Katolički i hrvatski hrvatski identitet u Australiji ne mogu se razdvojiti (Croatian Herald)

68

Dr. ANTUN ŠKVORČEVIĆ, biskup Požeške biskupije, jedan od najznačajnijih intelektualaca Crkve u Hrvata, prvi hrvatski biskup koji je u samostalnoj Hrvatskoj posjetio Jasenovac, trenutno u pastoralnom posjetu hrvatskim katolicima u Australiji

Razgovarao: Mate BAŠIĆ 

Požeški biskup dr. Antun Škvorčević u svoj prvi pastoralni posjet Australiji doputovao je u ponedjeljak 18. listopada i gotovo smjesta u sjedištu Melbournške nadbiskupije u Kewu započeo duhovne vježbe s hrvatskim misionarima na ovom kontinentu, gdje smo razgovarali u četvrtak poslijepodne. Jedan od najznačajnijih intelektualaca Crkve u Hrvata, dok govori djeluje svježe, unatoč napornom letu i cjelodnevnim aktivnostima, šireći osjećaj duhovne snage oko sebe. Stigao je sam, jer je, kako kaže, s obzirom na njegovo biskupsko poslanje, ovaj jednomjesečni posjet relativno dugačak, pa njegov eventualni pratitelj može korisniji biti na poslu u matičnoj biskupiji, dok on vjeruje da će osobno stići obaviti sve ono što je za ovu prigodu isplanirao: prije svega, riječ je o susretima s hrvatskim svećenicima i s hrvatskim katoličkim pukom diljem Australije.

– Moj posjet doista je pastoralne naravi u punom smislu te riječi, i to ne samo s mojega osobnoga naslova kao požeškoga biskupa, već i s naslova Hrvatske biskupske konferencije. Mislim da je vrlo dobro što svećenici iz Australije pozivaju biskupe iz Hrvatske i iz BiH da barem svake treće godine posjete i njih i njihove vjernike, jer se na taj način učvršćuje, oživljuje i produbljuje zajedništvo vjere, nade i ljubavi koje se živi u Katoličkoj crkvi i u Crkvi u Hrvata, budući da naša pripadnost Katoličkoj crkvi nije od jučer, već Hrvati otkako znaju za sebe, već 14 stoljeća, istodobno znaju da su i članovi Katoličke crkve, da su njihovi korijeni upravo u Crkvi, bez obzira nalazili se oni u Domovini ili negdje drugdje. Svjesni tih korijena, u ovakvim posjetima, mi se prepoznajemo kao jedno, kao zajedništvo. Bez obzira što odsutnost iz matične biskupije za jednoga biskupa znači puno vremena, vjerujem da je vrijedno to vrijeme žrtvovati i posvetiti ga onima koji žive u Australiji. Svećenici koji su me pozvali moj su boravak osmislili u dva dijela. Prvi se dio sastoji upravo od susreta sa samim svećenicima, premda je i to dvojake naravi: najprije ćemo razgovarati o pitanjima, rekao bih, tehničke naravi, o načinima, mogućnostima i potrebama u životu i djelovanju hrvatskih svećenika u Australiji, a onda svakako i o pitanjima duhovne naravi. Upravo tako smo i započeli – četverodnevne duhovne vježbe pomogle su i meni i hrvatskim svećenicima da se u duhovnom smislu prepoznamo i približimo, da se bolje razumijemo i sporazumijemo, budući da u našem hrvatskom biću postoje različitosti koje valja poštivati, ali koje se najbolje pomiruju kroz ono što je duhovno. Drugi se dio sastoji od posjeta hrvatskim katoličkim centrima u Australiji, od Melbournea i Sydneya, preko Brisbanea i Adelaidea, do Canberre, Pertha, Tasmanije, i drugih. U nekim katoličkim centrima također ću slaviti i slavlje Svete Krizme, ali ću u svim centrima imati i susrete duhovne naravi s vjernicima, dakle, predvodit ću svetu misu. Ovih dana Bog je k sebi s ovoga svijeta pozvao mladoga franjevačkog svećenika fra Andreja iz Wollongonga, pa ću neplanirano nazočiti i slavlju oproštaja s njime i na molitvi za njegovu dušu. Program mojega posjeta tako se uvećao, jer je i smrt dio našega života, pa je Providnost htjela da i to uđe u sastav mojega pastoralnoga posjeta.

– Papa Ivan Pavao Drugi, prigodom svojega svojedobnog posjeta Indiji, kazao je otprilike kako je prvo tisućljeće u životu Crkve označilo stvaranje, drugo tisućljeće učvršćenje, a da će treće tisućljeće biti proširenje, što se odnosilo na širenje vjere na nova područja, dakle, prekomorska. Vidite li na neki način i vi ovaj svoj pastoralni posjet u tom svjetlu?

