Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu (16.09.2018.)

51

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 50, 5-9a

⁵ Gospodin Bog uho mi otvori:
ja se ne protivih niti uzmicah.
⁶ Leđa podmetnuh onima što me udarahu,
a obraze onima što mi bradu čupahu,
i lica svojeg ne zaklonih
od pogrda ni od pljuvanja.
⁷ Gospodin Bog mi pomaže,
zato se neću smesti.
Zato učinih svoj obraz k’o kamen
i znam da se neću postidjeti.
⁸ Blizu je onaj koji mi pravo daje.
Tko će na sud sa mnom?
Nek’ se suoči sa mnom!
Tko je protivnik moj u parnici?
Nek’ mi se približi!
⁹ Gle, Gospodin Bog mi pomaže,
tko će me osuditi?

Riječ Gospodnja.

Ovaj ulomak je dio takozvane »Treće pjesme o Sluzi Jahvinu« (Iz 50, 4-11). Tajanstveni lik »sluge« (prorok?, izraelski narod?) je prikazan kao lik vjernog učenika. Gospodin ga je osposobio da sluša riječ (5. r.) koju mu svakodnevno upućuje da je on prenese suvremenicima, u kojima su oslabili snaga i pouzdanje (4. r.) Vjernost učenika primljenom poslanju nailazi na otpor onih kojima je poslan. Udarci biča, grube uvrede (čupanje brade), pogrde i pljuvanja: progon sve teže pogađa osobu nepoznatog sluge, ali on se nije branio (6. r.) snažno uvjeren da mu je Jahve blizu.
On se neće smesti u svom pouzdanju: zato se može odvažno suočiti s neprijateljima (7. r.), pa čak ih i izazivati na parničenje (8. r.). Gospodin mu pomaže (9a r.) i daje mu pravo (8a r.). Bit će jalovo svako perverzno nastojanje da se optuži i osudi slugu (rr. 8b.9a), čije pravednosti i nevinosti svjedok i jamac jest Bog.

2. čitanje: Jakovljeva Poslanica 2, 14–18

Braćo:
¹⁴ Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema?
Može li ga vjera spasiti? ¹⁵ Ako su brat i sestra goli i bez hrane svagdanje ¹⁶ pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? ¹⁷ Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi.
¹⁸ Inače, mogao bi tko reći: »Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ču tebi djelima pokazati svoju vjeru.«

Riječ Gospodnja.

U središtu Jakovljeva nastojanja je lom koji suprotstavlja, s jedne strane, slušanu riječ Božju i deklarativnu vjeru, a s druge strane svagdanji život. To je lom koji ne samo da sprječava postići spasenje (14. r.), već dajući privid života donosi smrt.
Ovaj ulomak neki čitaju kao antitezu pavlovskoj teologiji spasenja samo po vjeri. Zapravo, točnije je snažne Jakovljeve tvrdnje čitati kao poziv onima koji, radikalizirajući Pavlove riječi daju im krivi smisao kao da bi se odnos s Bogom iscrpio u nutarnjem prianjaju uz njega. Naprotiv, prava vjera, mora se očitovati u djelima ljubavi, iz poslušnosti Gospodinovoj riječi. U protivnom, vjera postaje neučinkovita, jalova: iluzija (17. r.). Na isti način, bila bi nepostojeća – da ne kažemo smiješna – ljubav samo na riječima koja ne bi pružila konkretnu pomoć voljenoj osobi (rr.15s.). Jakov ovdje u potpunosti zastupa ono što je evanđelist Matej ispričao u prispodobi o (posljednjem) sudu (usp. Mt 25, 31-46): Isusovim sljedbenicima se priznaju oni koji su, bez izričite vjeru u njegovu prisutnost, pritekli u pomoć potrebnima i prezrenima u njihovoj oskudici. Apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici sažima: »Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom« (1 Iv 3, 18). Ili se vjera prevodi u život ljubavi ili jednostavno ne postoji. Dok djela očituju vjeru onoga koji ih čini – bilo da je on toga svjestan ili ne – obrnuto nije istinito (18. r.). Spasenje je, dakle, dar Božji koji se prima vjerujući u njega, a djela su čovjekov potvrdni odgovor na taj dar. »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima « (Mt 7, 21).

Evanđelje: Marko 8, 27-35

U ono vrijeme:
²⁷ Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« ²⁸ Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, da si Ilija, treći opet da si neki od proroka«. ²⁹ On ih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« ³⁰ I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.
³¹ I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. ³² Otvoreno im to govoraše . Petar ga uze u stranu i poče odvraćat”i. ³³ A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što Je Božje, nego što je ljudsko!«
³⁴ Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. ³⁵ Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«

Riječ Gospodnja.

