Petnaesta nedjelja kroz godinu (15.07.2018.)

44

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Amosa 7, 12-15

U one dane:
¹² Amasja, svećenik betelski, reče Amosu: »Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj!. ¹³ Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.« Amos odgovori Amasji:
¹⁴ »Nisam ja prorok
ni proročki sin,
nego stočar i gajitelj divljih smokava.
¹⁵ Ali Gospodin me uze od stada
i Gospodin mi reče:
‘Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu’«

Riječ Gospodnja.

Ovaj ulomak iz knjige Amosove osvjetljava prorokov poziv, u kontekstu njegova sukoba sa svećenikom Sjevernog kraljevstva, Amasjom. Amos, sitni zemljoposjednik i stočar u nekom selu pored Jeruzalema (v. 14. r.; usp. 1,1), napustio je vlastiti posao i vlastiti zavičaj da bi otišao navješćivati riječ Gospodnju na sjever, u Izraelsko kraljevstvo, točnije u odmetnuto svetište u Betel (7, 10). Riječ Božja ga šalje ukazati na teške nepravde koje su za vrijeme vladanja kralja Jeroboama počinjene na štetu najsiromašnijih. Bogatstvo i obilje u kojem jedni uživaju stečeno je na štetu mnogih. Amosovo naviještanje prijetnje da će kraljevski dom biti uništen kralju je dojavio službeni svećenik Amasja, koji tjera proroka da se vrati u svoj zavičaj: on je ovdje nepoželjni stranac jer njegova riječ dovodi u pitanje kraljevske institucije: Amos zbog toga bude protjeran (13. r.).
On odlazi, ali ne prije nego što s odlučnošću potvrdi božansko podrijetlo svoga proročkog djelovanja: on nije prorok ni po podrijetlu niti zbog ekonomske koristi, već jedino zbog toga što ga je Bog pozvao (15. r.), i čiji poziv on izvršava vjerno, odlučno i jasno.

2. čitanje: Poslanica Efežanima 1, 3-14

³ Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima , u Kristu.
⁴ Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; ⁵ u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, ⁶na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome ⁷u kome njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupâ po bogatstvu njegove milosti.
⁸ Nju preobilno u nas uli za jedno sa svom mudrošću i razumijevanjem ⁹ obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova ¹⁰ da se provede punina vremenâ: uglaviti u Kristu sve –na nebesima i na zemlji.
¹¹ U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade ¹² da budemo na hvalu Slave njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu. ¹³ U njemu ste i vi, pošto ste čuli Riječ istine – evanđelje spasenja svoga – u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, svetim, ¹⁴ koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu Slave njegove.

Riječ Gospodnja.

Ovaj veličanstveni blagoslovni himan, koji otvara poslanicu Efežanima, slavi otajstvo koje je Bog Otac očitovao u Isusu Kristu: spasonosni naum kojim su se svi ljudi pozvani okoristiti. Hvala slave Božje, koja poput refrena određuje ritam ove pohvalne pjesme (rr. 6b.12a.14c) je cilj prema kojem teži cijela poslanica. Isus Krist je začetnik i izvršitelj vječnoga Božjeg nauma. Sve se događa u njemu i po njemu: nezasluženi dar izabranja i posinjenja (rr. 4-6), otkupljenje ostvareno u oproštenju grijeha (7. r.), objava mudre volje Božje i njezino izvršenje u punini vremenâ (rr. 8-10).
Taj naum, nezamisliv za stari savez, uključuje sve ljude: kako kršćane iz židovstva tako i kršćane iz poganstva. Obje skupine su slobodnom božanskom odlukom postale Božja svojina, i pozvane su podijeliti njegov vječni život na nebesima. Kao odjek liturgijskoga obreda krštenja, Pavao podsjeća na stupnjeve po kojima se ulazi u takvo bogatstvo života: slušanje evanđeoskog navještaja, prianjanje vjerom, primanje Duha Svetoga, koji kao »pečat«, jamči i obistinjuje pripadnost Kristu (rr. 11-13). Na taj način bivamo uključeni ne u statičnu, nego u dinamičnu stvarnost: Bog će u potpunosti zaposjednuti kršćanina jedino u trenutku svojega potpunog očitovanja. Život u Kristu čovjeka vjernika je sada u trajnom postajanju: u njemu se postupno ostvaruje oslobođenje koje je Isus izvršio, u kojemu kršćanin po sakramentima već sudjeluje.