– Ivan Pavao Drugi svakako je bio jedan od papa koji je svoje poslanje živio na taj način da je posjetio sve katolike u svim dijelovima svijeta, pa je tako doista osjetio što to vrije na afričkom kontinentu, što se događa na azijskom, što je važno u Americi i Australiji, i kako to izgleda u Europi. Mi smo svjedoci da Europa slijedi svoj put, koji je proistekao i ima korijenje u kršćanstvu, u grčko-rimskoj kulturi koju je kršćanstvo oplemenilo i dalje nosilo. Međutim, stječe se blagi dojam da je europska kultura počela gubiti povezujuću nit sa svojim kršćanskim korijenima i počela se kretati drugim smjerom. To je utoliko uočljivije kad, recimo, posjetite Afriku i osjetite kako tamo živi kršćanska duša, što je doista različito od onoga u Europi. Ne govorim ja ništa protiv kršćanstva u Europi, već govorim o činjenici da postoje različitosti u življenju vjere i u pripadništvu Katoličkoj crkvi, specifičnosti koje su jedinstvene za svaki kontinent zasebno. Osjećaju se te različitosti i među Hrvatima koji žive u različitim dijelovima svijeta, koji su se samim svojim preseljenjem odjednom zatekli u drugačijem kulturološkom okružju, u kojemu se valja snaći, što nije uvijek jednostavno. Crkva je toga jako svjesna, i Crkva tim ljudima želi pomoći, pa je krenula za njima htijući im pomoći da se u novim okolnostima duhovno ne izgube, pomoći im da i u tim novim okolnostima žive na svoj hrvatski način i u hrvatskom duhu. Dakle, usudio bih se reći da pripadnost jednoj Katoličkoj crkvi postoji na različite načine, pa tako postoji i hrvatski način pripadnosti toj univerzalnoj crkvi. On se sastoji od mnoštva elemenata, ali svoju pripadnost jednoj Isusovoj crkvi svakako iskazujemo na svoj poseban način. Ako neki član izgubi pripadnost Isusovoj crkvi, teško će se on moći snaći u novim okolnostima u koje je dospio svojim preseljenjem iz Domovine i iz svojega prirodnog okružja. Zato je uistinu duhovno dobro djelo to što Crkva šalje svoje svećenike na udaljene kontinente, od Afrike, do Južne Amerike i do Australije, za onima koji su otišli bilo trbuhom za kruhom, bilo da su prisiljeni na odlazak u izgnanstvo. Činjenica da se u hrvatskim katoličkim centrima i u hrvatskim crkvama u Australiji govori hrvatskim jezikom velika je prednost i veliko je postignuće. Jer jezik je daleko širi pojam od samoga govora, jezik sa sobom nosi jedan mentalitet, jednu kulturu, jedan specifičan tip načina života, dakle on sa sobom nosi pripadnost Katoličkoj crkvi na hrvatski način. Međutim, jednako tako smo svjesni činjenice da već druga, posebno treća i slijedeće generacije, više nemaju jednake potrebe u tom smislu, već se oni integriraju, pa čak i asimiliraju. Normalan je to proces, i Katolička crkva ga sa svojim misijama i centrima ne želi sprječavati, jer Crkva ne želi kočiti i zaustavljati ništa što je sastavni dio života, već želi samo služiti onima kojima je duhovna pomoć i duhovna prisutnost još potrebna na naš hrvatski način, a kako bi oni na hrvatski način mogli ispuniti pripadnost svojoj Crkvi, postajući i ostajući ujedno i članovima one Crkve u koju su došli, u ovom slučaju Crkve u Australiji.

– Gdje je tu naglasak u očuvanju identiteta u iseljeništvu – na hrvatskom ili na katoličkom?

– Ne bih ja to dijelio jedno od drugoga, baš zbog toga što sam spomenuo da postoji jedna pripadnost Isusovoj crkvi ali da mi na svoju duhovnost gledamo baš na hrvatski način. Mi smo svoju hrvatsku duhovnost oduvijek živjeli unutar Katoličke crkve, i naša duhovnost ima svoju širinu, ona nije isključiva ni u nacionalnom smislu, a najmanje u katoličkom smislu. Jer to “katoličko” na hrvatskom jeziku znači “sveopće”. Dakle, svaka isključivost značila bi getoizaciju, i ona ne bi bila dobra, niti getoizacija ima izgleda u budućnosti. U tom smislu mi nastojimo promicati sve ono što je hrvatsko, kako bi to bilo sastavni dio sveopćega, i kako bi se naše hrvatske vrijednosti najbolje uklopile u novo okruženje u kojemu smo se zatekli. Životne vrijednosti se uvijek mjere u odnosu prema nečemu drugomu, a ono što je hrvatsko, to nikada nije takve naravi da ne može komunicirati s nečim drugim. Štoviše, mi se u svojemu hrvatskom identitetu utvrđujemo kako bismo bolje mogli komunicirati s drugim identitetima unutar onoga što je sveopće, a to je Crkva. Naš hrvatski način života u Katoličkoj crkvi donosi bogatstvo u razlikama, jednako kao što i drugi, primjerice Irci, sa svojim specifičnim načinom života u Katoličkoj crkvi donose bogatstvo. Te nacionalne različitosti u doživljaju i u iskazivanju pripadnosti nije smetnja, već obogaćenje Katoličke crkve. Ukratko, govorimo o jedinstvu u različitostima.

– Vi ste se vjerojatno nalazili u zrakoplovu dok je papa Benedikt XVI. na Trgu Svetoga Petra u Rimu u nedjelju 17. listopada kanonizirao prvu australsku sveticu Mary MacKillop kao Svetu Mariju od Križa, utemeljiteljicu Reda Sestara Svetoga Josipa Presvetoga Srca, Škotkinju podrijetlom, osim po dva čudesna ozdravljenja na njezin zagovor, prvenstveno značajnu po osnivanju škola za siromašne u Australiji i na Novom Zelandu. Mi hrvatski katolici podosta se identificiramo s timdogađajem, između ostaloga, zato što je pokojni papa Pavao Drugi beatificirao Mary MacKillop istodobno s blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem… Jeste li znali za nju prije toga?

