Devetnaesta nedjelja kroz godinu (12.08.2018.)

40

LECTIO

1. čitanje: Prva Knjiga o kraljevima 19, 4-8

U one dane:
⁴ Ilija ode u pustinju dan hoda; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: »Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.« ⁵ Zatim leže i zaspa. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: »Ustani i jedi.«
⁶ On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio, pa opet legao. ⁷ Ali se anđeo Gospodnji javi i drugi put, dotače ga i reče: »Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put«
⁸ Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.

Riječ Gospodnja.

U vrijeme Ilijino, kralj u Izraelu bijaše Ahab: on »je činio zlo u očima Gospodnjim […] oženi se Izebelom, kćerju Etbaala« – što znači svećenik božice Aštarte – »i poče služiti Baalu i klanjati mu se« (1 Kr 16, 30s.). Zbog idolopoklonstva, koje se već proširilo u narodu, Bog po Ilijinim ustima, najavljuje i šalje tri sušne godine. Kiša je opet mogla pasti tek nakon što je Ilija osramotio Baalove svećenike, dokazavši da stvarno postoji samo jedan jedini Bog. Izebela se zakune da će se osvetiti Iliji i prijeti mu smrću: »Ilija se uplaši, ustade i ode da bi spasio život« (1 Kr 1, 3). Poput Mojsija, nakon još jedne od bezbrojnih žalopojki naroda, on se obrušava na Gospodina: »Zašto zlostavljaš slugu svoga? Zar je od mene potekao sav ovaj narod? Ja sâm ne mogu nositi ovaj tere. Preteško je to za me. Ako ćeš ovako sa mnom postupati, radije me ubij« (Br 11, 11-12.14). Ilija se nasitio i traži da ostane sam, daleko i od svog momka. (1 Kr 19,3); on, ostalo mu je nešto drugo osim očajnoga zapomaganja u molitvi. Bježi u južnu pustinju da spasi svoj život. Pa ipak, kad je tamo stigao, paradoksalno moli da umre. U njegovu se ponašanju otkriva osobita dvoznačnost.
Pojava anđela predstavlja potpunu promjenu situacije: Božji poslanik mu ne govori o bijegu ili smrti, već mu kaže da »ustane, jede, hodi« (rr. 5.7). Ilija će nastaviti bježati (zapravo to Bog od njega traži: »Što ćeš ti ovdje, Ilija?«, ti bi se trebao vratiti u Izrael!), no kruh koji prima je »kruh s neba« (Ps 104, 40); voda podsjeća na vodu što ju je Izrael primio na dar odmah nakon izlaska iz Egipta ( Izl 15, 17); četrdeset dana i noći podsjećaju na vrijeme provedeno u pustinji prije ulaska u obećanu zemlju, »Božja gora, Horeb« (8. r.), prema kojoj se Ilija uputio, je mjesto Božjih objavljivanja Mojsiju (Izl 3-4; 33, 18- 34, 8): nije dakle više riječ o nekom bijegu, već o izlasku koji će dovesti do susreta s Gospodinom (1 Kr 19, 9-18).

2. čitanje: Poslanica Efežanima 4,30 – 5, 2

Braćo:
³⁰ Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! ³¹ Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! ³² Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; prašta”’jte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.
¹ Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena ² i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.

Riječ Gospodnja.

Je li moguće nekom čovjeku »hoditi u istini« (2. r.) Jest, zahvaljujući činjenici da je kao dar u krštenju primio »pečat obećanoga Duha Svetoga« (Ef 1, 13; 4, 30): to je ‘čvrsta točka’ ovog psima Efežanima. Duh je prisutan na toliko osoban način koji poštuje slobodu drugoga, da ga kršćaninove odluke mogu »ražalostiti« (30. r.). Konkretno, ono na što se Duh Sveti ovdje žali, jesu stavri na koje se mogu pronaći u drugim odlomcima Novog zavjeta (primjerice u Rim 1, 29-31; Gal 5, 19-21) ili također u helenističkim djelima moralnog karkatera. »Opakost« je korijen koji prouzročuje svaku podjelu i svako zlo; u nutrini vibrira kao »gorčina, srdžba, gnjev«; obrušava se na braću s »vikom« i »hulom« (31. r.). U ovom kontekstu Pavao se najviše usredotočuje na poroke koji rastaču život u zajedništvu.
Rast ljubavi prelazi iz »dobrostivosti« u »milosrđe« a vrhunac postiže u »uzajamnom praštanju«. U ‘Hvalospjevu ljubavi’ (1 Kor 13, 4-7), od petnaest značajki ljubavi, osam izriču što ona ne čini (»ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se…«) a ostalih sedam promatraju ljubav na djelu (»ljubav je velikodušna…dobrostiva, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi«).
Što je posebno i jedinstveno u kršćanskom opraštanju, na kojoj se granici zaustavlja? »A svakome je od nas dana milost po mjeri [doslovno, po metru] dara Kristova« (Ef 4,7). »Ljubio ih je do kraja« (Iv 13,1). A vi, »budete milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš« (Lk 6, 36; usp. Mt 5, 48). To je tako za Ivana (usp. 1 Iv 3,16), Za Pavla (usp. Gal 2,20), za svakog kršćanina koji želi biti radost Duha Svetoga.

