Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu (14.10.2018.)

98

LECTIO

1. čitanje: Knjiga Mudrosti 7, 7-11

⁷ Zato se pomolih, i razbor dobih;
zavapih, i primih duh mudrosti.
⁸ Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja,
i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom.
⁹ Nisam je htio uspoređivati ni sa draguljima,
jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska,
a srebro je prema njoj kao blato.
¹⁰ Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote,
i zavolio više od svjetlosti,
jer njezin sjaj bez prestanka svijetli.
¹¹ A s njome su mi došla sva dobra
i od ruku njezinih blago nebrojeno.

Riječ Gospodnja.

Ulomak je uzet iz središnjeg dijela knjige Mudrosti. U njemu se pisac, koji pjesničkom maštom postaje Salomon, mudri kralj, autoritativno prikazuje kao onaj koji moli i dobiva dar mudrosti. Ona, naime, nije plod ljudske sposobnosti ili postignuća, već može biti primljena samo s neba. Tekst se nadovezuje na glasovitu Salomonovu molitvu u Gibeonu (usp. 1 Kr 3, 6-13) u kojoj mladi vladar traži srce »koje je sposobno slušati« (tako doslovno), to jest sposobno razlikovati da vlada pravedno. <no da bi dobio taj dar mudrosti potrebno je odabrati neke stvari. Pisac veli da ju je on pretpostavio, progresivno, sedmerim dobrima: žezlima, prijestoljima, bogatstvima, draguljima, zdravlju, ljepoti i svjetlosti. Prelazi se, dakle, s vanjskih i materijalnih dobara na ona koja se tiču tjelsnoga života čovjeka: međutim, i ta dobra također, pa čak i svjetlost očiju, ne mogu se usporediti s mudrošću, koja se dakle mora smatrati jedinim pravim čovjekovim dobrom.
Ako je to je već moglo biti istinito za Židove u dijaspori u gradu Aleksandriji, u svrhu njihova jedinstva i povezanosti dok bijahu okruženi solidnom helenističkom kulturom, to još više vrijedi za nas kojima je otkriveno, u Isusu, pravo lice mudrosti o kojoj Pismo govori.

2. čitanje: Poslanica Hebrejima 4, 12s

Braćo:
¹² Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. ¹³ Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun.

Riječ Gospodnja.

U Starom zavjetu mudrost se zazivalo kako bi se naučilo razlikovati ono što je pravedno (usp. 1 Kr 3,9); u Novom zavjetu se prikazuje kao utjelovljena Riječ Božja, s nepogrešivom moći razlikovanja i prosuđivanja. U nekoliko redaka pisac poslanice Hebrejima zapravo nam nudi jednu sugestivnu teologiju. Ta nam je Riječ prikazana u povezanosti s mudrošću, od koje se je Izrael nerazborito udaljio (usp. Bar 3, 9-38; 4, 1-4). Za nju se kaže da je »živa«, sposobna, dakle, podariti život čineći vjernika snažnijim u opredjeljenjima za vjeru; »djelotvorna«, što znači da je u njoj dýnamis Theoû, to jest ‘Božja sila’ koja vjernike čini svojim svjedocima (usp. Dj ap 19, 20; 1 Kor 1, 18). K tome, za nj se veli da je »oštrija« od najoštrijeg mača, jer može prodrijeti u čovjekovu psihološku i duhovnu nutrinu.
U 13. retku vrši se nagli gramatički skok koji nam jasno pokazuje da se Riječ poistovjećuje sa samim Bogom, čijem sudu nitko ni na koji način ne može umaći. Znamo, doista, da je Otac taj sud povjerio svome ljubljenom Sinu i da je taj sud pravedan, a također i milosrdan za onoga koji vjeruje: »Tko vjeruje u njega ne osuđuje se« (Iv 3, 18)

Evanđelje: Marko 10, 17-30

U ono vrijeme:
¹⁷ dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« ¹⁸ Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!« ¹⁹ Zapovijedi znadeš:
Ne ubij!
Ne čini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
Ne otmi!
Poštuj oca svoga i majku!
²⁰ On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« ²¹ Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom«. ²² On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.
²³ Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« ²⁴ Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isusu ponovi: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! ²⁵ Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«
²⁶ Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« ²⁷ Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!«
²⁸ Petar mu poče govoriti: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« ²⁹ Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, ³⁰ a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestra, i maji, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni. «

Riječ Gospodnja.