– Da, gledao sam u zrakoplovu kako se na ekranima među ono malo vijesti kojima smo opsrkrbljivani redovito smjenjuje vijest koja govori da je papa Benedikt XVI. proglasio prvu australsku sveticu. Bio sam ugodno iznenađen, ali i osobno zatečen tom čudesnom podudarnošću da se i ja istodobno nalazim na putu za Australiju. Pokušavao sam proniknuti u poruku, u pozadinu providnosti koja, eto, mene povezuje s tom činjenicom. Veselila me je spoznaja da je Crkva na različitim dijelovima svijeta plodna osobama i osobnostima poput Mary MacKillop, koje je zahvatio Duh Sveti i koje su znale žrtvovati sebe za druge ljude, osobito one koji su napušteni i zapušteni, koji su najslabiji među nama. Nije najvažnije to što su takvi ljudi proglašeni svetima, već je važno to što su takvi ljudi živo Evanđelje, oni su oni kroz koje je Isus Krist dijelio i ostvario svoju snagu. Nije ni Mary MacKillop usamljena u Australiji, ona je samo prva koja je proglašena sveticom, ali tako su djelovali i oni drugi koji su donijeli Duh Crkve na ovaj kontinent i koji su ga širili, koji su postigli da vjera postane sastavni dio jedne kulture i civilizacije koja ovdje živi svojim životom. Kanoniziranje Mary MacKillop na taj je način samo znak, priznanje i svim tim drugim duhovnicima na ovom kontinentu, a vjerujem da među takvima zasigurno ima i puno hrvatskih ljudi, majki, žena koje su se žrtvovali na evanđeoski način za dobrobit slabijih. Zbog toga sam zahvaljivao Bogu ne samo zato što je proglašena prva australska svetica, već i zbog dobrih djela svih onih duhovno velikih hrvatskih ljudi na ovom kontinentu tijekom protekloga stoljeća i pol u živom svjedočenju njegove pripadnosti Bogu i ovoj sredini.

– Kazali ste kako ste u zrakoplovu razmišljali o tome što vas povezuje s kanonizacijom prve australske svetice dok vi istodobno putujete u tu Australiju. A gdje je, kada, i kako zapravo započeo vaš put, koji vas je, evo, doveo i nakraj svijeta, u Australiju?

– Krenuo sam u život 1947. u Davoru, jednomu malom slavonskom mjestu između Nove Gradiške i Slavonskog Broda. Moji su roditelji ubrzo nakon Drugoga svjetskog rata preselili u Slavonski Brod, s mojom jedinom sestrom i sa mnom, pa sam tamo proživio dio mladosti, ali sam već cijelu srednju školu i studij teologije proveo u Zagrebu, tijekom kojega sam vremena na određeni način postao Zagrepčanin, ili kako neki vole govoriti “Zagrebar”. U Zagrebu sam se uključio u život na različitim razinama, ponajprije u onaj crkveni, pa priznajem da mi nije bilo baš lako iz Zagreba otići na postidplomski studij u Rim, gdje sam proveo slijedećih šest godina. Međutim, kad sam se naviknuo na Rim, grad koji također ima svoju zaraznost koja obuzme čovjeka, onda mi se opet nije bilo lako vratiti u Zagreb…

– Kako ste se uopće odlučili na svećenički poziv? S jedne strane, bili ste sin jedinac, pa ste kao takav vjerojatno bili mezimac, kao što je vjerojatno i vaša jedina sestra bila mezimica, pa već kao takav niste baš bili “predodređeni” za svećenički poziv. S druge strane, bilo je to negdje početkom 1960- ih, kada je možda u komunističkoj državi već sam pristup u crkvene redove pomalo počeo opadati…

