Trideset i prva nedjelja kroz godinu (04.11.2018.)

126

LECTIO

1. čitanje: Knjiga Ponovljenog zakona 6, 2-6

Mojsije progovori narodu i reče:
² »Boj se Gospodina, Boga svoga, ti, sin tvoj, i sin tvoga sina, vršeći sve zakone njegove i sve zapovijedi njegove što ti ih danas propisujem, pa da imaš dug život. ³ Slušaj, Izraele, drži ih i vrši, da ti dobro bude i da se razmnožiš u zemlji kojom teče med i mlijeko, kao što ti je obećao Gospodin, Bog otaca tvojih.
⁴ Čuj, Izraele, Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! ⁵ Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom. ⁶ Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce«.

Riječ Gospodnja.

Ovaj ulomak sažeto izriče srce biblijske duhovnosti: riječ je o poukama koje knjiga Ponovljenog zakona stavlja u usta Mojsija, posrednika između Boga i naroda (1. r.). Te su pouke sažete u nagovoru da se ostane vjernima savezu sklopljenom s Gospodinom vršenjem njegovih zakona, a poticaj kojim su popraćene ponavlja se kao pripjev: »da ti bude dobro« (3. r.), to jest plodan, bogat i dugovječan. Svrha ovih normi je dakle čovjekova istinska sreća, koja dolazi od Boga, svog izvora; zato se prema njemu treba iskazivati onaj ‘strah’ koji je, u deuteronomijskoj predaji istoznačnica prianjanja, pobožnog slušanja i poslušnosti iz ljubavi (2.r.). Retci 4-6 tvore središnju jezgru molitve koju pobožni židov i dan danas izgovara triput na dan, a naziva se Šema po prvoj riječi: »Čuj«. To je ispovijest vjere u jednoga Boga koji s cijelim narodom i sa svakim njegovim članom uspostavlja posebni, osobni odnos: »Gospodin je naš Bog, Gospodin je jedan«. Iz toga se rađa zahtjev da se na taj sveti vez odgovori nepodijeljenom ljubavlju: sve čovjekove sposobnosti i aktivnosti u potpunosti bivaju usmjerene na to da se ljubavlju odgovori na dobrotu kojom se Gospodin zauzima za nas, želeći da zauvijek budemo sretni. To milosno (ničim zasluženo) izabranje je Božji neizmjerni dar, i toga narod nikad ne smije prestati biti svjestan. Trajni spomen na njega, na njegova dobročinstva i na njegove zapovijedi postaje za sav Izrael – također i za nas, sinove Abrahamove po obećanju – nastojanje da se živi u skladu s njegovom voljom, i izvor svakog blagoslova (6. r.; usp. rr. 7-19).

2. čitanje: Poslanica Hebrejima 7, 23-28

Braćo:
²³ Mnogo je bilo svećenika jer ih je smrt spriječila trajno ostati. ²⁴ A on, jer ostaje dovijeka, ina neprolazno svećeništvo. ²⁵ Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju Bogu – uvijek živ da se za njih zauzima.
²⁶ Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban – svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa – ²⁷ koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe. ²⁸ Zakon doista postavi za velike svećenike ljude podložne slabosti, a riječ zakletve – nakon Zakona – Sina zauvijek usavršena.

Riječ Gospodnja.

Nastavljajući sučeljavanje s židovskim institucijama, pisac poslanice Hebrejima naglašava izvrsnost Kristova svećeništva u odnosu na ono levitsko, temeljeći njegovu apsolutnu nadmoć na vazmenom otajstvu. Naime smrtnost velikih svećenika činila je privremenim njihovo služenje i kratkotrajnim njihov zagovor, tako da je za osiguranje vršenja kulta bilo potrebno da oni dolaze jedni iza drugih. Naprotiv, Krist je Uskrsli koji živi vječno: budući da njegova svećenička služba nije ograničena vremenom i da je njegovo zagovaranje neprekidno, svi oni koji se u bilo koje vrijeme povjeravaju njegovom posredništvu mogu biti savršeno spašeni (rr. 23-25).
Osim toga uskrsnuće se smatra pečatom kojim Bog potvrđuje Kristovu svetost (usp. Dj 3, 13-15; Rim 1, 4) i djelotvornost njegovog svećeništva, stoga je Isus pravi veliki svećenik kojega su svi drugi bili samo nesavršena slika. On je jedini svećenik »kakav nam bijaše potreban«, to jest koji je bio potreban za naše spasenje, zbog svojih iznimnih značajki (rr. 26s.). On je jedini bez grijeha i zato ne mora kao drugi svećenici najprije očistiti sebe prije vršenja svoje svakodnevne službe , već je daleko više od njih jednom zauvijek mogao prinijeti vlastiti život za svetu žrtvu okajnicu kojom je čovječanstvu stekao vječno oproštenje.
Kristovo svećeništvo je nadmoćno onom levitskom također i po svom utemeljenju: naime, ovo posljednje uspostavio je Zakon, koji međutim nije ničim doprinio savršenstvu (19.r.) jer si oslanja na krhke i grešne ljude (28.r.). Kristovo pak svećeništvo temelji se na zakletvi samoga Boga, koji je Bog vjerni, koji ga, nakon što ga je objavio kao svog Sina (Ps 110, 3s), postavlja jedinim posrednikom između njega i ljudi. Njegovo posredništvo je dakle jedinstveno, savršeno, nepogrešivo: jedino on i samo on nam može dopustiti pristup k Ocu.