Ovaj ulomak Markova evanđelja pripovijeda kako je »netko« došao k Isusu i upitao ga što mora činiti da ima život vječni. To je mudro pitanje u kojem odzvanja glas ʿanāwîm (siromaha) koji se u psalmima pitahu: »Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?« (Ps 15, 1) i »Tko će uzići na goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?« (Ps 24, 3). Oni se, dakle, pitahu kako ‘baštiniti’ obećanja Božja: naime, znali su da su u »vječnom životu« sadržane božanska dobrohotnost i čovjekova želja za srećom. Isus, prozvan, kao čovjek ne prihvaća za sebe pridjev »dobar« jer želi da se on izričito primijeni na onoga koji je apsolutna Dobrota i poziva sugovornika da vrši zapovijedi – deset zapovijedi – koje su dar dobroga Boga, kako bi ušao u zajedništvo s njime.
Na »tog nekoga«, koji može odgovoriti da je te zapovijedi vršio od svoje mladosti, sada se upravlja Isusov pogled divljenja i ljubavi, koji mu sada upućuje jasni i izričiti poziv: »Idi, i što imaš, prodaj i podaj siromasima s onda dođi i idi za mnom«. No, postoji nešto što sugovorniku priječi prihvatiti Učiteljev iskaz ljubavi: on posjeduje »velik imetak«, no nije u stanju shvatiti što je istinsko bogatstvo, pravo lice mudrosti koje mu se želi darovati, i udaljava se »žalostan«.
Isus tada zaprepaštenim učenicima tumači kako upravo zemaljske blagodati, koje su se u Starom zavjetu smatrale znakom božanske naklonjenosti, mogu postati najveća zapreka za ulazak u kraljevstvo nebesko. Samo onaj koji ide za Isusom s njime i u njemu zadobiva stostruko već ovdje na zemlji – » s progonstvima«, pojašnjava Marko (30. r.) – i pravi život, onaj vječni, kojega može dobiti samo onaj koji – poput mudrog trgovca – sve rasproda da ga stekne.

MEDITACIJA

Postoji u čovjeku neprevarljiva potreba za životom, puninom, srećom. Mudar je onaj koji pronađe načina odgovoriti na to pitanje, koje većina ljudi ne zna ni postaviti i na koje odgovara opsesivnim traganjem uvijek novih površnih užitaka. Današnja Riječ nas poziva da zauzmemo ispravni stav kojim ćemo najprije prepoznati što je prava mudrost a potom će nam pokazati kako da je prihvatimo; dȁ, jer ona je dar, dar jedne osobe koja nas beskrajno ljubi.
U Starom zavjetu mudrost se ispočetka prepoznavala u izvanjskim stvarnostima a onda se sve više otkrivala u duhovnim dobrima. Ona se potom, na pragu Novog zavjeta, personificirala kao ona čija »su radost djeca čovjekova« (usp. Izr 8, 31), no svoje nam lice u potpunosti objavljuje u Isusu. A Isus poziva svakoga vrednujući zalaganje kojim kreće u potragu za dobrom. Na nama je da se ne zaustavimo, da se ne damo prevariti lažnim bogatstvima, da ne ustuknemo pred njegovim zahtjevima. Ako od nas žurno traži da sve ostavimo zbog njega, moramo imati hrabrosti to učiniti i trajno obnavljati taj izbor, jer više nećemo moći biti sretni ako se udaljimo od njega. Sva lažna i tobožnja bogatstva neće se nikada moći opstati nakon što se suoče s njegovim siromaštvom, niti će utažiti našu glad za ljubavlju, istinom i ljepotom. Njegov će nas pogled stalno pratiti, u tišini, u beskrajnom poštivanju naše slobode, i neće se smiriti sve dok mi u njemu ne pronađemo svoj mir.