– Ne, ne, nije u to doba još počelo opadati zanimanje za svećenički poziv… Inače, teško je reći kako se točno događa Božji poziv i kako tko individualno na njega odgovara. Vi jednostavno u jednom trenutku otkrijete da je negdje u vašoj osobnosti, u tragovima vašega duha, prisutan poziv za svećeničko zvanje. Teško je također reći od čega se on sve sastoji, ali ja danas na to gledam kao na glasan unutarnji Božji zov, koji je međutim, istodobno i nježan zov. Jer kada ne bi bio nježan, onda bi bio nasilan, i ne bi ostavljao prostora za slobodan odabir. A Bog mene ipak nije prislio da se odazovem tom pozivu, već je to bila stvar moje slobodne volje, stvar mojega odabira. U mojemu slučaju, ja sam taj poziv začuo i odazvao mu se možda i zbog obiteljskog okružja, u kojemu se njegovala crta duhovnosti, gdje je vjera imala veliko značenje. Naime, moji roditelji nisu bili neki “pobožnjaci”, ali su bili zdravi pripadnici Crkve, pa sam od njih i ja baštinio svijest o pripadnosti Katoličkoj crkvi. Moja je vjera dodatne dimenzije dobila još u Davoru, jer sam imao sreću da smo tamo imali svećenika vlč. Franju Mačeka koji je bio duhovan čovjek, čovjek molitve, ali istodobno i vrlo sposoban, ujedno glazbeno nadaren, pa je osnovao i Crkveni zbor, izvrsno organizirao liturgiju s ministrantima, od kojih sam i ja postao jedan. Ponijelo me je sve to, pa se danas smatram svećenikom tzv. liturgijskoga okvira, koji u liturgiji traži i pronalazi dimenziju nečega višega. Čak i kad smo preselili u Slavonski Brod, tamo sam opet naišao na svećenika koji je znao pristupiti nama mladima i koji je pripomogao da Božji poziv u meni ne uvene. Poslije je sve išlo svojim putem… Kasnije, kad sam služio obvezni vojni rok u JNA 1966., u tenkovskoj brigadi u Jastrebarskom i u Puli, neki major Crnogorac, često me je ispitivao: “Ti, zašto si ti otišo u popove?” Naime, ja sam bio pozvan u JNA prije nego što sam navršio 18 godina, no srednju školu nisam bio završio, odnosno uspio sam završiti razred, ali nisam stigao maturirati. Svejedno, oni u JNA ionako nisu priznavali Klasičnu, Sjemenišnu gimnaziju koju sam ja pohađao na zagrebačkoj Šalati, već su me vodili kao pučkoškolca. Kada bih tom majoru odgovarao na takva pitanja, pokušavao sam pronaći neku formulu, u kojoj bih i njemu i sebi objasnio razloge, pa sam mu govorio kako sam krenuo u potragu za odgovorom što se to točno dogodilo sa mnom kad sam se uopće pojavio na ovom svijetu i koji je tome cilj, te da sam došao do odgovora da ljudski život ima smisla samo ako ga založiš i položiš za dobrobit drugoga, svojega bližnjega. A ja sam taj smisao žrtve pronašao u duhovnoj, vjerskoj dimenziji, te da sam zaključio kako ću cilj svojega života pronaći u duhovnosti svećeničkoga poziva. Uvijek bi se taj major stresao nad takvim odgovorima, pa bi me pustio na miru, do slijedeće prigode, koju bi pronalazio stavljajući me na različite kušnje i u nezgodne situacije, promatrajući što ću učiniti i kako ću se ponašati. Recimo, s jedne su me strane tretirali kao čovjeka bez ikakve škole, a s druge su od mene tražili na opismenjujem Rome, kojih je tada bilo puno u JNA. Ili bi me optužili da pobunjujem vojnike dok se gleda televizija, jer su tvrdili da sam jedini ja obrazovan, iako mi školu nisu priznavali… Kasnije, kad su me premjestili u Pulu, bilo mi je nešto bolje, ali ja nikada nisam zaboravio sam dolazak u Jastrebarsko, kada nas je postrojio neki poručnik Slovenac i rekao: “Vi nijednog trenutka ne smijete zaboraviti gdje ste došli. A došli ste u zločinački, ustaški, katolički kraj zločinačkog nadiskupa Alojzija Stepinca”… No, u toj velikoj kušnji, ja sam se pročišćavao i učvršćivao u svojoj vjeri, pa mi je na kraju ta kušnja zapravo pomogla da sebi razjasnim mnoga zamagljena pitanja i da moj život dobije jasniju perspektivu…

– U Rimu ste doktorirali na znamenitom učilištu Gregoriana. Tko je od poznatih hrvatskih svećenika u to doba tamo bio?

– Bio je, recimo, profesor Hohnjec, profesor Sirovec, i drugi. Bili smo tamo nas skupina iz Zagreba, ali i skupina iz BiH, jer sam ja u Zavodu Svetoga Jeronima bio pitomac, a na Gregoriani sam bio na učilištu. Ravnatelj u Zavodu Svetoga Jeronima u to doba još je bio mons. Đuro Kokša, ali je pri kraju mojega boravka otišao jer je imenovan pomoćnim zagrebačkim biskupom. Meni je Zavod Svetoga Jeronima silno pomogao da upoznam svoju naciju, jer smo se tamo zajedno našli iz različitih hrvatskih krajeva – i Slavonci, i Zagorci, i Dalmatinci, i Istrani, i Bosanci, i mladi svećenici iz drugih krajeva gdje žive Hrvati… Ja sam takvo zajedništvo vidio prvi put u životu, prije nisam bio u prigodi vidjeti toliko hrvatskih različitosti na jednomu mjestu. Bilo mi je to dragocjenu iskustvo, otkrivati tko smo zapravo mi Hrvati, i tada sam se riješio nekih zagrebačkih predrasuda, zbog čega sam bio vrlo sretan. S druge strane, na Gregoriani, kao jednomu od najčuvenijih sveučilišta na svijetu, imao sam se prigodu susresti i učiti od profesora s različitih strana svijeta, koji su sobom istodobno nosili i vlastitu nacionalnu pripadnost, ali i pripadnost jednoj Katoličkoj crkvi, te ujedno bili i stručnjaci, znanstvenici. Ta svjetska kvaliteta studija na Gregoriani dodatno su moj boravak u Rimu učinili dragocjenim. Tamo sam specijalizirao Fundamentalnu teologiju, na čemu sam kasnije i doktorirao, baveći se pitanjima ekleziologije, teološkim pitanjima o Crkvi. Kada sam dogotovio studij koji je bio potreban za licencijat i za doktorat na Gregoriani, upisao sam i dovršio, paralelno na Anzelmianumu, na sveučilištu benediktinaca u Rimu, studij na Institutu za liturgiju, jer je liturgija mene i odredila prema svećeničkom pozivu… Istodobno, studij na Gregoriani podrazumijevao je poznavanje triju svjetskih jezika kojima se trebate služiti, ne računajući talijanski, koji se smatrao domaćim, polumaterinskim jezikom. Zbog toga smo tijekom ljetnoga raspusta organizirano slani u različite zemlje da bismo naučili jezike. Nakon prve godine, otišao sam na Goethe Institut u Pasau u Njemačkoj, doduše na dograđivanje znanja, jer je njemački bio moj prvi strani jezik kojega sam učio i u Hrvatskoj. No, nije mi to baš pošlo za rukom, jer smo kao rimska skupina boravili u Sjemeništu, gdje smo međusobno govorili isključivo talijanski, a njemački samo u školi. No, kasnije sam tijekom brojnih godina, ljeti odlazi u Njemačku zamjenjujući tamošnje svećenike na župama koji bi odlazili na odmor, pa sam plivajući u toj vodi, daleko bolje naučio njemački. Kao rimski student, odlazio sam ljeti i u Englesku, da bih zaradio malo novaca kojima bih financirao učenje engleskoga, te sam jednu godinu proveo i u Francuskoj. Dakle, njemački, engleski i francuski, bili su jezici koje sam svladao uz talijanski. Doduše, s francuskim imam pomalo teškoća pri govoru, iako se pri čitanju i pisanju dobro snalazim. Uza sve to, latinski se, nravno, podrazumijevao, a zadnju sam godinu u Rimu stanovao u portugalskom Zavodu, pa sam mislio kako ću naučiti i portugalski, no učinio mi se to iznimno tvrdim jezikom, makar je romanski. Meni je bio nekako odbojan, tako da ništa s njime nisam postigao. Malo sam učio i španjolski, koji mi je bio simpatičan, pa sam dospio do toga da ga mogu zadovoljavajuće razumijevati pri čitanju.