Evanđelje: Ivan 6, 41-51

U ono vrijeme:
⁴¹ Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« ⁴² Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ‘Sišao sam s neba?’«
⁴³ Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom!
⁴⁴ Nitko ne može doći k meni
ako ga ne povuče Otac koji me posla;iI ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
⁴⁵ Pisano je u Prorocima:
Svi će biti učenici Božji.
Tko god čuje od Oca i pouči se,
dolazi k meni
⁴⁶ Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga;
on je vidio Oca.
⁴⁷ Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje, ima život vječni.
⁴⁸ Ja sam kruh života.
⁴⁹ Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe.
⁵⁰ Ovo je kruh koji silazi s neba:
da tko od njega jede, ne umre.
⁵¹ Ja sam kruh živi koji je s neba sišao.
Tko bude jeo od ovoga kruha,
Živjet će uvijeke.
Kruh koji ću ja dati
Tijelo je moje
– za život svijeta.«

Riječ Gospodnja.

Prethodne Isusove objave o njegovu božanskom podrijetlu – »Ja sam kruh života« (35. r.) i »ja sam sišao s neba« (38. r.) – naišle su na neprihvaćanje i osporavanje mnoštva, koja mrmlja i ponaša se neprijateljski. Odveć je naporno prevladati prepreku Kristova ljudskog podrijetla i priznati ga Bogom (42. r.). Isus stoga izbjegava beskorisnu raspravu sa Židovima i pomaže im da razmisle o tvrdoći svog srca, ukazujući na nužne uvjete za vjerovanje u njega.
Prvi je onaj da budemo privučeni od Oca (44. r.), dar i očitovanje Božje ljubavi prema čovječanstvu. Nitko ne može doći k Isusu ako ga ne privuče Otac. Drugi uvjet je poučljivost Bogu (45a r.). Ljudi moraju postati svjesni Božjega spasonosnog djelovanja u odnosu na svijet. Treći uvjet je slušanje Oca (45b r.). Nalazimo se pred nutarnjim naučavanjem Oca i Isusova života, koje prelazi u poslušnu vjeru Očevoj i Sinovoj riječi.
Slušati Isusa znači biti poučeni od samoga Oca. Isusovim dolaskom spasenje je otvoreno svima, no bitni uvjet koji se traži je onaj da čovjek dopusti da ga on privuče slušajući poučno riječ života. Evanđelist ovdje točno određuje odnos između vjere i vječnog života, načelo koje sažima svako pravilo da se dođe do Isusa. Jedino čovjek koji živi u zajedništvu s Isusom ostvaruje se i otvara trajnom životu i sreći. Jedino »tko blaguje« Isusa-kruh ne umire. Isus, kruh života, dat će besmrtnost onome koji se njime hrani, koji u vjeri pounutrašnjuje njegovu riječ i pretače ju u život.

