Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu (02.09.2018.)

38

LECTIO

Prvo čitanje: Ponovljeni zakon 4, 1-2.6-8

A sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim da biste ih vršili i tako poživjeli te unišli i zaposjeli zemlju koju vam daje Gospodin, Bog otaca vaših. 2 Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Gospodina, Boga svoga, što vam ih dajem. 6 Držite ih i vršite: to će u očima narodâ biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ‘Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.’ 7 Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? 8 Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji vam ja danas iznosim?

Riječ Gospodnja.

Ulomak je uzet iz knjige Ponovljenog zakona, čiji pisci po svemu sudeći pripadaju svećeničkim krugovima, koji su osjetljivi za povijest i brižni čuvari vjerske i kulturne predaje, bliski profetizmu i svjesni opasnosti koje prijete narodu, koji je obilježenim društvenim neuravnoteženostima i koji zaboravlja obveze saveza. Knjiga se prikazuje kao zbirka triju velikih govora što ih je Mojsije izrekao neposredno prije svoje smrti i ulaska Izraela u obećanu zemlju. Pisci žele podsjetiti svoje suvremenike na povijest izabranja i saveza koji ih povezuje s Jahvom: ako je vjernost savezu zalog života (usp. Pnz 4, 1), nevjernost – u kojoj trenutno žive – zalog je smrti.

Naš se ulomak u knjizi nalazi odmah nakon podsjećanja na dionice puta kroz pustinju. Prva riječ »Poslušaj« je ključna riječ čitavog Ponovljenog zakona i u određenom smislu cijele židovske pobožnosti. »Poslušaj, Izraele…« (Pnz 6, 4) riječi su kojima počinje vjeroispovijest koju pobožni Izraelac izgovara svakoga dana. Izrael je pozvan, snagom božanskog izabranja, slušati zakon što mu ga Gospodin daje i provoditi ga u život, bez da ga preinačuje (r. 2). Za posljedicu poslušnosti Izrael će živjeti i uživati dobar glas kod drugih naroda. Od njih će se razlikovati i to će biti razlog slave: bit će priznat kao »mudar i pametan narod« (r. 6), čiji su zakoni i uredbe pravedni (r. 8). Još i više, vjernost savezu, očitovana u opsluživanju zakona, jasno će pokazati Božju blizinu svom narodu (r. 7): stvarnost nezamisliva čovjeku, izvor divljenja i zahvalnosti (usp. Ps 34, 19; 46; 145, 18).

Drugo čitanje: Jakovljeva poslanica 1, 17-18.21b-22.27

16 Braćo moja ljubljena!

17 Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni sjene od mijene. 18 Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova.

21 Sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše.22 Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. 27 Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.

Riječ Gospodnja.

Ove nedjelje počinje se čitati ulomke iz Jakovljeve poslanice. Prijeporno je pitanje kome treba pripisati ovaj nadahnuti tekst. Među egzegetima postoji određeno suglasje da je pisac spis pripisao Jakovu »bratu Gospodinovu« koji je prvi bio odgovoran za zajednicu u Jeruzalemu (usp. Dj ap 12, 17; 15, 13ss; Gal 1, 19), da mu priskrbi autoritet. Moguće je da je u njemu sabrao riječi i sadržaje koji doista potječu od Jakova.

Ulomak se sastoji od različitih redaka, čije stjecište je »riječ istine«. Bog Otac je po Riječi rodio kršćane (r. 18), ne samo u činu stvaranja, nego – ovdje se tako razumijeva – u trenutku preporođenja u krštenju. To je dar nad svim darovima što ga je podario Otac, koji se ne mijenja, ni u sebi , niti u svom slobodnom djelovanju (r. 17). On je kršćane učinio svojim sinovima i kćerima i oni, prvi među svim stvorenjima, već kušaju onaj novi život (r. 18b) koji će se preobilno izliti u dovršenju vječnog blaženstva.

