Sedamnaesta nedjelja kroz godinu (29.07.2018.)

26

LECTIO

1. čitanje: Druga knjiga o Kraljevima 4, 42-44

U one dane:
⁴² Neki čovjek došao iz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem Elizeju kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi. A on zapovjedi: »Daj ljudima neka jedu!«. ⁴³ Ali njegov momak odgovori: »Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?« On odgovori: »Podaj ljudima i neka jedu, jer ovako veli Gospodin: ‘Jest će i preostat će.’« ⁴⁴ I postavi on pred njih. I jedoše i još preosta, prema riječi Gospodinovoj-

Riječ Gospodnja.

Ulomak pripada takozvanom »Elizejevom ciklusu« ( 2 Kr 4, 1-8.15; 9, 1-13; 13, 14-25), čiji prvi dio sadrži pripovijest o nekim čudesima što ih je prorok učinio u korist proročkih skupina, stranih i domaćih pojedinaca te čitavog naroda. Čudo o kojem se govori o današnjem liturgijskom čitanju jest umnažanje dvadeset ječmenih hljebova – koji su darovani Elizeju na temelju njegove službe –a to je količina dovoljna da se nahrani stotinu osoba.
Na prigovor sluge, kako je očito nemoguće tako malu količinu raspodijeliti na sav nazočni narod, prorok odgovara čvrstim pouzdanjem u riječ Gospodnju koja mu je priopćena i koja mu nalaže da to učini. Čudo koje je učinjeno potvrda je Elizejeve moći koja mu dolazi iz vjere i poslušnosti Jahvi.

2. čitanje: Poslanica Efežanima 4, 1-6

Braćo:
¹ Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! ² Podnosite jedni druge u ljubavi; ³ trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! ⁴Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! ⁵ Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! ⁶Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!

Riječ Gospodnja.

Ulomak koji liturgija danas nudi otava drugi dio poslanice Efežanima (4, 1 – 6, 20), u kojem se iz doktrinarnih tvrdnji koje su izložene u prvom dijelu izvode moralni zahtjevi. Nagovor što ga Pavao, utamničen zbog svoje apostolske službe (1. r.), upućuje vjernicima, ima za cilj utvrditi ih u njihovu pozivu. Oni su povjerovali u jednoga Boga, jedinoga Stvoritelja i Gospodina, i snagom te iste vjere primili su jedno i jedino krštenje; na taj su način dio istoga tijela (rr. 4-6). Jedinstvo među njima je dakle izravna posljedica njihovoga novoga kršćanskog identiteta.
Stavovi koji dosljedno moraju obilježavati njihov odnos s Bogom i s bližnjim, neka dakle očituju istinu o onome što oni jesu, po primjeru Isusovu. Poniznost, blagost, strpljivost, ljubav koja na sebe preuzima tuđu slabost, posvećenost izgradnji mira jesu kreposti koje čine vidljivim i stvarnim jedinstvo zajednice i svjedoče da ih pokreće Duh Sveti, budući da su one plod Duha (usp. Gal 5, 22).

Evanđelje: Ivan 6, 1-15

U ono vrijeme:
¹ Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. ² Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. ³ A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. ⁴ Blizu bijaše pasha, židovski blagdan.
⁵ Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?«. ⁶ To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. ⁷ Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« ⁸ Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: ⁹»Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« ¹⁰ Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tom mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. ¹¹ Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. ¹² A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« ¹³ Skupili su dakle i napunili dvanaest košara što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
¹⁴ Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!«¹⁵ Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

Riječ Gospodnja.

