Jedanaesta nedjelja kroz godinu (17.06.2018.)

32

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga proroka Ezekiela 17, 22-24

22 Ovo govori Gospodin Bog: »S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih, odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj. 23 Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom uroditi i postati cedar predivni: prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih. 24 I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!«

Riječ Gospodnja.

Ezekielov tekst predstavlja proročku anticipaciju današnjeg evanđelja: iste su slike koje govore o rast, ista je tema koja se razvija, a to je neograničenost širenja Božjeg kraljevstva. Ovaj ulomak ima očito mesijansko značenje: on je zapravo navještaj ‘obnove’ izraelskog kraljevstva nakon iskustva odvođenja mnogih u ropstvo (po Nabukodonozoru 597. g. pr. Kr.), ali također nakon iskustva udaljavanja od Boga i njegova saveza od strane onih koji su ostali u domovini.
Sve to ne priječi Bogu da ostane vjeran svome savezu. Alegorija cedra u slikama izriče obećanje preporođenja i čudesnoga novog rasta: poput ratara, Bog će uzeti »s vrha cedra« (to je dom Davidov) »grančicu« (to je potomak Davidov), i posaditi je na najvišoj gori u Izraelu, da »postane cedar predivni« (rr. 22-23). Kao da se kaže: Bog je veliki protagonist povijesti, onaj koji unatoč grijeha znade čovjeku ponuditi drugačiju i novu budućnost. Inicijativa preporođenja i rasta ne dolazi od ljudi, nego od Boga, koji se prikazuje kao onaj koji ne zakazuje u svojoj ljubavi.
To je središnja točka ovoga alegorijskog teksta koji se dovršuje u završnoj tvrdnji: »I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem« (r. 24). Kako se pritom ne podsjetiti na evanđeosku sliku Boga, koju Luka donosi u hvalospjevu Veliča, koji »silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne« (Lk 1, 52). Ili pak Isusove izreke: »Tko se ponizuje bit će uzvišen, a tko se uzvisuje bit će ponižen« (Lk 14, 11)?
To je logika kraljevstva Božjeg u ljudskoj povijesti. Stoga pravednik može »jutrom naviještati ljubav tvoju a noću vjernost tvoju« (Ps 91 je pripjevni psalam u današnjem bogoslužju).

Drugo čitanje: Druga poslanica Korinaćanima 5, 6-10

Braćo:
6 Uvijek smo puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. 7 Tȁ u vjeri hodimo, ne u gledanju. 8 Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. 9 Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. 10 Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.

Riječ Gospodnja.

U ulomku drugog čitanja Pavao nastavlja ohrabrivati kršćane (kako je već započeo u drugom čitanju prethodne nedjelje) da svoj pogled usredotoče na ‘nevidljiva’, ali ‘vječna’ dobra. Naime, motrište onoga koji je odlučio poći za Kristom, nije onakvo kakvo ima ovaj svijet: vjera i nada u uskrslog Krista pogled usmjeruju prema oboru koji je ‘izvan’ ljudske dimenzije.
Ta se svijest u ovom ulomku izražava na tri razine misli: u prvom redu to je razumijevanje našega ‘biti u tijelu’ kao biti »iseljeni od Gospodina« (6. r.). Ono što obilježava zemaljsko postojanje kršćanina jest vjera, a još ne gledanje. Iz te dijalektike vjera-gledanje izvire stav vlastit vjerniku: pouzdanje. To je temeljni pojam (koji se pojavljuje čak dvaput pojavljuje na početku ulomka) koji u sebi sažima vjernikov identitet: on je netko tko se potpuno ‘pouzdaje’, bolje rečeno netko tko se ‘povjerava’ onome koga jedinog smatra vrijednim povjerenja. Život vjernika je na taj način usmjeren prema njegovoj sudbini dovršenja u Bogu.
Na drugom je mjestu svijest da ono što je vrijedno u sadašnjem trenutku na zemlji, koji se živi u svjetlu vjere, jest nastojanje »da mu omilimo« (r. 9b). Nije riječ o jednostavnom pouzdanju u naše zasluge; nisu, naime, zasluge ono što nam donosi spasenje. Izraz radije upućuje na djelatno nastojanje živjeti vlastiti život pod Božjim pogledom.
Konačno, na trećem se mjestu pojavljuje dužnost »pojaviti se pred sudištem Kristovim« (r. 10). No to više nije perspektiva koja rađa tjeskobom ili strahom, već samo0 iščekivanje da se ispuni nada i zaključi život proživljen u predanju Bogu.

