Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu (30.09.2018.)

66

LECTIO

1. čitanje: Knjiga Brojeva 11, 25-29

U one dane:

²⁵ Gospodin, siđe u oblaku i poče govoriti s Mojsijem. Zatim uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na onu sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše. ²⁶ Dvojica ostadoše u taboru. Jednome je bilo ime Eldad, a drugome Medad. Duh je i na njima počinuo – bili su i oni među upisanima premda nisu došli u tabor – te počeše u taboru prorokovati. ²⁷ Neki mladić otrča te javi Mojsiju: »Eldad i Medad – reče – prorokuju u taboru!« ²⁸ Jošua, sin Nunov, koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti, prozbori i reče: »Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!« ²⁹ Mojsije mu odgovori: »Zar si zavidan zbog mene! Oh kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga duha!«

Riječ Gospodnja.

Knjiga Brojeva pripovijeda kako se Izraelci na svom putu u obećanu zemlju organiziraju kao narod. Prikazan kao sveta zajednica – u kojoj se međutim ne prešućuju pogreške, slabosti, pobune – Izrael je vođen od Gospodina koji prebiva posred svog naroda i, prateći njegove događaje, očituje svoje gospodstvo također i nad susjednim narodima. Naš ulomak iznosi na vidjelo kako je strukturirano upravljanje zajednicom.
Mojsije je najizvrsniji posrednik između Boga i naroda. Njemu Gospodin govori izravno i on je onaj koji je primio Duha u punini (25a r.). Njemu uz bok stavljaju se sedamdesetorica starješina (25b r.), koji imaju udjela na Mojsijevom karizmatičkom autoritetu.
U ulomku se zatim priopćava jedna istina koja označava važno napredovanje na čovjekovu religijskom hodu: dar Božji nije strogo vezan uz jedno mjesto, nego dopire do osobe tamo gdje se ona nalazi. To je slučaj dvojice ljudi koji se, iako pozvani među sedamdesetoricu starješina, nisu uputili na određeno mjesto. Duh se izlio i na njih (26. r.), izazivajući Jošuino negodovanje (28. r.). Tvrdnja da je Bog krajnje slobodan u svom djelovanju (29. r.) je najuzvišenija poruka upućena u svako doba vjerniku, koji je trajno u napasti da Boga zatvara u uske prostore ‘pravednosti’ koja si pripisuje zadaću spasiti tobožnja Božja prava gazeći pritom prava ljudskih osoba.

2. čitanje: Jakovljeva Poslanica 5, 1-6

Predragi:
¹ De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti!
² Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, ³ zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas te će kao vatra izjesti tijela vaša! Zgrnuste blago u posljednje dane! Evo plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda nad Vojskama. ⁶ Raskošno ste na zemlji i razvratno živjeli, utoviste srca svoja za dan klanja! ⁶ Osudiste i ubiste pravednika: on vam se ne suprotstavlja!

Riječ Gospodnja.

Ulomak se predstavlja kao snažna osuda bogataša, koji, jaki u dobrima kojima raspolažu, na zemlji ograničavaju egzistencijalni obzor i u nj se zatvaraju čineći sebe same središtem vlastitog svijeta (usp. Lk 12, 16-19). Čini se da bogataši žive u stanju na kojem im treba zavidjeti; naprotiv, Jakov iznosi na svjetlo dramu čiji su oni protagonisti. Količina dobara koju su namaknuli je tako velika da se ona počinju kvariti: dok mnoštvo siromaha biva lišeno onoga najpotrebnijeg što im pripada, silno bogatstvo se rasipa, postaje neupotrebljivo (3a r.). Međutim, budući da su to dobra koja su bogataši stekli nepošteno, gazeći pravedne zahtjeve radnika (4. r.) i čineći zloporabe do te mjere da se nisu libili ubiti onoga koji bi ugrozio njihove interese (6. r.), sami će bogataši postati žrtve svoga silnog kapitala (3b r.). Naime, na dan Božjega suda posjedovana dobra će tvoriti dokaz za osudu njihova izopačenog ponašanja. Isprazni i površni život kojim bogataši žive ne služi ničemu drugom nego da ih dovede dobro ugojene u onaj dan, isto onako kako se životinje tove za klanje (5. r.).
Nasuprot smiješnom i paradoksalnom stanju sebičnih i beskrupuloznih bogataša, nalazi se stanje pravednika, koji su prijevarom lišeni onoga što im po pravu pripada (4a r.), šutljive žrtve tlačenjâ kojima se ne mogu suprotstaviti (6. r.), no čiji bolni krik dopire do Gospodinovih ušiju (4b r.). On će stati u njihovu obranu i promijenit će njihovu zlu kob. U liku »pravednika« iz 6. retka može se nazrijeti lik »Božjeg Sluge«, koji sve svoje pouzdanje stavlja u Gospodina, koji bdije nad njegovim stanjem poniženosti i potlačenosti, »sluša njegov vapaj i spašava ga« (usp. Ps 37, 39s.; Iz 50, 6s.).