Evanđelje: Marko 12, 28b-34

U ono vrijeme:
²⁸ pristupi k Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga »Koja je zapovijed prva od sviju?« ²⁹ Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. ³⁰ Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!
³¹ »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«
³² Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. ³³ Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.«
³⁴ Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

Riječ Gospodnja.

U kontekst neprijateljstva i rasprava koje su započinjali glavari svećenički, pismoznanci i narodni starješine (11 i 12 pogl.), Marko umeće pripovijest o ovom susretu Isusa i nekog pismoznanca koji mu je prišao otvorene i dobronamjerne duše. Pitanje tog rabina nije dokono: naime u ono se vrijeme u Mojsijevom zakonu pronalazilo 248 zapovijedi i 365 zabrana, naknadno razvrstanih po kategorijama; o tome koja je od njih najvažnija itekako se raspravljalo. Isus pojednostavljuje taj silni broj zapovijedi svodeći ih na bitno: odgovara riječima molitve koju židovi mole triput dnevno, a to je Šema (Čuj) iz Pnz 6, 4s. »Prva od svih zapovijedi« proizlazi dakle iz slušanja (to jest primanja po vjeri) i priznavanja da je naš Bog jedan i jedini Gospodin: otud zahtjev da se život živi u ljubavi prema njemu, potpuno mu posvećujući volju, osjećaje, raz(um), sve sile. Toj pak zapovijedi Isus odmah dodaje drugu, onu o ljubavi prema bližnjemu kao prema sebi samom, i prikazuje ih kao dva vida jedne te iste Božje zapovijedi: »Nema druge zapovijedi veće od tih«.
Osim toga, bližnji za Isusa više nije jednostavno sunarodnjak, kao u Lev 19, 18, nego svaki čovjek (usp. Lk 10, 29-37): on na taj način iznova tumači tradicionalne norme; njegovo nauk je ujedno i novi i stari, kako pokazuje apostol Ivan (1 Iv 2, 7s.) koji to dobro sažima: »Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga« (1 Iv 4, 20s.).
Isusov sugovornik odobrava njegov odgovor i komentira da tako shvaćena ljubav je Bogu ugodna i da ona može spasiti mnoge obredne čine. A Isus hvali pismoznanca: u svojoj ispravnosti on je na pravom putu da uđe u kraljevstvo Božje, kraljevstvo ljubavi.

MEDITACIJA

Čini se da je čovjek danas shrvan mnoštvom slika i riječi, mnogim svećenicima i obredima starog saveza, mnogim propisima Zakona…Ta nas množina zbunjuje, osjećamo potrebu ponovno pronaći težište, nît vodilju na putu života. Isus nas jednostavno opet dovodi k Jednome, Onomu koji jest (YHWH) i koji svako biće uzima u svoj životvorni zagrljaj. On je Ljubav, i on je naš Bog. Kako mu onda potpuno ne predati sebe same? Mnoštvo je ujedinjeno ljubavlju Boga, koji traži svu ljubav čovjeka. Mnogo je naših osjećaja, prijateljstava, međusobnih odnosa: ponekad se osjećamo ‘razmrvljeni’…
»Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim«: ako mu damo sve ono što, uostalom, od njega dolazi, u nama će ljubiti njegov Duh ljubavi. Zaokupljaju nas mnoge misli, brige i sumnje: no, ako želimo Gospodina ljubiti svim svojim umom, suočit ćemo se s njima u miru kakav prije nismo poznavali.
Mnogo, previše ima stvari koje moramo uraditi, obveza koje moramo ispuniti, aktivnosti kojima se moramo baviti: ljubimo Gospodina svim svojim snagama i on će biti snaga koja nas podupire u našoj svakodnevnoj trci! Ako nastojimo ići u tom jedinom pravcu, naći ćemo kako nas sâm Gospodin upućuje u mnoge pravce prema braći. Jedna jedina je zapovijed ljubavi, ali ima dva vida, jer naučiti voljeti Božjim srcem znači postati bližnji svakom čovjeku: tako je Isusu ljubio. Da, ljubav »više vrijedi nego sve paljenice i žrtve«, jer je žrtva sebe samih. Tako se je Isus darovao.