– Što ste radili po povratku u Hrvatsku iz Rima?

– Najprije sam počeo s profesurom na Katoličkom institutu Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, a nakon nekoliko godina postao sam i profesor na samomu Bogoslovnom fakultetu. Nisam dospio dalje od docenta, jer me na mjestu predstojnika Katehetskog instituta “zatekalo” imenovanje za biskupa novoutemeljene Požeške biskupije 1997. godine.

– Kako je došlo do osnivanja novih biskupija u Hrvatskoj, pa tako i Požeške?

– Sve je to bio proces. Naime, najprije se postavilo pitanje Zagrebačke biskupije. Dok Hrvatska nije postala samostalna država, postojanje jedne velike nadbiskupije kao što je bila Zagrebačka, u okviru Biskupske konferencije Jugoslavije, bilo je razumljivo. No, s hrvatskom samostalnošću postalo je očito da polovica Biskupske konferencije Hrvatske pripada zapravo Zagrebačkoj nadbiskupiji, s dva milijuna i nešto katolika, dok je druga polovica Hrvatske bila raspodijeljena u deset ili jedanaest biskupija. Sam taj statistički podatak jasno je govorio o nesrazmjeru, te se nametnula potreba stvaranja novoga shematizma, pa su o potrebi revizije počeli dolaziti i signali iz Rima, odnosno nametala se potreba da veličina biskupije bude primjerena jednom čovjeku, jednom biskupu, prvenstveno iz pastoralnih razloga. Pokojni kardinal Franjo Kuharić u to je doba već bio u poznom životnom dobu pa se više nije niti mogao baviti pitanjima tako velike biskupije, a kako su se Varaždin i Požega već prije spominjali kao moguća sjedišta novih biskupija, 1997. osnovane su te dvije nove – Varaždinska i Požeška biskupija. Daljnjim razvojem pokazalo se da postoje i pitanja izvan Zagrebačke nadbiskupije, što se osobito odnosilo na teritorij Riječko-senjske nadbiskupije, koji se s područjem Like i Korduna pokazao teško savladivim u pastoralnom smislu, poglavito u svjetlu posljedica koje je ostavio Drugi svjetski rat i njegovo poraće, od iseljeništva do svih drugih nevolja koje su pogodile taj kraj. Tako je nastojanjem riječkoga nadbiskupa Tamaruta osnovana Gospićko-senjska biskupija, da bi na kraju, ove godine, još jednom bila promišljena zagrebačka situacija, pa su utemeljene još dvije biskupije – Sisačka i Bjelovarskokriževačka. Uza sve to, cijelo se vrijeme razmišljalo i o novoj crkvenoj pokrajini, pa je prije dvije godine osnovana Đakovačko-osječka nadiskupija i Đakovačko-osječka pokrajina ili metropolija u koju su još ušle Požeška i Srijemska biskupija

– Je li uz to redefiniran i status Zadarske nadbiskupije?

– Ne, nije, bit će tu potrebno još dosta strpljivosti da bi se pronašlo dobro i pravedno rješenje…

– Je li to zbog povijesnih talijanskih pretenzija na Zadar, na Dalmaciju?