Evanđelje: Marko 4, 26-34

U ono vrijeme: 26 Isus govoraše mnoštvu:
»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. 27 Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; 28 zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. 29 A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.« 30 I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? 31 Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, 32 jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.« 33 Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. 34 Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Riječ Gospodnja.

Govor o kraljevstvu Božjem, koji Isus u prispodobama upućuje ljudima svih naraštaja, u konačnici odgovara na dvostruko pitanje: po kojoj se logici ravna kraljevstvo Božje? Hoće li ono postići svoj cilj?
Obje prispodobe govore o »sjemenu« bačenom u zemlju: u prvoj prispodobi rast sjemena ne ovisi o čovjekovu djelu (»Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste«: r. 27), nego jedino o plodnosti tla. Onaj tko izgrađuje kraljevstvo Božje nije čovjek, nego jedino Bog! U drugoj prispodobi je prisutna još jedna ideja: maleno gorušičino zrno koje postaje »veće od svega povrća « (r. 31). To je veličanstvena vizija nade koje vjernike ohrabruje na strpljivost.
Bog je na djelu u povijesti, unatoč stvarnostima koje mu se protive. Ostvarivanje njegova kraljevstva ne ovisi ni o učinkovitosti ustanova niti o djelotvornosti pojedinaca, nije pitanje programâ ili djelâ, nego ponajviše pozornog osluškivanja Božje riječi i spremnosti da joj se dopusti da u nama raste. Središnja poruka prispodobe stoga nije poziv na kvijetizam i nečinjenje. Upravo suprotno, ona u vjerniku stvara novi mentalitet, onaj da se ne osluškuju toliko vlastite želje, nego da se bude spremni, sa strpljivošću i poniznošću, stvarati onakve uvjete u kojima riječ Božja može slobodno donositi roda.

MEDITACIJA

Crkva kao zajednica vjernika ima poslanje biti ‘sakrament’ kraljevstva Božjeg ovdje na zemlji: ona je sabrana da svojim riječima i djelima bude ‘djelotvorni znak’ tog kraljevstva koje poput sićušnog sjemena bačenog u zemlju, može rasti bez ograničenja. Ovo, naime, iskustvo, ukoliko je iskustvo zajedništva i pravednosti, nije nešto individualno, nego međusobno povezuje osobe, sjedinjujući ih s Kristovom osobom, tvori njegovu Crkvu: na taj način povijesna stvarnost Crkve postaje očitovanje pomirenja koje Bog želi i daruje u Isusu, veliki događaj pomirenja koji obilježava ljudsku povijest od Isusa do konačnog dovršenja. Zbog toga se Crkva nikad ne izjednačuje s kraljevstvom Božjim, i nikad se ne može trijumfalistički misliti kao ostvarenje kraljevstva Božjeg na zemlji, nego je uvijek i samo njegov znak, hod ljudskom poviješću koji postupno u Isusu, po Isusu i s Isusom postaje ‘povijest spasenja’.
To se iskustvo tiče čitavog čovječanstva: radi nas ljudi i radi našega spasenja…ispovijedamo u Vjerovanju. Taj se zahtjev odnosi na svaku osobu u njezinu trenutnom postojanju, jer je svaka osoba pozvana ući u kraljevstvo Božje, u smislu da je po trajnom ‘obraćenju’ (‘slijediti Isusa’ izvorno je značilo sjediniti se s njime, živjeti s njime) ta mogućnost stvarno ponuđena: u svakom trenutku u kojem čovjek nastoji dati smisao vlastitom životu po konkretnom zalaganju svoje slobode u povijesti on se može zalagati u hodu koji nije očitovanje zla, nego očitovanje kraljevstva Božjeg.
U toj ‘sakramentalnoj’ dimenziji kršćanskog života razrješava se dakle eshatološka napetost nade između ‘već’ i ‘još ne’: to trajno nastojanje je značajka i stav po kojem je kršćanin prepoznatljiv.