Evanđelje: Marko 9, 38-43.45.47s.

U ono vrijeme:
³⁸ Reče Ivan Isusu: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« ³⁹ A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. ⁴⁰ Tko nije protiv nas, za nas je. ⁴¹ Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.
⁴² Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more. ⁴³ Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, oganj neugasivi. ⁴⁵ I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge biti bačen u pakao. ⁴⁷ I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, ⁴⁸ gdje ‘crv njihov ne gine niti se oganj gasi’«.

Riječ Gospodnja.

Ivanova intervencija pokazuje protivljenje Isusovih učenika nekom egzorcistu, koji je, premda nije pripadao njihovoj skupini, djelovao u ime Isusovo (38. r.). To Učitelju pruža priliku da iznese važni nauk za život kršćanske zajednice. Ne biva se u zajedništvu s Isusom samim time što je netko službeno njegov (39. r.); tko zaziva njegovo Ime čineći dobro, sigurno je njegov simpatizer; naime, realno je očekivati da neće, odmah nakon toga, grditi onoga na čiju moć se maloprije pozvao.
Isus, koji je došao spasiti sve (usp. Iv 12, 32; Dj 10, 34ss.), nije ničija povlastica i tim više ne može se zahtijevati da ga na isključivi način posjeduje njegova zajednica koja je, štoviše, pozvana nastaviti njegovo sveopće poslanje. Ima osoba koje, premda ne kažu da su Isusovi učenici, stvarno mu se ne protive te vrše djela koja kod kršćana izazivaju: njima je osigurana nagrada (rr. 40s.).
Nadovezujući se na Isusove prethodne riječi s obzirom na malene (usp. rr. 37.41), evanđelist donosi neke izreke protiv onih koji daju povoda sablaznima, odnosno posrtanjima i, posljedično, padovima. Bolje je umrijeti nego vlastitim ponašanjem izazivati slabost brata, osobito u pitanjima vjere (r. 42.). Ta se misao u narednim recima izriče trima krajnjim tvrdnjama: bolje je odsjeći jedan ud vlastitog tijela, koji bi mogao biti prigoda za pad, čuvajući zajedništvo s Bogom, nego sačuvati cjelovitost tijela i izgubiti zajedništvo s Bogom. Tragičnost tog zadnje spomenutog stanja je pojačana navođenjem Iz 66, 24, koji doziva u pamet uništenje kvarenjem i izgaranjem: mučenje bez prestanka (48 r.).

MEDITACIJA

U Bogu se sloboda povezuje s beskrajnom ljubavlju, onom u čijom snazi Isus nije odbio dati život za nas. Božja sloboda je prevelika za čovjeka. Od nje se čovjeku zavrti u glavi i ostaje neshvatljiva dušama koji se čvrsto drže zakona razdiobne (distributivne) pravednosti. Tako, uvijek ima nekoga tko je spreman Bogu davati savjete da ga pouči – ili barem podsjeti – kako da zaštiti i učini da se poštuju vlastita prava.
Naprotiv, čini se da Bog stvari vidi s drugog gledišta. Za njega su svi ljudi njegova djeca i on je zadovoljan kad netko od njih, pa bilo to i na ne baš ‘kanonski’ ispravni način, prihvaća njegov dar i od njega živi. Suprotno ga žalosti! Vidjeti svoju djecu koja ne čine da među njima cirkulira ljubav koju od njega primaju; da, umjesto da pomažu jedni drugima, jedni drugima postavljaju prepreke; nastoje iskoristiti jedni druge, umjesto da međusobno dijele dobra kojima raspolažu…
Isus upozorava zajednicu svojih učenika: neka ponovno ne gradi, u ime tobožnje vjerske čistoće, one prepreke koje je on došao oboriti.