MEDITACIJA

Često čujemo riječi: »Dosta, ne mogu više«. Život je u nekim razdobljima uistinu težak. Ilijino iskustvo je itekako prisutno u ljudskom stanju, osobito u onome koji ozbiljno nastoji vršiti zadaću koja mu je povjerena u korist i u potporu drugima: »Sad je dosta, Gospodine! Uzmi moj život, jer nisam bolji od svojih otaca«.
To iskustvo, tipično za ljudsko stanje, označeno ograničenošću i nestalnošću, ranjivošću i krhkošću, može biti početak zazivanja koje se otvara Božjem otajstvu. On želi da njegovi sinovi budu svjesni da je on prisutan u njihovom životu. Iliji je poslao anđela s kruhom, nama šalje svog Sina koji postaje kruh života, kruh za naš život, kruh da nas krijepi na putu, kruh da nas ne ostavi same u teškim zadacima.
U Kruhu koji nudi krije se sva njegova brižnost za nas. Taj kruh je ciljna točka Očevoga stvaralačkog djelovanja, Sinovog djela obnavljanja, on je uvijek svjež djelom Duha Svetoga. Taj kruh je spomen beskrajne povijesti ljubavi: to je razlog da on podupire, ohrabruje, poziva da se krene na put, s istim srcem i istom odvažnošću koju pamti i koja je pohranjena u kruhu života.

MOLITVA

Rasvijetli, Gospodine, moj um, da mogne razumjeti kako je euharistija »spomen smrti Gospodinove«. U tom kruhu skupio si »svaku slast«, jer si cijelu svoju povijest ljubavi postavio sa mnom i sa svijetom. Ti me tim kruhom želiš podsjetiti na svu tvoju ljubav prema meni, ljubav koja je svoj nenadmašni vrhunac dosegla u smrti i uskrsnuću tvoga Sina, tako da ja u nju više nikad ne posumnjam.
O Gospodine, taj kruh što ga primam s tolikom opuštenošću, sadrži uistinu svu tvoju ljubav prema meni, sadrži sjećanje na tvoja čudesa i vrhunac tvoje čudesne ljubavi! A sadrži i sjećanje da te je ta tvoja ljubav mnogo koštala i predlaže mi da, ako želim ljubiti tebe i braću, ne trebam se obazirati na troškove!
Osnaži moje malo srce, premaleno da shvati, upoznaj ga s troškovima ljubavi da se ne obeshrabri, da živne, nastavi svoj put, ne zakaže i da bude sigurno da s tobom i za tebe vrijedi hodati i još se malo znojiti, osobito kad su pred nama zadaće koje nije lako ispuniti. Još samo malo jer cilj nije daleko!

KONTEMPLACIJA

Oni koji su, upavši u postavljenje im zamke, uzeli otrov, gase njegovu smrtonosnu moć drugim lijekom. Na isti način, kako je u utrobu čovjeka ušlo počélo propadanja, također u nju treba ući počélo spasavanja, kako bi se spasonosna krepost proširila u sve dijelove njegova tijela. Nakon što smo kušali hranu koja rastače našu narav, bila je potrebna druga hrana koja sjedinjuje ono što je raspršeno, da taj lijek spasenja, kad jednom uđe u nas, bude protuteža razarajućoj sili koja je prisutna u našem tijelu. A što je ta hrana? Ništa drugo nego ono tijelo koje se pokazalo jače od smrti i koje je bilo početak našeg života (GRGUR NIŠKI, Velike kateheze, 37, passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Jedi, jer pred tobom je dalek put.« (usp. 1 Kr 19, 7)

ZA DUHOVNO ČITANJE

Život življen na euharistijski način uvijek je život poslanja. Živimo u svijetu koji uzdiše pod teretom svojih gubitaka: okrutni ratovi koji razaraju narode i područja, glad i umiranje od gladi koje desetkuje čitave narode, zločin i nasilje koji u opasnost dovode život milijuna ljudi, rad i sida, kolera i mnoge druge bolesti koje pustoše tijelo mnogobrojnih osoba; potresi, poplave i prometne nesreće…to je povijest života svakog dana koja puni novine i televizijske ekrane […] To je svijet u koji smo poslani živjeti euharistijski, to jest, živjeti žarkim srcem te otvorenim očima i ušima. Čini se nemogućim poslanjem. Što može učiniti ta mala skupina ljudi koji su ga susreli na putu […], u svijetu tako mračnom i nasilnom? Otajstvo je Božje ljubavi da će naša žarka srca i naše otvorene uši biti u stanju otkriti da se Onaj kojega smo u nutrini susreli nastavlja nama objavljivati u siromasima, bolesnima, gladnima, zatvorenicima, prognanicima i u svim onima koji žive u opasnosti i u strahu (H. J. M. NOUWEN, la forza della sua presenza, Brescia 2000, 82s).