Šesnaesta nedjelja kroz godinu (22.07.2018.)

45

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Jeremije 23, 1-6

¹ Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje – govori Gospodin. ² Stoga ovako govori Gospodin, Bog Izraelov, protiv pastira koji pasu narod moj: »Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za njih. Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših – govori Gospodin. ³ I sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio i vratiti ih na ispaše njihove: bit će plodne i množit će se. ⁴ I podići ću im pastire da ih pasu te se više ničega neće bojati ni plašiti, niti će se gubiti« – govori Gospodin.
⁵ »Evo dolaze dani – govori Gospodin – podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji. ⁶ U njegove će dane Judeja biti spašena, i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će ga nazivati: ‘Gospodin, Pravda naša.’«

Riječ Gospodnja.

Ovo proročanstvo je dio zbirke proročanstava protiv posljednjih judejskih kraljeva (usp. Jer 21s) i lažnih proroka (usp. Jer 23, 9-40). Pred dužnošću da vode narod i da mu pomognu živjeti u vjernosti savezu, kraljevi i njihovi službenici prestali su se brinuti za osobe koje su im bile povjerene, udaljili su se od njih, zbunili su ih, i posljedično su im prouzročili smrt. Jeremija izjavljuje da takva zlodjela neće ostati nekažnjena (rr. 1s.). Prorok dakle naviješta korjenitu promjenu stanja: sâm će Gospodin preuzeti vodstvo naroda. Ujedinit će ga, dati mu sigurnost i mir, što su uvjeti za njegov razvoj (3. r.); stavit će mu na čelu onoga koji će se za nj brinuti i koji će zaštititi od napadaja (4. r.).
Proročanstvo se na taj način otvara mesijanskim obećanjima i iščekivanjima, predstavljajući osobu koju naziva »izdanak Davidov«, vladara čija mudrost i pravednost tvore glavna obilježja Davidova potomka koji je naviješten (usp. Iz 9,5s) i iščekivan kao pravi kralj ujedinjenog naroda ( usp. Ez 37, 15-28). Spasenje koje će on izvršiti sadržano je u imenu kojim će biti zazivan: »Gospodin, pravda naša« (rr. 5s.). On će dakle ostvariti samu Božju pravednost, to jest djelovat će u skladu s njegovom voljom.

2. čitanje: Poslanica Efežanima 2, 13-18

Braćo:
¹³ Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko dođoste blizu – po krvi Kristovoj.
¹⁴ Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. ¹⁵ Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka ¹⁶ te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. ¹⁷ I dođe kome te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu,
¹⁸ jer po njemu i jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.

Riječ Gospodnja.

Apostol Pavao, nakon što je govorio o naumu spasenja što ga je Otac uspostavio u Kristu (usp. Ef 1, 3-14), poziva one kojima je poslanica upućena – a to su kršćani koji dolaze iz poganstva –da si posvijeste da su i oni također tim naumom obuhvaćeni; i to iz čistoga Božjega dara (usp. 2, 4-5.8). Potiče ih dakle da se prisjete svoga početnog stanja (2, 11s.), i, svjesni onoga što im se dogodilo (2, 13-18: današnji ulomak), da uoče svoje novo stanje (2, 19-22).
Ulomak koji se čita u bogoslužju upravo prikazuje posljedicu spasenjskog događaja za vjernike: Isusova smrt im je omogućila da se približe Bogu (13. r.) od kojega su bili daleko te ga kao pogani nisu poznavali (usp. 12. r.). To je temeljni događaj, zahvaljujući kojemu Židovi i pogani, stvarno razdvojeni načinom mišljenja i načinom štovanja Boga, uzajamno se isključujući i ne vjerujući jedni drugima, postali su jedan jedini narod jer su udovi jednoga Kristova tijela, koje je prototip novoga čovječanstva (14. r.). Svojim utjelovljenjem-smrću-proslavom, Isus je sve izmirio s Ocem, uklonio je teret propisâ židovskog zakona, koji je označavao crtu odvajanja Židova od svih drugih naroda, svima je navijestio mir, puninu svakog dobra koje je on sâm, u kojoj može uživati ama baš svatko tko prihvati njegov dar (rr. 15-17).
Ne više razdijeljeni već dio jednog te istog Božjeg naroda, koji je Crkva, Židovi i pogani imaju pristup Ocu i oživljeni su jednim te istim Duhom (18. r.)

Evanđelje: Marko 6, 30-34

U ono vrijeme:
³⁰ Apostoli se skupe oko Isus i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. ³¹ I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. ³² Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu.³³ No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.
³⁴ Kad izađe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

Riječ Gospodnja.

Na povratku s misionarskog zadatka učenici se sabiru oko Isusa i izvješćuju ga o svojim postignućima. Po njegovu primjeru vršili su djela (ozdravljenja, izgonjenje zloduha) i naučavali su (30. r.) U pozivu koji im Isus upućuje da se udalje od mnoštva i povuku u osamu, odzvanja Učiteljeva praksa da se nakon napornih dana noću povlačio u osamu (usp. Mk 1, 35), no on nas također uvodi u slijedeći prizor umnažanja kruha (6, 35-44). Mnoštvo dolazi na drugu obalu prije lađe i stoji pred Isusom kao raspršeno stado jer nema pastira (34a r.). Ova klasična biblijska slika Božjega naroda želi nas navesti na zaključak da je on, Isus, pravi pastir: on izravno preuzima vodstvo stada koje su zanemarili oni kojima je bilo povjereno da vode brigu za nj. Njegovo suosjećanje je ono isto što ga iskazuje Jahve, dobar i milosrdan (Ez 34, 6), čija je utroba uzavrela nježnošću prema Izraelu.
Isus je vođa naroda prije svega riječju koja uvodi u razumijevanje otajstva Kraljevstva: »I stane ih poučavati mnogočemu« (34b r.)