– Ne, ne bih ja to tako rekao, mislim da je to isključivo hrvatsko pitanje, makar jest dio povijesnog nasljeđa. Naime, Zadar je i crkveno i politički nekada imao veliko značenje, do te razine da se u političkom smislu može reći da je nekada Zadar bio stvarni glavni grad Dalmacije. No, u međuvremenu je Split, i po svojoj veličini i po svojemu značenju postao središtem Dalmacije, pa se sada nameće pitanje kako pomiriti povijesne zadatosti s današnjim činjeničnim stanjem. U Splitu je utemeljena metropolija (nadbiskupija) 1969. godine, pa je na taj način i crkveno potvrđeno činjenično stanje – da je nakon Zagreba Split u Hrvatskoj drugi grad po veličini, po području koje mu gravitira, po broju vjernika, drugi grad po veličini. Dotle, Zadar je bio pod izravnim nadzorom Vatikana, što je bilo iz naslijeđenih političkih razloga, poglavito što se iz istih tih političkih razloga za vrijeme srbokraljevske Jugoslavije to stanje nije dalo riješiti. U Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, kad su se 1969. sređivale druge crkvene provincije, opet se iz političkih razloga pitanje Zadra nije moglo riješiti, već je ostalo otvoreno, pa Zadar nije pripao nijednoj nadbiskupiji već je ostao izravno pod nadzorom Svete Stolice. Ne bih htio kazati da je to bilo krivo ili loše rješenje, jer takvih slučajeva u svijetu ima više. No, u današnje se doba postavlja pitanje može li se u novim okolnostima povijesno značenje Zadra pomiriti pomiriti s trenutnom situacijom, i to u crkvenom smislu, jer je u političkom smislu Split neprijeporni centar. Hm, možda tome tako i može biti, ali ne mislim da to pitanje igra toliko značajnu ulogu da bi ga trebalo forsirati. Rješenja može biti više: recimo, mogla bi jedna od novih biskupija, primjerice Gospićkosenjska, prihvatiti da bude sastavnim dijelom Zadarske nadbiskupije…

– Ili obratno…

– Da, uvijek postoji mogućnost da Zadarska biskupija sama odluči želi li ona pripasti Riječkoj nadbiskupiji, gdje bi još uvijek zadržala status biskupije, ili pak Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, a što sve ovisi o slobodnoj procjeni i volji same Zadarske nadbiskupije.

 

U nastavku, ovaj negdašnji zagrebački sjemeništarac, potom student na slavnom učilištu Gregoriana u Rimu, gdje je i doktorirao, i gdje je živio u Zavodu Svetoga Jeronima u doba kad su tamo bili i, recimo, kardinal Josip Bozanić, nadbiskup Marin Barišić, nadbiskup Ivan Devčić, biskup Pero Sudar, prof. Franjo Topić, Berljak, Hohnjec, i drugi, kasniji profesor na Katehetskom institutu Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu te profesor na samomu Bogoslovnom fakultetu, kojega je na mjestu predstojnika Katehetskog instituta “zatekalo” imenovanje za biskupa novoutemeljene Požeške biskupije 1997. godine, govori o osnivanju novih biskupija u Hrvatskoj, posebno objašnjavajući zašto taj proces nije zahvatio i Zadarsku nadbiskupiju koja je ostala pod izravnim nadzorom Vatikana…

– Je li to zbog povijesnih talijanskih pretenzija na Zadar, na Dalmaciju? 

– Ne, ne bih ja to tako rekao, mislim da je to isključivo hrvatsko pitanje, makar jest dio povijesnog nasljeđa. Naime, Zadar je i crkveno i politički nekada imao veliko značenje, do te razine da se u političkom smislu može reći da je nekada Zadar bio stvarni glavni grad Dalmacije. No, u međuvremenu je Split, i po svojoj veličini i po svojemu značenju postao središtem Dalmacije, pa se sada nameće pitanje kako pomiriti povijesne zadatosti s današnjim činjeničnim stanjem. U Splitu je utemeljena metropolija (nadbiskupija) 1969. godine, pa je na taj način i crkveno potvrđeno činjenično stanje – da je nakon Zagreba Split u Hrvatskoj drugi grad po veličini, po području koje mu gravitira, po broju vjernika. Zadar je ostao nadbiskupija izravno podređena Svetoj Stolici. Ne bih htio kazati da je to bilo krivo ili loše rješenje, jer takvih slučajeva u svijetu ima više. No, u današnje se doba postavlja pitanje može li se u novim okolnostima povijesno značenje Zadra pomiriti s trenutnom situacijom, i to u crkvenom smislu. Ne mislim da to pitanje igra toliko značajnu ulogu da bi ga trebalo forsirati. Rješenja može biti više: recimo, mogla bi jedna od novih biskupija, primjerice Gospićkosenjska, prihvatiti da bude sastavnim dijelom eventualne Zadarske metropolije. Uvijek postoji mogućnost da Zadarska nadbiskupija sama odluči želi li se pridružiti Riječkoj crkvenoj pokrajini, gdje bi zadržala status nadbiskupije ili pak Splitsko-makarskaoj crkvenoj pokrajini.

– Čini mi se kako zadiremo u odnos Crkve i države. Recimo, raspadom Jugoslavije morala se reorganizirati i Biskupska konferencija Jugoslavije, pa su Hrvati čak dobili dva kardinalata, odnosnu Biskupsku konferenciju BiH i Hrvatsku biskupsku konferenciju… 

– Ne, to su ipak stvari različite razine. Naime, politička rješenja nisu istodobno i crkvena rješenja. Ona se događaju po drugoj logici i po drugim zakonitostima. Hrvati nipošto nisu jedini narod na svijetu koji ima dva kardinala, ima naroda koji ih imaju čak po tri ili četiri, uzmite Nijemce za primjer, ili druge, koliko ih oni imaju? Sarajevska situacija, koja je bila posebno teška tijekom posljednjega rata, privukla je pozornost svjetske javnosti te je uočeno i teško stanje Katoličke Crkve u tom gradu i snažno nastojanje njezinih čelnika oko mira, posebno nadbiskupa Vinka Puljića. Naravno, postoje i drugi razlozi, ali to je jedan od glavnih da smo mi i u Sarajevu dobili kardinala. Ne bih rekao da glede osnutka Biskupske konferencije postoje posebne političke primisli. Sveta Stolica uvijek slijedi logiku da – ako se negdje politička situacija promijenila, i ako je svjetska javnost tu novu datost verificirala, kao što je na koncu priznala i Hrvatsku i Sloveniju i BiH – onda će i ona postupiti tako da omogućiti da se u novim uvjetima pastoralno poslanje Crkve može odvijati što lakše i što bolje. Ne sudjeluje u tome samo Biskupska konferencija, već i neke druge crkvene strukture… S time se, dakle, zadarsko pitanje uopće ne može uspoređivati, jer u Zadru ne postoji problem državnih granica, talijanskih, jugoslavenskih, ili hrvatskih, već je on pitanje zaostalo iz Drugoga svjetskoga rata ili iz razdoblja uoči njega…