MOLITVA

Ja sam, Gospodine, Učitelju dobri, taj netko koga ti s velikom ljubavlju gledaš u oči. Ja sam, znadem to, taj netko koga ti zoveš da se potpuno udalji od sebe samoga. Izazov je to. Evo, i ja se svakoga dana nalazim pred tom dramom: pred mogućnošću da odbijem ljubav. Ako se ponekad osjećam umoran i osamljen, nije li to možda zato što ti ne znam dati ono što od mene tražiš? Ako sam ponekad tužan, nije li to možda zato što ti nisi meni sve, što nisi uistinu moje jedino blago, moja velika ljubav? Koja su to bogatstva koja mi priječe da idem za tobom i da s tobom i u tebi kušam pravu mudrost koja srcu daje mir?
Ti mi svakoga dana na cesti dolaziš u susret da se zagledaš u moje oči kako bi mi pružio drugu mogućnost da ti se potpuno predam i da uđem u tvoju radost. Ako se meni čini nemogućim učiniti taj korak, daruj mi poniznu sigurnost da vjerujem da će me tvoja ruka uvijek podupirati tamo, izvan svake granice, izvan svake mjere, gdje me ti čekaš da mi daruješ ništa drugo nego sebe samoga, jedino najveće Dobro.

KONTEMPLACIJA

»Ako hoćeš biti savršen« (Mt 19, 21). Dakle, još uvijek nije bio savršen. Naime, tko je već savršen, ne može postati savršen. Uostalom, ono sjajno i božansko »Ako hoćeš«, očituje da je duša s kojom razgovara sposobno birati; naime, u čovjeku, zato što je slobodan, volja je slobodna birati; u Bogu, kao Gospodinu i sucu, slobodan je dar. On daje onima koji hoće i koji se do krajnjih granica zalažu i mole da postignu vlastito spasenje.
Bog, naime, ne prisiljava – nasilje je neprijatelj Božji – već daje onome koji želi, pruža onome koji traži i otvara onome koji kuca. Ako, dakle, hoćeš, ali ako uistinu hoćeš ne zavaravajući samoga sebe, priskrbi si ono što ti nedostaje.
Nedostaje ti samo jedna jedina stvar: jedina koja ostaje, koja je uistinu ona dobra, koja je iznad zakona, koju zakon ne daje i ne sadrži, i kojima je vlastita onima koji posjeduju pravi život. Jednom riječju, onaj koji je od mladosti obdržavao sav zakon i koji je o sebi tako dostojanstveno i ponosno govorio, nije si mogao priskrbiti onu jednu jedinu stvar koju samo Gospodin može dati, koja je nužna da se postigne život vječni za kojim je čeznuo; nego se udaljio žalostan, obeshrabren zahtjevima onoga života vječnoga zbog kojega je došao pitati Učitelja. Nije ga želio ozbiljno kako se to moglo činiti po njegovim riječima, već je želio pokazati svoju dobru volju. Dakako, bio je brižan u vršenju tolikih stvari, no nije bio spreman izvršiti ono što je samo i jedino djelo spasenja, za koje je bio slab i nemaran (KLEMENT ALEKSANDRIJSKI, Quale ricco si salverà /Kakav bogataš će se spasiti?/, 5.10).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Daruj nam, o Bože, mudro srce« (usp. Ps 90, 12).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Strah Božji je znati da su zahtjevi Boga živoga smrtni, da je smrtan njegov poljubac i da onaj tko uistinu susretne Boga mora umrijeti vlastitoj povijesti, vlastitoj prošlosti, kako bi ušao u jedan nepoznati svijet. A to je teško.
Evo zašto je velika napast ona napast da se branimo od budućnosti Božje, da se osiguramo u onome što već jesmo, u onome što već posjedujemo. Ako se poslužimo jednom biblijskom slikom moglo bi se reći da se napast straha opet javlja u zgodi bogatog mladića koji osjeća tjeskobu pred budućnošću koju mu Gospodin otvara (»Idi, i što imaš, prodaj i podaj siromasima«), odnosno pred zahtjevom da se oslobodi vlastite prošlosti kako bi se bezuvjetno stavio u ruke tuđinca koji poziva, premda ga je Isus pogledao i zavolio. Prva velika škola u kojoj se uči moliti je otvoriti se hrabrosti slobode, prihvaćajući da stanemo sami pred Boga samoga, odričući se svakog izgovora i svake obrane. Valja se otvoriti hrabrosti slobode u ljubavi (B. FORTE, Nella memoria del Salvatore /U spomen Sapsitelja/, Milano 1992, str. 242s, passim).