MOLITVA

O Bože, jedini izvore svega što postoji, ti si naš Otac: daruj nam ljubav da te, vjerni tvojoj zapovijedi, možemo ljubiti nepodijeljena srca, tražeći tebe u svemu. Nauči nas da te ljubimo »svim umom svojim«: prosvijetli nam pamet, da oslobođena sumnji i isprazne preuzetnosti znade otkriti tvoj plan spasenja u povijesti i u svagdanjim događajima.
Učini da te ljubimo »svom snagom svojom«, posvećujući tebi i tvojoj službi naše sposobnosti i naše ograničenosti, naša djela i naše nemoći, naše rezultate i naše neuspjehe. Gospodine, pomozi nam da te ljubimo u svakom bratu kojega su stavio pored nas i kojega si ti prvi uzljubio, sve do žrtve svoga Sina. Njegovo vječno predanje neka nam dade snagu i radost da izgubimo sebe same u djelotvornoj ljubavi kako bismo se potpunoma opet našli u tebi koji si Ljubav.

KONTEMPLACIJA

Znak je velike časti to što je Bog čovjeku dao »sliku« svoje vječnosti i »priliku« svoga vlastitog života. Veličina čovjeka je njegova sličnost s Bogom, pod uvjetom da je sačuva. Bog nas je poučio da mu moramo vratiti sve darove koje je u nas stavio u trenutku stvaranja. Iznad svega je od nas zatražio da ljubimo svoga Boga svim srcem, jer »on nas prije uzljubi« (1 Iv 4, 10), od samog početka, prije nego što smo postojali. Boga istinski ljubi tko vrši njegove zapovijedi.
Ovo je njegova zapovijed, uzajamna ljubav, po riječima: »Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!« (Iv 15, 12). Što naime Božji zakon više i toplije preporuča od ljubavi? I unatoč tome rijetko ćeš pronaći nekoga tko se tako ponaša. Možemo li se možda ispričati govoreći da je ljubav naporna i teška? Ljubav nije napor, ljubav je srcu nešto najslađe što postoji, nešto najspasonosnije i najzdravije . Ništa Bogu nije draže od ljubavi, osobito one duhovne: onaj naime tko ispunjava zakon vršeći zapovijed ljubavi, prima život vječni. Ništa dakle nije tako nužno kao ljubiti (KOLUMBAN, Istruzioni e Regola dei monaci /Naputci i Pravilo monahâ/ Seregno, 1997, str. 80-85, passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi« (1 Iv 4, 19).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Sasonski rabin je govorio da je od jednog seljaka naučio kako bi ljudi trebali ljubiti. Taj je jednom s drugim seljacima bio u krčmi i pio. Dugo je tako šutke sjedio s drugima; ali kad je vino bilo pokrenulo srce, obraćajući se drugu koji je sjedio pored njega, upita: «Reci mi, voliš li me ili ne?» Onaj odgovori: »Jako te volim«. A seljak će: »Ti kažeš da me voliš, a ipak ne znaš što mi je potrebno. Da me uistinu voliš, ti bi to znao«. Prijatelj se ne usudi odgovoriti a seljak koji ga upita ponovno zašuti. No, ja sam shvatio: ljubiti ljude znači potruditi se upoznati njihove potrebe i trpjeti njihove patnje (M. BUBER, Leggenda del Baal Sem /Legenda o Balu Semu/, u: G: RAVASI [ed.], Libro dei Salmi: commento e attualizzazione /Knjiga psalama: komentar i aktualizacija/, Bologna, 1985, str. 694).