– Slično pitanje je utemeljenjem Požeške biskupije riješeno na zadovoljavajući način, gdje ste vi imenovani prvim biskupom. No, vi ćete isto tako ostati upamćeni i kao prvi hrvatski biskup koji je posjetio Sabirni radni logor Ustaške obrane, kako se to službeno zvalo, odnosno koncentracijski logor u Jasenovcu, što je bilo predmetom brojnih kontroverznih ocjena, poglavito u medijima. Opet, znači, govorimo o odnosu Crkve i države/država… 

– Ma, da i ne. Ali nisam ja nipošto bio prvi hrvatski biskup koji je posjetio Jasenovac, bili su i drugi ondje prije mene…

– Da, ali ste bili prvi u samostalnoj, neovisnoj Hrvatskoj…

– Mi smo, kao Crkva u Hrvatskoj, u određenim vremenima na različte načine bili ucjenjivani Jasenovcem putem određenih ideoloških tvrdnji, ili ako baš hoćete, putem određenih neistina. Jugoslavenski politički okvir od Jasenvca je napravio svoj ideološki centar, svoje ideološko sredstvo, svoj ideološki instrument, što Crkva nikako nije mogla prihvatiti, premda je ona i u ono vrijeme bila pozivana da dođe u Jasenovac. Uostalom, tako su Crkvu u Jasenovac pozivali i u samostalnoj Hrvatskoj, ali gotovo isključivo na one manifestacije koje je organizirala udruga antifašista…

