakovima), na koncu je bio potreban jedan djelotvorniji lijek za njegove sve teže bolesti, kao što su: ubojstva, preljubi, krivokletstva, pederastija, idolopoklonstvo, najgore i prvo od svih zala, jer se štovanje ne iskazuje Stvoritelju, nego stvorenju (usp. Rim 1, 25). Budući da je za te poroke bio potreban djelotvorniji lijek, oni su ga i dobili. Taj je lijek bio sami Božji Lógos, onaj koji bijaše prije vjekova, nevidljiv, neshvatljiv, netjelesan, Počèlo koje potječe od počèla, svjetlo koje potječe od svjetla (usp. Iv 8, 1), izvor života (usp. Iv 1, 4) e besmrtnosti, otisak (usp. Heb 1, 3) ljepote arhetipa, neuklonjivi pečat (usp. Iv 6, 27), nepromjenjiva slika, riječ Očeva (GRGUR NAZIJANSKI, O Uskrsu, 45,9).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Gospodin je moja hridina i moja utvrda: on me oslobađa i on mi pomaže« (usp. Ps 17, 3).

DUHOVNO ČITANJE

Čovjek može biti kriv i on to stvarno jest. To je temeljno uvjerenje kršćanske vjere. Ono je izravno ili neizravno prisutno u svim biblijskim spisima. »Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama« (1 Iv 1, 8). Uvjerenje da je grijeh ljudska stvarnost ne proizlazi samo iz božanske objave starog i novog saveza. Ono se također temelji na svakodnevnom ljudskom iskustvu, u sklopu kojeg spoznajemo našu osobnu pogrješku, slobodu, odgovornost i krivnju […].
Sloboda je stvarnost koja je dana u činjenici da je čovjek osoba, ali da analitički nije potpuno shvatljiv. Slobodu se može iskusiti, ali ne i shvatiti. Na toj neshvatljivosti također participira i grijeh, ukoliko je on zloporaba slobode. Slobodne odluke i krivnja grijeha, u bîti, nisu protumačivi. Protumačivi su samo procesi koji se mogu obrazložiti i rasvijetliti pravilnošću, ukoliko je riječ o razvojima koji su nužni. Sloboda, ili bolje rečeno sloboda izbora, zapravo potvrđuje upravo ono što je suprotno od pravilnosti i nužnosti.
U bitnoj nesposobnosti ‘držati u šaci’ vlastite slobodne odluke i vlastitu krivicu, potpuno ih razumjeti i uvjerljivo obrazložiti, utemeljena je mogućnost da budu zanijekane. Ako želimo izbjeći opasnost takvog jednog nepoznavanja sebe samih, moramo biti otvoreni svjedočanstvu objave i iskustvu koje u savjesti imamo o nama samima. (D. GROTHEUS, Schuld und Vergebung /Dug i oproštenje /, München 1972, str. 2; talijanski prijevod u: Amare il prossimo, Brescia 1991., str. 139s).