MEDITATIO

U naše vrijeme smatra se ropstvom prianjanje uz objavljenu Istinu, a očituje se spremnost biti sluge trenutnog ‘mita’. Poslušnost autoritetu se doživljava kao nešto što nas tlači, a sluganski se podvrgavamo vođi. Zaziva se sloboda pojedinca a onda paradoksalno ne možemo živjeti drugačije nego zbijeni u gomile. Ti vođe, što oni zapravo žele postići? U čiju korist ih se uvijek stavlja na vodeće mjesto?
Valja se to zapitati da ne bismo završili raspršeni, razbijeni, iskorišteni, podvrgnuti nečijoj osobnoj težnji za moći. Danas, kao i jučer, istinsko vršenje moći jest služenje, i tko je posjeduje jest pravi vođa drugih u mjeri u kojoj je spreman dati život za njih, »trpjeti s« njima.

ORATIO

Gospodine, danas te molim za moćnike ovoga svijeta, za ljude na vlasti, za sve one koji su na različite načine odgovorni voditi druge ljude. Pomogni im da žive svoj zadatak kao služenje drugima: da ih ne varaju demagoškim govorima, da ih ne zavaravaju nerealnim obećanjima, da ih ne iskorištavaju navodeći ih da vjeruju kako rade za dobro sviju.
Daruj im svoga Duha, da od tebe nauče poštovanje, pozornost, sudjelovanje u pravim potrebama ljudi.
Pomogni i onome koji nije punim radnim vremenom zaokupljen nekim izravnim političkim ili društvenim poslom, da ne stoji skrštenih ruku, da svoj pasivno ne očekuje da njegov posao odradi netko drugi, već da u solidarnosti i stručno dadne vlastiti doprinos.

CONTEMPLATIO

»Ja sam pastir dobri « (Iv 10, 11). Kristu očito pripada da bude pastir. Doista, kao što pastir svoje stado vodi na pašnjake, tako i Krist krijepi svoje vjernike duhovnom hranom, svojim tijelom i svojom krvlju.
Krist je službu pastira povjerio drugima. Uistinu, Petar je bio pastir, to su bili drugi apostoli, to su sada dobri biskupi. »Dat ću vam«, veli Pismo, »pastire po svom srcu« (Jer 3,15). No, premda su crkveni poglavari, koji su njegovi sinovi, svi pastiri, ipak veli da je on to na poseban način: »Ja sam pastir dobri«, želeći na dragi način uvesti krepost djelotvorne ljubavi. Ne može se, doista, biti dobar pastir, osim da se bude jedno s Kristom i njegovim udovima po djelotvornoj ljubavi.
Razlika je između dobrog i lošeg pastira: dobri pastir ima pred očima dobrobit stada, dok je zlom pred očima vlastiti probitak. Ovo govori Gospodin: »Dobri pastir život svoj polaže za ovce svoje«. On njima posvećuje svoju osobu u vršenju vlasti i djelotvorne ljubavi. Krist nam je dao primjer ovog naučavanja: »Krist je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću« (1 Iv 3, 16)
(TOMA AKVINSKI, Izlaganje na Ivanovo evanđelje, 10).

ACTIO

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Budi ti, Gospodine, vođa svog naroda« (usp. Jer 23, 3).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Dragi pastiri, jednoga dana Gospodin će vas zapitati je li duh koji je nadahnjivao vaše političko nastojanje bio onaj služenja ili onaj samoposluživanja (self-service). Shvaćate li što znači sve to? »Krči put siromasima bez da sebi krčiš putove«, pisao je don Milani jednom svom prijatelju. Koliko li samo puta ostavljate dojam da vaš osobni probitak, barem jednim dijelom, prevladava nad dobrobiti zajednice! U protivnom, ne bi se mogle protumačiti tolike borbe do posljednje kapi krvi. Kad napočetku stoji dobit i povrat, zaslužuju samo jedno ime: svetogrđe! To je slučaj u kojem kao osuda treba zazvučati Gospodinova tužaljka: »Žao mi je naroda jer su kao ove bez pastira« (Mk 8, 2).
Dragi prijatelji, vjerujem da bi se u našim gradovima stvari mnogo promijenile kad bi svatko na sebe primijenio riječi što ih je Isus pridavao svojoj osobi: »Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život polaže za ovce. Najamnik…kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca«(Iv 10, 11s.). Hrabro!
Čujte što govori gradonačelnik La Pira vijećnicima grada Firenze 24. rujna 1954. godine: »Vi preda mnom imate samo jedno pravo: ono da mi uskratite povjerenje! No, nemate mi pravo reći: gospodine Gradonačelniče, nemojte se zanimati za ljude bez posla (koji su otpušteni ili nezaposleni), beskućnike, bespomoćne (stare, bolesne, djecu)…To je moj temeljni zadatak. Ako ima nekoga koji pati, moja je zadaća jasna: intervenirati na svaki način, sa svim sredstvima koja ljubav predlaže i koja zakon omogućuje, kako bi se patnja ili smanjila ili ublažila. Neke druge norme ponašanja, za svakog gradonačelnika, a osobito za kršćanskog gradonačelnika – nema«
(A. BELLO, Vegliare nella notte, Milano 1995).