Ovim ulomkom Markovo evanđelje dolazi na cilj prema kojem je do sada kanilo doći. Pripovijedajući djela što je Isus činio i ono što je govorio dok ih je činio, evanđelist je nastojao iznijeti na vidjelo odgovor na temeljno pitanje o identitetu Isusa, čije »ime se razglasilo« (Mk 6, 14). Sada sâm Isus postavlja pitanje: »Što govore ljudi, tko sam ja?« (27. r.). U ulozi glasnogovornika mesijanskih iščekivanja Izraela, skupina učenika kaže kako se misli da je Isus Ivan Krstitelj, ili Ilija – čiji je povratak trebao prethoditi dolasku Mesije (usp. Mal 3, 1) – ili kakav prorok, odsutnost kojega se osjećala već duže vremena.
Na izravno pitanje: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« (29. r.), Petar, prototip učenika, ispovijeda svoju vjeru u Isusa priznavajući ga Kristom, Pomazanikom, to jest ‘mesijom’, ‘spasiteljem’. Djela koja je Isus učinio, i o kojima Marko pripovijeda u prvih osam poglavlja svog evanđelja, pokazuju da su se obistinila mesijanska obećanja. Na taj se način objašnjava prvi pridjev (Krist, pomazanik) kojim je evanđelist opisao Isusa na početku knjige (usp. Mk 1, 1b). Od sada pa nadalje, njegovo pripovijedanje počinje opravdavati drugi pridjev: »Sin Božji« (Mk 1, 1c). Taj drugi dio evanđelja, koji će biti zaključen jednom drugom ispoviješću vjere, onom jednog poganina (satnika: usp. Mk 15, 39), počinje Isusom koji predstavlja samoga sebe, očitujući kako on shvaća i živi vlastito mesijanstvo: ne u slavnoj pobjedi i uspjehu, već u poniženju i patnji (31. r.).
Svojom reakcijom (32. r.) Petar se pokazuje prototipom onoga koji slijedi logiku koja je drugačija od one Božje, kojoj se opire poput sotone. Isus je odlučan vratiti Petra na njegovo mjesto, a to je da bude iza njega, jedinog Učitelja (33. r.), i da svima jasno ukaže na ono što je neophodno da se bude njegovim učenicima. Treba izokrenuti vlastiti način mišljenja, poimanje Boga koje smo si stvorili, ciljeve koje smo si zacrtali. Treba vlastitim koracima slijediti njegove. Treba ići za tim da nam postojanje ne bude sebično i samoisplativo posjedovanje, već dar (rr. 34s.).

MEDITACIJA

Tko je za mene Isus? Pitanje je postavljeno izravno nama. Mi smo danas učenici koji su, budući da su živjeli s Isusom, prozvani izjasniti se o njemu. Može biti jednostavno ponoviti naučeni katekizamski izričaj ili preuzeti stav većine bez većeg osobnog uključivanja u samu stvar: Isus je Gospodin, Isus je veliki čovjek, Isus je zaštitnik slabih…
Tko je za mene Isus? Svaki odgovor zvuči prazno ako nema veze s mojim životom, ako ne me ne povezuje s njime. Da, Isus je Sin Božji koji je postao čovjekom, koji nam je objavio Očevu ljubav prema svima a osobito prema bespomoćnima. Priznati i prihvatiti ga kao takvoga, zazvati ga kao Spasitelja, ima svoje puno značenje ako ga ja slijedim na njegovu putu. Ljubav koju nam Isus daruje i omogućuje spoznati je ljubav onoga koji daje život za druge i plaća bilo koju cijenu samo da ostane vjeran toj ljubavi. Isus je zaista naš Gospodin ako mi, odričući se naših bijednih planova, usvajamo njegov plan, bez da se damo uvjetovati trenutnim mentalitetom vlastite zarade i štovanja samih sebe.
Naša djela izriču istinu našeg izbora, našeg odgovora na pitanje o Isusovu identitetu.

MOLITVA

Oprosti mi, Gospodine Isuse: i danas sam se uplašio odbijanja i izrugivanja. Nisam te mogao slijediti na tvom putu i usuglasio sam se sa mjerilima koja u ovom svijetu stoje na strani pobjednika. Ti i izabrao ljubav i bio si ismijan, nisu ti povjerovali i na koncu su te ubili. Nikad nisi prestao ljubiti i iskazivati ljubav: što si govorio, to si u djelo provodio. Za one koji bilježe svjetovnu povijest bio si poražen; no u tišini jednoga proljetnog jutra, uskrsnuo si od mrtvih. Rekao si nam da je ljubav jedino spasenje, i da vjera u tebe pobjeđuje svaku zloporabu, svaku tiransku sebičnost.
Oprosti mi, Gospodine Isuse, kad svoju vjeru izričem samo riječima, kad se skrivam u sklonište onoga da »tako svi rade« umjesto da uživam u područjima koja mi otvaraju tvoji putovi, na kojima se doživljava radost davanja života za braću.