MOLITVA

Oče, od kojeg dolazi svako dobro, koji nastavljaš sijati i daješ da među nama raste tvoje kraljevstvo mira i ljubavi, učini nas suradnicima u tom svom djelu po vjeri koju pobuđuješ u nama. Daj da uvijek budemo svjesni da se evanđelje tvog Krista, koji čovjeku donosi spasenje, ne širi ni našim sredstvima niti našim naporima. Zadrži nas u sjedinjenju s njime, koji nas je učinio svojim svjedocima, i daruj nam snagu tvoga svetog Duha, da budemo sposobni hrabro se zalagati u tvojoj svetoj Crkvi, kako bismo je poniznošću i strpljivošću neprestano obnavljali.

KONTEMPLACIJA

Budući da je Isus bio rekao da će tri četvrtine sjemena propasti i tek jedan dio biti sačuvan, te da i u tom preostalom dijelu neće nedostajati velikih oštećenja, njegovi su ga učenici s pravom mogli pitati koliko će uopće biti vjernika. No, on raspršuje njihov strah, uvodeći ih u vjeru uz pomoć prispodobe o zrnu gorušičinu i pokazujući im da će se propovijedanje radosne vijesti proširiti po svoj zemlji.
U tu svrhu odabire sliku koja dobro prikazuje takvu istinu. »Premda je ono najmanje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.« Tako će – tumači on – biti i s propovijedanjem radosne vijesti. Naime, učenici su bili najponizniji i najslabiji među ljudima, manji od svih drugih; no, budući da je u njima bila velika snaga, njihovo se je propovijedanje proširilo po cijelom svijetu (IVAN ZLATOUSTI, Komentar Matejeva evanđelja, 46, 2).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ: »U tvom ću domu prebivati u sve dane života moga« (Pnz 5, 12).

DUHOVNO ČITANJE

Crkva je ‘prvotni sakrament’ spasenja koji je pripravljen za ljude vječnim Božjim naumom, i koji k tome nije monopol Crkve, nego po otkupljenju Gospodinovu, koji je umro i uskrsnuo ‘za spasenje svega svijeta’, on je već prisutan u cijelom ovom svijetu […], to jest u njoj je se može jasno čuti i vidjeti ono što je prisutno ‘izvan Crkve’, gdjegod ljudi dobre volje doista osobno prihvaćaju božansku ponudu milosti, iako ne na izričiti način.
Upravo kao sakrament spasenja, koji je ponuđen svim ljudima, crkva je ‘sakrament svijeta’: ona je nada ne samo za one koji su prionuli uz nju, nego je jednostavno spes mundi, nada za cijeli svijet. U joj se naime potpuno pojavljuje i u njoj kao u nekom proročanstvu prisutno otajstvo spasenja koje Bog vrši u čitavoj ljudskoj povijesti i koje u njoj nikad neće prestati vršiti. Mogli bismo reći da je Crkva očitovanje egzistencijalnog spasenja svijeta; ona objavljuje svijet njemu samom; ona pokazuje svijetu što on jest i što još može postati snagom dara Božje milosti. Stoga crkva se ne nada samo za sebe, nego i za čitav svijet kojemu je poslana služiti. (E. SCHILLEBEECKX, Gott-Kirche-Welt, /Bog-Crkva-svijet/, Mainz 1970, svezak II; talijanski prijevod u: Segno di Dio, Brescia 1991, str. 81s.).