Evanđelje: Marko 6, 7-13

U ono vrijeme:
⁷ Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. ⁸ I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, ⁹nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.
¹⁰ I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. ¹¹Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«
¹² Otišavši, propovijedali su obraćenje, ¹³izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Riječ Gospodnja.

Nakon otpora na koji je naišao u Nazaretu zbog nevjere njegovih stanovnika, Isus nastavlja svoju aktivnost naviještanja kraljevstva Božjega (usp. Mk 1, 15); štoviše, proširuje je pridružujući tom poslanju i dvanaestoricu. Evanđelist je već zabilježio da je, između učenika, Isus »ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle« (3, 14s.). Marka sada pripovijeda o drugom vidu života učenika, a to je onaj misionarski. Sve polazi od Isusa, i on određuje uvjete kako se to poslanje ima izvršiti. On svojom vlastitom moći obdaruje poslanike da nastave njegovo djelo, koje se u bitnom sastoji u naviještanju radosne vijesti (kraljevstvo Božje je tu i treba se žurno obratiti), u borbi protiv Zloga, u ozdravljanjima, kao potvrdnim znakovima naviještene Riječi i prvine samoga Kraljevstva (rr. 7 i 12s.).
Trijeznost koja obilježava način života čovjeka misionara u odijevanju i hranjenju sastavni je dio službe naviještanja (rr. 8s.): iskazuje pouzdanje u Riječ koja ga je poslala, čija vrijednost ima prednost pred bilo kakvim oblikom posjedovanja. Toj Riječi je poslanik potpuno posvećen, i to se odmah mora vidjeti na prvi pogled. Zbog te Riječi on će naići na neprijateljstvo i odbijanje: to se upravo dogodilo Učitelju (usp, 6, 1-6) i njegovom Preteči (usp. 6, 17-28). Uostalom, Isus šalje učenike povjeravajući im da izvrše poslanje, ne jamčeći im da će odmah biti uspješni. To što idu po dvojica (7b r.), znači da su jedan drugom jamac istinitosti navještaja i potpora u teškoćama.

MEDITACIJA

Misionarima se postaje po Kristovu poslanju: to se poslanje ne tiče tek ovoga ili onoga, već svakog krštenika. Kad se govori o poslanju (misijama) odmah se pomišlja na daleke zemlje, na takozvane »nerazvijene« narode…pomišlja se na one koji se žrtvuju stavljajući život na kocku radi naviještanja evanđelja onima koji ga još nisu upoznali. I doista sve to jesu misije. No, opasnost je u mišljenju da se to odnosi na druge, ne na mene, izbjegavajući moju odgovornost pred jednim pozivom, onim da budem »u Kristu« i »Kristov«, a to je poziv koji traži odgovor u dosljednosti života. Jer kršćanin je misionar po naravi. Inicijativa je od Boga. Uvijek. U Isusu on mi je dao i primjer.
Poslanje koje mi je povjereno je nastaviti tamo gdje pronalazim ono što je on učinio, svjedočeći za nj bez elegantne odjeće, bez pratećih struktura, bez maski, tako da onaj koji me vidi mogne razumjeti nešto o njemu i o njegovoj ljubavi. Nema mjesta ni za »privatno« ni za protagonizam (isticanje vlastitog angažmana). Krštenje je od mene učinilo ud Kristova tijela, ud sina Očeva. Snagom Duha Svetoga, u mojim venama struji isti božanski život. Kako mogu biti vjerodostojan, kako mogu živjeti život u punini osim aktivno ulazeći u dinamizam tog života koji se želi proširiti na druge? Osim otvarajući se daru svjedočenja?