KONTEMPLACIJA

Tko se oslobađa starog čovjeka i njegovih djela, niječe samoga sebe i može reći: »Ne živim više ja, nego u meni živi Krist«; uzima doista svoj križ, i za svijet on je raspeti. Onaj koji je raspeo svijet u sebi, taj slijedi raspetog Gospodina. Petra, koji se je sablaznio nad najavom Gospodinove smrti, sâm Gospodin je prekorio: učenici su tako potaknuti da zaniječu sami sebe, da uzmu svoj križ i pođu za učiteljem odvažna duha svakog časa umrijeti za njega.
Nakon gorkih uslijedile su slatke riječi, i Gospodin naviješta: »Sin čovječji će doći u slavi Očevoj s anđelima svojim«. Ako se bojiš smrti, slušaj slavu onoga koji pobjeđuje. Ako te plaši križ, slušaj pohvalu koju mu daju anđeli: »I tada će«, dodaje Gospodin, »svakomu naplatiti po djelima njihovim«. Nema razlika između Židova i pogana, muškaraca i žena, siromašnih i bogatih, jer neće biti suđene osobe nego djela (JERONIM, Tumačenje Matejevog evanđelja, Rim, 1969, 167s).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Gospodine, daj da djelima pokažem svoju vjeru u tebe«

ZA DUHOVNO ČITANJE

Tko je Isus Krist za Ignacija Silonea?
Najuzvišeniji, najčišći, najplodniji izraz čovječanstva. U njemu se utjelovljuju i sažimaju one vrijednosti koje su u temelju svake civilizacije i koje određuju istinu – to jest autentičnost i veličinu – svakog čovjeka. On nije izradio filozofski ili teološki sustav, niti je utemeljio neku religiju; nije sklapao dogovore s moćnicima, nije iskorištavao čovjekove niske porive, nije oklijevao predložiti moralni nauk izvan svake sheme, štoviše »skandalozan«, nije ga bilo strah ići protiv struje i donositi nemir. Utjelovljujući u svojoj osobi svoju poruku, proglasio je neke »lude« istine, ali uzvišene i plodonosne. U Pustolovini jednoga siromašnog kršćanina Pier Celestino upućuje papi Bonifaciju VIII ove riječi: »Ako međutim kršćanstvo bude lišeno svojih navodnih ludosti kako bi ga se učinilo poželjnim za svijet, takav kakav jest, i prikladnim za vršenje vlasti, što od njega ostaje? Vi znadete da su razumnost, zdrava pamet, naravne kreposti postojale još prije Krista, i da se također nalaze kod mnogih nekršćana. Što nam je Krist donio boljega? Upravo neke prividne ludosti. Rekao nam je: ljubite siromaštvo, ljubite ponižene i povrijeđene, ljubite svoje neprijatelje, ne brinite se za moć, karijeru, časti, to su nebitne stvari, nedostojne besmrtnih duša…« (str. 244).
Zbog svojih »ludosti«, Isus je ili odbačen ili pripitomljen ili ismijan. Više je volio drvo križa, nakon što je proglasio da se onaj tko ga hoće slijediti mora odreći samoga sebe i uzeti svoj križ. No, oni koji su posjedovali zdrav razum a osobito svećenici »imaju svjetovno iskustvo u umijeću učiniti križ bezazlenim« (Il seme soto la neve /Sjeme ispod snijega/, str. 159). Udruživši se s moćnicima, sveli su kršćanstvo na sredstvo društvene stabilnosti, pa i onda kad je ono utemeljeno na nepravdi. Sve to je izdaja Krista. Zamjenjujući sliku raspetog i umirućeg Isusa s onom »klerikalnog, uskrslog i pobjedničkog« Isusa, Crkva je izdala svog Gospodina. Na našu sreću, ne može spriječiti »da s vremena na vrijeme obični kršćani ozbiljno uzmu križ i počnu se ponašati kao luđaci« (Il seme soto la neve /Sjeme ispod snijega/, str. 159), žrtvujući se, svima koji to hoće vidjeti, kao istinski Isusovi svjedoci.(F. CASTELLI, Volti di Gesù nella letteratura moderna /Isusova lica u modernoj književnosti/, Cinisello B. 1987).