Nedjeljni lekcionar godine B trenutno prestaje u nastavcima (lectio continua) donositi Evanđelje po Marku, da bi nam ponudio neke ulomke iz 6. poglavlja evanđelja po Ivanu. Događaj umnažanja kruhova na osobit je način povezano s onim što kod Marka dolazi odmah nakon onoga što smo čitali prošle nedjelje.
Ivan ovom perikopom otvara odjeljak posvećen objavi Isusa darovatelja istinskog kruha a on sâm je »kruh života«, središnja tema i točka razlučivanja prihvaćanja ili odbijanja Isusa (usp. Iv 6, 60-66). U kontekstu židovske pashe (4. r.), Isus se s učenicima uspinje na goru, a slijedi ga mnoštvo privučeno izvanrednim djelima što ih je on učinio. Isus je taj koji preuzima inicijativu da nahrani mnoštvo (5. r.), pojavljujući se odmah kao glavni i jedini čimbenik ovog prizora, svjestan svojih postupaka i nakana koje ga pokreću. Jednako tako, on je onaj koji ljudima dijeli umnoženi kruh (11. r.), koji im se stavlja u službu, prvi dajući primjer kako bi njegovi učenici naučili činiti isto (usp. 13, 14s). Ovdje se jasno može vidjeti slika Posljednje večere, prave i konačne Isusove pashe, na kojoj je on uzeo i razdijelio kruh, nakon zahvale Ocu: prizor, o kojem Ivan ne pripovijeda u svom evanđelju.
Umnažajući pet kruhova i dvije ribe, što ih dječak ponudi, Isus daje konačni i novi odgovor na prigovore Filipa i Andrije s obzirom na nedostatak novca i oskudnost hrane da se njome svi nahrane. To je odgovor velikodušne, preobilne ljubavi Oca koji preko mjere i bezuvjetno utažuje glad svakome (rr. 11-13).
Ovaj čin, o kojem Ivan pripovijeda po uzoru na događaje u pustinji nakon izlaska, kojim je Isus želio proglasiti potpuno oslobođenje naroda i ustanovljenje eshatološke zajednice u novoj ekonomiji spasenja, ne može se shvatiti drugačije nego kao djelovanje bremenito obećanjem s obzirom na fizičko i političko preživljavanje. Zbog toga ljudi prihvaćaju Isusa kao proroka i kao kralja (rr. 14-15a). Uobičajeno povlačenje u goru je način na koji se Isus odmiče od takvoga pogrešnog razumijevanja (15b. r.). Ta samoća uvodi u onu koji će uskoro uslijediti nakon govora u Kafarnaumu (usp. 6, 66) i onu konačnu osamljenost tijekom njegove muke (16, 32). Prešutno Isus izjavljuje da njegovo kraljevstvo »nije od ovoga svijeta« (18, 36).

MEDITACIJA

U našem bogatome zapadnom društvu nije nam lako razumjeti što znači biti gladan a onda, na iznenađujući način, biti obilno nasićen. U našem preuzetnom svijetu naviknuti smo dobivati tehničke i djelotvorne odgovore za svaki problem pa nam je stoga još teže znati cijeniti geste darežljivosti.
Kad, unatoč tolikom napretku, dođem u dodir s ljudima koji se grčevito bore za goli opstanak – pa i (ponajviše?) u ‘bogatom’ svijetu – koji se guši u nedostatku vrijednosti, smisla i ljudske kvaliteta života, jesam li spreman staviti u opticaj mojih »pet kruhova i dvije ribe«? Imam li hrabrosti izgubiti ih da ih dam Gospodinu, tako da bi mnogi mogli živjeti?
To je nemoguća gesta sve dokle god mislim da imam pravo čvrsto zadržati ono što posjedujem. Uspijevam podijeliti s drugima samo ako promijenim način mišljenja (mentalitet) i gledanja: ako u drugom ne vidim suparnika, već sina poput sebe jednog Oca; ako shvatim da smo zajedno dio jednoga jedinog tijela. Tada ono što imam – i još više ono što jesam – nije mi dano da u tome uživam samo ja, već mi je povjereno da i mnogi drugi u tome mognu imati udjela. Netko jednom reče da se istinski posjeduje samo ono što se daruje. Čudo ‘umnažanja kruha’ može se nastaviti, ako to dopustim…