MOLITVA

Gospodine, danas mi je teško prihvatiti Riječ koju mi upućuješ: kažeš mi da izađem iz svoga malog svijeta, ponavljaš mi da biti s tobom nije privatna i osobna stvar, nego hod, svjesno izlaganje opasnostima (rizik), otvaranje, komunikacija, sukobljavanje, susret. Jer su to posljedice ljubavi kojom si me oduvijek ljubio i čijim si me svjedokom učinio.
Kad pogledam na sebe i na moje slabosti, obeshrabrim se i molim oproštenje za površnost mog odgovora na tvoj poziv. Kad pogledam tebe, blagoslivljam te, Gospodine, jer si i mene htio uključiti u svoj veličanstveni projekt spasenja. Tebi, moj Bože, neka je hvala i slava!

KONTEMPLACIJA

Ne navješćujemo svoju slavu, tako da nitko ne može reći da evangeliziramo za vlastitu korist. Navješćujemo našega Gospodina Isusa podlažući se njegovoj moći i njegovom veličanstvu.
[Apostol pavao] tvrdi da je on u tolikoj mjeri sluga Kristov da se po njegovoj zapovijedi smatra slugom onima kojima propovijeda. Na taj način on je subjekt u službi evanđelja za njihovu korist. Evanđelje nije navješćivano za njegovu slavu, već na slavu Krista Gospodina, kojemu je poslušan i kojemu služi, kao što i sam Gospodin veli: »Ja nisam među vama da budem služen, nego da služim«. Ne služi po zasluzi onih kojima služi, već po Gospodnjem nalogu. (AMBROZIASTER, Komentar Druge poslanice Korinćanima, Rim, 1989, str. 55s.).

AKCIJA

Često ponavljaj znak križa, snažno razmišljajući o značenju riječi:
»Blagoslovljen si ti, Oče, koji si htio da ti budemo sinovi« (usp. Ef 1, 3.5).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Isus Krist prolazi svijetom i vrši svoje djelo po svojoj dvanaestorici glasnika. Kraljevska milost kojom su obdareni učenici je stvoriteljska i otkupiteljska riječ Božja. Budući da red i moć glasnika počiva jedino na Isusovoj riječi, u Isusovim poslanicima ne treba vidjeti ništa što bi moglo to kraljevsko poslanje učiniti nejasnim ili manje vjerodostojnim. Glasnici moraju posvjedočiti bogatstvo njihova Gospodina po svome kraljevskom siromaštvu. Ono što su od Isusa primili nije njihov posjed s kojim bi si mogli steći druga dobra. »Besplatno primiste«. Biti Isusovim glasnikom ne podjeljuje neko osobno pravo, nikakvo pravo na čast ili moć. Prava čovjeka koja je proučavao, zahtjevi društvenih klasa više nemaju nikakve vrijednosti za onoga je postao Isusovim glasnikom. »Besplatno primiste«. Pa zar nije samo Isusov poziv bilo ono što nas je privuklo, a da to nismo zaslužili, u njegovu službu? »Besplatno dajte«. Pokažite jasno da sa svim bogatstvima koja posjedujete da biste ih drugima dali, ništa ne tražite za sebe, nikakvo dobro, čak ni čast, priznanje, pa niti zahvalnost! Što bi mi dalo pravo? Sva čast koja bi nam pripala, bila bi ukradena od onoga kojemu stvarno pripada, Gospodinu koji nas je poslao.
Sloboda Isusovih glasnika se mora pokazati u njihovom siromaštvu. S istom slobodom s kojom vrše svoju službu, neka samo prime smještaj i prehranu, ne kao kruh koji se daje prosjacima, već kao hranu koju je radnik zavrijedio. »Radnici«; tako Isusu naziva svoje glasnike. Lijenost naravno ne zavrjeđuje hranu. No, što je drugo rad nego ta borba protiv sila Sotone, ta borba da se osvoje ljudska srca, to odreknuće od vlastite slave, dobara i radosti svijeta iz ljubavi da se služi siromasima, potlačenima, bijednima? Tko ne poznaje tu muku još uvijek nije razumio ništa o službi vjernoga Isusova glasnika (D. BONHOEFFER, Sequela, Brescia 1975).