MOLITVA

Gospodine, Ti si jedini Gospodin!
Gospodin si dobra, koje punih ruku širiš nad sva svoja stvorenja, ne dajući da netko propusti upoznati što je tvoja dobrota.
Gospodin si obilja, koje ne dopušta da se zatvoriš u uske interese i stečena prava. Ti poznaješ samo jedno pravo: ono ljubiti, prvi i vječno. I to ti pravo nitko ne može oduzeti!
Gospodin si bogatstva, bogatstva koje ne želiš da se pomiješa s rejtinzima pod kontrolom središta ekonomskih moći. Bogatstvo, ono pravo kojim gospodari srce i koje se povećava kad se dijeli, jest bogatstvo primanja i davanja ljubavi, pažnje, nježnosti. Ono znači dijeliti s tobom tvoje vlastite osjećaje; udisati tvoju neograničenu slobodu.
To nam podaj, Gospodine, naše najveće dobro!

KONTEMPLACIJA

Duh Sveti, koji pozivom [poganâ] njih posvećuje i čini ih Bogu ugodnima, jest bît Božjih darova. I tko ga potpuno posjeduje, sve čini razumno: ispravno poučava, živi na neporočni način, stvarno i na savršeni način znakovima i čudesima potvrđuje ono što vjeruje. Naime, ima u sebi snagu Duha Svetoga, koja mu daje blago i razlog punine svih dobara.
Rečeno je da je taj Duh od Boga izliven na sve ljude, da oni koji ga primaju mognu prorokovati i imati viđenja. Izlijevanje Duha je uzrok prorokovanja i poznavanja smisla i ljepote istine (DIDIM SLIJEPI, Duh Sveti, Rim, 1990, str. 76s.).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Pošalji na nas, Gospodine, svoga Svetoga Duha«

ZA DUHOVNO ČITANJE

H. Cox govori o dva poimanja osobnosti. Jedno je koncentrično, drugo ekscentrično. Ekscentrično poimanje ne treba shvatiti u smislu nečega čudnoga, neobičnog, nego kao nešto koje svoje središte ima izvan sebe. To je osoba koja prihvaća novi, neočekivani element, onaj koji dolazi ‘od drugud’. To je osoba otvorena Duhu, raspoloživa za njegovu ‘igru’, u stanju prihvatiti njegove možebitne opasnosti. S koncentričnim poimanjem imamo svijet zatvoren u sebe samoga, koji ne krije iznenađenja, koji ne ide iznad vlastitih mogućnosti, obilježen krutošću i ukočenošću. U ekscentričnom poimanju imamo svijet taknut milošću, obilježen nepredvidljivošću i nenadanošću, s osobama kakvima nema jednakih, uvijek ‘izvan zadanih okvira’.
Najtragičnija i najčešća pogreška. Sve ono što nije sadržano u zakonicima biva odbačeno. Sve što ne pripada području ‘već viđenoga’ i predstavlja prijetnju sigurnosti i ustaljenim pravilima, proglašava se nezakonitim. Sve što je različito proglašava se zloporabom. Nažalost, takvo postupanje je uvijek u modi. Sve što se miče, samim time postaje sumnjivo. Potrebno je da držimo pred očima tu strašnu mogućnost, po kojoj se Duh traži kao nešto sumnjivo i opasno te ga se nastoji staviti u kavez (PRONZATO, Vangeli scomodi /Neugodna evanđelja/, Torino 1983¹⁵).