– Ha, SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkoga rata)… 

– Ma da, SUBNOR, zovite vi to kako hoćete, ali se na takvim skupovima još uvijek redovito nastupa s istih onih ideoloških pozicija, tamo se širi mržnja, i tamo se zapravo za polazište još uvijek uzima neistina. Naime, Jasenovac doista jest ono što je o njemu rekao kardinal Stepinac – velika ljaga na licu onoga sustava koji je onodobno postojao. Mi moramo moći prihvatiti činjenicu da je jasenovački logor uistinu trag nečega ružnoga i zločestoga, trag zla koje je u tadašnje europsko vrijeme bilo organizirano. Međutim, osobno sam svjestan da mi ni kao narod, ni kao Crkva, ne smijemo dopustiti i prepustiti da nam istinu o Jasenovcu neprestano artikulira, kroji i definira netko kome zapravo nije stalo do istine, već do manipuliranja Jasenovcem za postizanje nekih svojih ciljeva, svrha, računa, čak i obračuna. Vjerujem da smo kao Crkva dovoljno razumni, svjesni i sposobni i u Jasenovcu danas učiniti ono što možemo i trebamo učiniti. Ne želim dopustiti da mene kao čovjeka Crkve netko organizira i upotrijebi za svoje svrhe, već se ja znam Bogu moliti za sve nedužne žrtve koje su pale i tamo, kao i za sve druge žrtve koje su pale na drugim mjestima. Svaka je žrtva vrijedna poštovanja, baš zato što je žrtva, bez obzira na naciju, na vjeru, ili bilo kakvu drugu pripadnost… U tom smislu, naravno, u dosluhu s Hrvatskom biskupskom konferencijom, započeo sam s molitvenim susretima u crkvi u Jasenovcu (ne pokraj onoga ideologiziranoga Cvijeta!). A otkako se započelo u okviru Spomen muzeja u Jasenovcu s kritičkim nastojanjem – kako se to čini i drugdje na sličnim mjestima u svijetu oko definiranja istine koja ima ime i prezime – vjerujem da nama ne bi smjelo predstavljati poteškoću otići na takvo mjesto. Jer, to ne bi smjelo biti mjestom izdaje, prevare, nekakve protuhrvatske strategije, već mjestom na kojemu se pokušava izreći i prepoznati istina o jednoj teškoj stranici iz naše povijesti… Kad je pak riječ o Požeškoj biskupiji, njezino tlo je obilježeno teškim povijesnim tragovima. Nije u pitanju samo Jasenovac, već je riječ i o Staroj Gradišci, riječ je o mnoštvu nepoznatih ili vrlo malo poznatih grobnica u kojima su završile hrvatske žrtve bleiburškoga Križnoga puta, tu su žrtve komunizma o kojima se ne govori, i mnogim drugim umorenim, pobijenim, nastradalim Hrvatima. Mi u Požeškoj biskupiji među ostalim nastojimo organizirano svake godine iskazivati poštovanje komunističkim žrtvama u Slatinskom Drenovcu. S evanđeoskih polazišta, na koje nas je potaknuo i papa Ivan Pavao Drugi kad nas je prigodom Velikog jubileja 2000. pozvao na “čišćenje pamćenja”, pristupamo tim teškim povijesnim ranama. Nastojimo pri tom promicati praštanje. Jer, ukoliko mi na našim hrvatskim prostorima ne pođemo duhovnim putem praštanja, pred tim silnim povijesnim činjenicama ostat ćemo narodom koji je stalno duhovno otrovan i koji trajno djeluje po diktatu zla koje je jednom učinjeno. Praštanje zapravo znači uzdizanje iznad zla koje nam je naneseno, znači pamtiti događaje koji su nam se dogodili očišćene od mržnje i osvetničkih misli, očišćeno pamćenje žrtava. Ukoliko ostanemo u pomućenom stanju, to neće biti dostojno niti žrtve koja je nevino ubijena, niti će to biti dostojno nas samih… Znate, kad dođem u Pakrac, a počesto tamo odem, znam upitati: “Je li završio rat u Pakracu?”, pa mi se ljudi čude – zar ne zna naš biskup da je oružje prestalo govoriti? Znam da je oružje zašutjelo, znam da je prestala izvanjska srpska agresija, ali je pitanje je li prestalo u nama ono što je pokrenuo agresor. Dokle god u nama bude mržnje, osvetničkog raspoloženja, mi ćemo sve dotle živjeti po diktatu toga zla koje je taj netko pokrenuo izvana. Dokle god bude u nama živjela osveta, mi ćemo biti robovi zla te će našim osobnostima i našim duhom gospodariti onaj tko je to zlo pokrenuo. Tek kad oprostimo, izdižemo se iznad zla, tek onda prestajemo biti njegovom žrtvom. Naravno, lako je o tome govoriti, ali kako doći do praštanja? Mi vjerujemo da postoji Bog, Duh Sveti, znamo za mogućnost otvaranja srca, savjesti, duše za Božje djelovanje, jer jedino nam on može darovati duhovnu moć praštanja. Poznam brojne ljude kojima su pobijeni njihovi najbliži, ali su bili kadri uz Božju pomoć oprostiti i izdignuti se iznad toga, otkazati diktatu zla i ne biti njegova žrtva. Kad govorimo o Požeškoj biskupiji, onda valja istaknuti i tragove materijalnog razaranja, koji su na njezinu tlu ostali kako iz Drugog svjetskog rata, tako i iz Domovinskog rata. U 13 župa koje su se nalazile u tzv. SAO Krajini porušene su sve katoličke crkve. Ona u Voćinu razorena je doslovno do posljednjeg kamena, a bila je najstarija i najveća gotička crkva na zapadu prije Dunava, dakle, najznačajnija gotička crkva u tom dijelu Europe. Uz to, ona je povezana ne samo s marijanskim hodočašćima, već i s nekim drugim događajima u tom dijelu Slavonije, a sravnjena je sa zemljom jer je netko htio izbrisati tragove hrvatske i katoličke prisutnosti. Ali, iako još nismo dovršili posao, nastojimo je rekonstruirati. No s njome je i prije bilo nevolja: u Drugom svjetskom ratu njezin je krov teško oštećen, a sve do 1960-ih godina komunisti nisu dopuštali da se on popravi. Međutim, kako u svakom zlu ima i neko dobro, tako je, u doba dok smo nastojali izboriti pravo na popravak te crkve, profesorica Sena Gvozdanović napravila njezin detaljan arhitektonski snimak, čuvan na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Stoga smo na razini biskupije donijeli odluku da ćemo gotičku crkvu u Voćinu obnoviti izvana i iznutra u njezinu izvornom obliku, pa već sada nalikuje na prelijepu bijelu golubicu. Ali, nije ona obnovljena samo zbog svojega povijesnoga, arhitektonskoga i likovnoga značenja, već je u te krajeve u posljenjem desetljeću doselio i određeni broj Hrvata s Kosova, a koji redovito imaju veći broj djece, pa će u obnovljenoj crkvi uz brojne hodočasnike iz svih dijelova Slavonije i oni imati svoje duhovno središte.

– A u Jasenovcu, jeste li se prije svojega odlaska tamo konzultirali s predsjednikom Mesićem, koji je na Jasenovcu inzistirao, s obitelji Goldstein koja također na tome inzistira, ili s kardinalom Bozanićem i vrhom Katoličke crkve u Hrvatskoj, možda sa Svetom Stolicom? 

– Ma, ne, takvi dogovori nisu mi ni bili potrebni. Ja, kao Hrvat, katolik i biskup imao sam sa svojim suradnicima dovoljno argumenata da učinim ono što sam učinio. Zar bih se trebao s nekim savjetovati ili nekog tražiti dopuštenje da se ondje molim? Znam da se o tome svašta pisalo, govorilo i izjavljivalo, i to s različitih razina, od novinarskih do političkih, pa kad bi čovjek sve to skupio na jedno mjesto, ne bi mogao prepoznati sama sebe… Ali, kad već govorimo o biskupima koji su bili u Jasenovcu, onda valja spomenuti da je 1984. godine na posvećenju pravoslavne crkve ondje bio nazočan biskup Đuro Kokša. A to što sam ja pošao u Jasenovc sasvim je razumljivo jer mi je i ta župa povjerena na pastoralnu brigu kad je osnovana Požeška biskupija u samostalnoj Hrvatskoj.

– A jesu li vam antifašisti zbog toga dali kakvo priznanje ili su vas možda hrvatski ekstremisti zamrazili? 

– Ni jedno ni drugo. Niti sam tamo otišao na nečiji poziv, niti mi je tko branio da odem. Vršio sam svoju biskupsku dužnost za koju ne očekujem ničiju pohvalu, a moguće prijekore onih koji me možda ne razumiju znam kršćanski podnijeti.