Jakov znade da riječ Božja, koja razotkriva istinu o Bogu i o čovjeku, ima svoju nutarnju snagu; ali u potpunosti donosi ploda jedino u suradnji s vjernikom. Treba da Riječ nađe prostora u srcu čovjeka, koji je tako učinjen da je čuje i u životu ostvari bez svađalačkog duha. Tada ona doista postaje nositeljica spasenja. Ako se Riječ sluša a ne prihvaća, naprotiv, u čovjeku se podržava lažni odnos s Bogom zavaravajući u suprotno (rr. 21b-22). Dobro je poznato – tvrdi sveti pisac – u čemu se sastoji istinsko očitovanje vjere: u brizi za one kosu su zanemareni, nebranjeni, potlačeni, ne slijedeći način razmišljanja svijeta i njegove lažne vrijednosti. Protiv napasti, koja vazda vreba na vjernika svakog vremena, da razdvoji bogoštovlje i način života (usp. Iz 1, 11-15; Am 5, 21-24), Jakovljeva poslanica ”prevodi” u praktične i nedvosmislene izraze trajnu Gospodinovu riječ: »Tko sluša moje riječi i vrši je sličan je mudru čovjeku koji sagradi kuću na stijeni […]. Tko god sluša ove moje riječi a ne vrši ih, sličan je ludom čovjeku koji sagradi kuću na pijesku« (Mt 7, 24ss.).

Evanđelje: Marko 7, 1-8a.14-15.21-23

Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. 2 I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. 3 A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. 4 Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. 5 Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« 6 A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. 7 Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. 8Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.«

14 Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! 15 Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. 21 Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, 22 preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. 23 Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«

Riječ Gospodnja.

Sedmo poglavlje Markova evanđelja sadrži nauk od kapitalnog značenja, koji po sebi predstavlja jedan od vrhunaca religiozne povijesti svih vremena. Naš ulomak započinje pitanjem farizeja i pismoznanaca – stručnih osoba vjerskog i kulturnog ambijenta onog vremena – s obzirom na židovska pranja. Mojsijevom zakon o obrednoj čistoći (usp. rr. 3s; Lev 11-15; Pnz 14, 3-21), sve malo pomalo su pridodavani sve brojniji propisi koji su se, prenošeni usmenom predajom, smatrali obvezujućima jednako kao pisani zakon te poput njega od Boga objavljeni. Isus je upitan o neobdržavanju tih propisa (»predaje starih«, r. 5) od strane njegovih učenika. On ne odgovara izravno nego, navodeći Iz 29, 13, iznosi na vidjelo kako je lažan i isprazan način na koji rade farizeji: njihovo čašćenje (kult) je samo formalno, budući da vanjštini obredâ i opsluživanju zakona ne odgovara nutarnje raspoloženje i dosljedno provođenje u život. Na taj se način predaja ljudi na koncu postavlja iznad Božje zapovijedi i zasjenjuje ju (r. 8).

U 14. i 15. r. potvrđen je temeljni kriterij sveopćeg morala, u koji nas uvodi poziv: »Poslušajte me svi«. Svaka stvorena stvar je dobra, u skladu s onim što je Stvoritelj htio (usp. Post 1) te stoga ne može biti nečista niti učiniti nečistim. Ono što može onečistiti čovjeka, onesposobiti ga da živi u odnosu s Bogom, jest njegov grijeh koji se ukorjenjuje u srce. Čovjekovo srce je, dakle, središte življenja i odlučivanja ljudske osobe, od kojega ovisi jesu li pokreti, riječi, odabiri dobri ili nisu. Ne biva se u skladu s voljom Božjom, ne živi se u zajedništvu s njime umnažajući formalno obdržavanje zakonskih propisa skrupuloznom strogošću, nego pročišćujući srce, rasvjetljujući savjest tako da djela koja se čine očituju prianjanje uz Božju zapovijed koja je ljubav.

MEDITACIJA

Riječ koju danas slušamo poziva nas da iskreno zavirimo u svoje srce. Što ga zaokuplja? Za što se brine? Pitanje koja olako ostavljamo po strani jer »imamo toliko posla«. Božja riječ traži da je se čuje srcem, traži nešto prostora, zahtijeva malo vremena. Naše činjenje, uistinu, nije iznad svega pitanje ruku ili uma, nego srca. Srce pokreće (animira) ono što kažemo, činimo, odlučujemo. Srce je sjedište obraćenja, temeljnog izbora da ćemo prihvatiti riječ Božju i provesti je u život. A kad riječ Božja prebiva u srcu, ozdravlja ga, oslobađa ga od osjećaja sebičnosti, suparništva, nezainteresiranosti za drugoga, osjećaja koji sprječavaju steći iskustvo veće i odlučujuće stvarnosti: Gospodin je blizu. Riječ Božja, ako joj damo prostora u srcu, uči nas zazivati Gospodina i vidjeti bližnjega. Posvješćuje nam činjenicu da smo kršteni i daje nam snage za dosljedni život. Daje nam razumjeti kako se pokoriti Božjem zakonu, konačnom zakonu ljubavi, one ljubavi kojom je Isus nas prvi ljubio.