MOLITVA

Svojim znakovima, Isuse, želiš mi dati da te upoznam kao Sina Božjega i uvesti me u otajstvo tvoje osobe i tvog poslanja. Oprosti mi moj pragmatizam koji se zaustavlja na neposrednoj koristi, na površini stvarnosti. Ne znam ti dati ono malo što posjedujem; a onda, kad ti s tim malo napraviš velike stvari, ostajem zarobljen na površini i više ne idem u dubinu kamo me ti želiš odvesti. Paše mi Bog koji rješava svakodnevne životne probleme, no Bog, koji mi predlaže da uvijek budem potpuni i besplatni dar za druge, me sablažnjava.
Još jedanput, u tvojoj školi, neka naučim ljubiti.

KONTEMPLACIJA

Za nas kruh je Riječ Božja. Nakon svog uskrsnuća, nahranio je kruhom vjernike jer nam je dao dotad nepoznate knjige zakona i prorokâ i podijelio ta sredstva crkvi za naše poučavanje, tako da on sam bude kruh u evanđelju.
Okus, kad jednom okusi dobrotu Riječi Božje, njeno meso i kruh koji s neba silazi, nakon toga više neće htjeti kušati ništa drugo. Doista, pred slatkoćom i blagošću ovoga, svaki će se drugi okus duši činiti oštrim i gorkim te će se stoga hraniti samo njime, jer će pronaći svu slatkoću koju bi mogao poželjeti u njemu koji se učinio prikladnim za sve. (ORIGEN, Propovijedi na Knjigu izlaska, Rim, 1991, str. 143; ISTI, Komentar Pjesme nad pjesmama, Rim, 1997, str. 93s.).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Isuse, daj da razumijem znakove koje ti činiš«.

ZA DUHOVNO ČITANJE

Mislim na tebe, galilejski dječače, čije nam riječi Ivan nije predao ali je ovjekovječio tvoje djelo. Nad dolinom se već spuštala noć. Bijaše tu silno i razdragano mnoštvo kojemu si se pridružio da poslušaš toga mladog rabina koji se zvao Isus, koji nije govorio kao drugi i koji se činio da ne može reći ne onome tko bi ga zamolio za ozdravljenje. Sva naselja bijahu udaljena. I gle, susreo si Andriju, koji bijaše sav uznemiren i uzrujan, i koji je izgledao kao da nešto traži. Ti si odmah shvatio da je u pitanju morala biti hrana. U tvojoj torbi bilo je još pet malih kruhova što ti ih je majka jučer ispekla i dvije ribe što ih je tvoj brat sinoć ulovio. I ti sada daješ ono što si primio. Ne od svog suviška, već potpuno sve što ti je bilo potrebno za hranu toga dana. Jesi li potom shvatio vezu između tvojih kruhova što si ih dao Andriji i onih košara punih kruha oko kojih se tiskalo razdragano mnoštvo? Jesi li zamijetio da ti maleni kruhovi kojih nije nikad nestajalo izgledaju baš poput onih što ti ih je tvoja majka pripravila? Tko te se više sjeća danas? No, ja te blagoslivljam, galilejski dječače!
Ti si za mene poput male slike samoga Gospodina. U pashi koja se već približila, on će biti dječak koji će darovati »u svom siromaštvu sve što imaše za život«, svoj vlastiti život, da utaži glad mnoštva. Dat će sve, bez računice, u čas kad će se spuštati noć nad napušteni svijet. U rukama nekih drugih Andrija i nekih drugih Filipa, Duh će Sveti umnažati Kruh tijekom noći mnogih vremena. Neće se više umirati od gladi na napuštenim brežuljcima na kojima će se sabirati mnoštva gladnih (D. ANGE, Le nozze di Dio dove il povero è re (Svadba Božja gdje je siromah kralj, Milano 1985).