MOLITVA

Dolazimo k tebi, Gospodine, srcem koje imamo, koje je preplavljeno osjećajima koje se trudimo prepoznati i pročistiti u svjetlu tvoje riječi. Nismo ljudi koji su tebi tuđi: tvoji smo sinovi i kćeri, udovi Kristova tijela u snazi krštenja koje smo primili, dio smo tvoje Crkve. Pa ipak koliko smo puta daleko od tebe te ne opažamo da ti, naprotiv, uvijek ostaješ u našoj blizini, jedini koji nam je neophodno potreban! Iznova nam ponavljaj da te nećemo susresti umnažajući religiozne čine, nego otvarajući srce tvojoj riječi, usmjeravajući život na ono što se tebi sviđa, brineći se za brata i sesetru. Ponovi nam da nas ljubav – i samo ljubav – čini čistima. A mi, primajući tvoj dar, obnovljeni u umu i u srcu, uistinu ćemo ti reći: »Ti si naš Gospodin«.

KONTEMPLACIJA

Srce je ono koje rađa kako dobre misli tako i one koje nisu dobre; ali ne stoga što bi ono po svojoj naravi proizvelo pojmove koji nisu dobri; naprotiv, ti pojmovi dolaze iz sjećanja na zlo koje je jednom počinjeno po prvoj prijevari, sjećanja koje je već gotovo prešlo u naviku. Čini se da iz srca proizlaze i misli koje su u dušu zapravo posijali demoni; uostalom mi ih zapravo činimo vlastitima kad u njima svojevoljno uživamo. A to je ono što Gospodin prekorava. U krštenika milost skriva svoju prisutnost u iščekivanju da duša s njome sjedini svoju nakanu. Božja je volja da naša slobodna volja ne bude potpuno vezana milošću, bilo zato što grijeh nije nikad bio pobijeđen osim poslije borbe, bilo stoga što čovjek uvijek mora napredovati u duhovnom iskustvu (DIADOCO, Cento considerazioni sulla fede [Stotinu misli o vjeri], Rim, 1o978, 92-95, passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »A ti si blizu, Gospodine, Bože naš, kad god te zazovemo« (usp. Pnz 4, 7).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Bitno gibanje kršćanskoga duhovnog života je duhovna borba. Riječ je o nutarnjoj borbi, koja nije usmjerena protiv bića izvan sebe, nego protiv napasti, misli, nagovaranja i poticaja koje dovode do toga da se učini zlo. Pavao, služeći se ratnim i borilačkim slikama (hrvanje, utrka), govori o kršćanskom životu kao o naporu, nutarnjoj napetosti da se ostane vjerni Kristu, koja sa sobom nosi razotkrivanje načina na koje grijeh prodire u srce čovjeka kako bi ga se moglo svladati čim se pojavi. Srce je naime mjesto te bitke. Budnost i pozornost su »napor srca« (Barsanufio) koji vjerniku omogućuje da izvrši njegovo pročišćenje: iz srca naime proizlaze zle nakane i srce je to koje po milosti treba postati Kristovo prebivalište. U tom smislu ”čuvanje srca” je najizvrsnije djelo duhovnog čovjeka, jedino koje je uistinu bitno. Potrebno je vježbati se za tu borbu: prije svega treba znati prepoznati vlastite sklonosti na grijeh, vlastitu krhkost, negativnosti koje nas na poseban način obilježavaju, nazvati ih pravim imenom , uhvatiti se s njima u koštac a ne ih otklanjati, i konačno uključiti se u dugu i napornu borbu da u nama zavlada Božja Riječ i volja. Organ te borbe je srce, shvaćeno biblijski kao organ odlučivanja i volje, ne toliko osjećaja. Sposobnost za duhovnu borbu, učenje umijeća borbe (Ps 144, 1; 18, 35) je bitno za prihvaćanje Božje riječi u ljudskom srcu. Tko je iskusan u duhovnom životu znade da je ta borba tvrđa od svih izvanjskih borbi, ali poznaje i plod pomirenja, slobode, blagosti i (djelotvorne) ljubavi koju ona stvara (E. BIANCHI, Le parole della spiritualità [Riječi duhovnosti], Milano, 1999).