Krist kralj svega stvorenja (25.11.2018.)

181

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Danijela 7, 13s

13 Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. 14 Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.

Riječ Gospodnja.

Duboko značenje ovog ulomka izranja kad ga se promatra u kontekstu 7. poglavlja Knjige proroka Danijela. Proroku je objavljeno otajstvo povijesti. On vidi izmjenjivanje različitih kraljevstava, koja su simbolički prikazana četirima strašnim zvijerima, no njihovoj je bahatosti određen kraj. Dok događaji u vremenu slijede jedan za drugim, u dimenziji vječnosti koja joj je suprisutna, Bog prosuđuje povijest na temelju ljudskih djela (rr. 9s). Sile ovoga svijeta su osuđene i neke već podnose kaznu (r. 11), drugima je pak kazna odgođena »na jedno vrijeme« (r. 12). I evo, sad se pojavljuje u božanskoj transcendenciji (»oblaci nebeski«) »Sin čovječji«, komu Bog daje vječnu vlast i nepobjedivo kraljevstvo, koje će obuhvatiti sve narode. To znači da su njegova osoba i njegova kraljevska vlast ujedno nebeske i zemaljske, božanske i ljudske. Protiv njegova kraljevstva, koje se podudara s kraljevstvom svetih Svevišnjega (rr. 17.32), još će se dizati nasilje moćnika ovoga svijeta i činit će se da ono pobjeđuje (rr. 24s.). Međutim, kad Božji sud bude konačan, kraljevstvo Sina čovječjega, odnosno svetaca Svevišnjega, pobijedit će zauvijek. Apostol Pavao tu je stvarnost izrazio slikom otajstvenog Tijela kojemu je Krist glava a vjernici njegovi udovi. Dakle, Kristovo kraljevstvo je i naše; i mi smo pozvani imati udjela u njegovom kraljevanju pobjeđujući grijeh koji nas opsjeda. Uronjeni u povijest, od nas se traži da prosuđujemo događaje s osjećajem vjere i da živimo u skladu s temeljnim zakonom ljubavi, kako bi na koncu svaki čovjek mogao ući u kraljevstvo Božje.

2. čitanje: Otkrivenje 1, 5-8

5 Isus Krist jest Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim. Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha 6 te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen! 7 Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen. 8 Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.

Riječ Gospodnja.

U ovim retcima proslova Knjige otkrivenja, kraljevanje Isusa Krista je u bitnom prikazano kao kraljevanje Sina čovječjega (»dolazi s oblacima«: r. 7a). Pozivajući se na Danijelovo proročanstvo, vidjelac može dakle tvrditi da je Isus vjerodostojni objavitelj Očev (»vjerni svjedok«), jer dolazi od Boga samoga. Kao Uskrsnuli on je rodozačetnik novog naraštaja određenog za vječni život. Konačno, on je »vladar nad kraljevima zemaljskim«, jer je došao donijeti na zemlju kraljevstvo Božje kojemu će, u konačnici, svi biti podloženi.
Sin čovječji je nevjerom i nasiljem mnogih raspeti, »probodeni« Isus. I upravo je na taj način očitovao svoju ljubav prema nama i oslobodio nas od grijeha (5. r.), omogućujući nam da ostvarimo drevno obećanje: »Budete li držali moj Savez, vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ« (Izl 19, 6). U času sve bližega njegova slavnoga dolaska i oni koji su ga odbacili morat će ga priznati i shvatiti zlo koje su počinili. Oni pak koji su u svom životu prihvatili Kristovo kraljevanje već sada su postali dionicima njegove kraljevske i svećeničke službe. Na taj način ulaze u zajedništvo s Bogom, počélom i svrhom svega što postoji, vječnim izvorom vremena, koji unatoč tome dolazi u povijest, da na sebe uzme muku svakog stvorenja i snagom ljubavi ga dovede u slobodu i spasenje (8. r.).

Evanđelje: Ivan 18, 33b-37

U ono vrijeme: 33 Pilat upita Isusa: «Ti li si židovski kralj?« 34 Isus odgovori: «Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« 35 Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?« 36 Odgovori Isus: «Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.» 37 Nato mu reče Pilat: «Ti si dakle kralj?» Isus odgovori: «Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.»

Riječ Gospodnja.

Isusovo suđenje pred Pilatom zauzima istaknuto mjesto u Ivanovom evanđelju. Razmišljanje o temi kraljevanja proteže se čitavim događajem, sve do Pilatove tvrdnje: »Evo kralja vašega!« (19, 14). Međutim ‘isticanje’ da je on Sin Božji (19,7) Židovima je bilo neprihvatljivo; oni su radije htjeli da taj Mesija bude raspet i time su zanijekali povijest Izraela i sva njegova iščekivanja: »Mi nemamo kralja osim cara!« (19, 15).
Ova perikopa predstavlja teološko središte ivanovskog izvještaja. Ovdje se suprotstavljaju međusobno različiti pojmovi kraljevanja: Pilat ima političko-vojni pojam kakav je mogao imati jedan Rimljanin (37. r.), no poznat mu je i onaj židovski, teokratski i ujedno politički pojam (rr. 33s.). Naprotiv, Kristovo kraljevanje pripada drugom svijetu: »nije od ovoga svijeta« (36. r.). Isus je uistinu kralj, ali ne »odozdol«. On je došao na ovaj svijet donijeti svoje nadnaravno kraljevstvo ne namećući svoju apsolutnu nadmoć, nego uzimajući na sebe našu narav (»ja sam se zato rodio…«) da je obasja svjetlošću istine i da čovjeka osposobi odabrati kraljevstvo Božje.
Kristov dolazak, dakle, vrši podjelu između onih koji prihvaćaju njegovo svjedočanstvo i onih koji ga odbacuju. To je svjedočanstvo istine o Bogu – čije lice Isus objavljuje u sebi samome – i ujedno o čovjeku, prema nauku Očevu (»Evo čovjeka!«: 19, 5): prihvatiti ga znači već sada ući u njegovo kraljevstvo. Naprotiv, tko ga odbija podvrgava se knezu ovog svijeta (12, 31): nije moguće ostati u suzdržanom sumnjanju, kako je pokušao Pilat (18,38). Tko priznaje Krista kao kralja ne brine se da pobijedi u ovom svijetu, već ponajprije da posluša Gospodinov glas i slijedi ga (37b r.), kako bi ovdje na zemlji proširio njegovo kraljevstvo istine i ljubavi.

MEDITACIJA

Današnje nas bogoslužje poziva da oživimo u nama želju da Krist uistinu kraljuje u našem životu. Da se to mogne dogoditi, valja obnoviti naše prianjanje uz njega koji nas je prvi ljubio i za nas vodio tešku bitku do te mjere da se dao raniti na smrt da u svom tijelu pribijenom na križ razori naš grijeh. Krist tako pobjeđuje. Njegova pobjeda je pobjeda ljubavi nad mržnjom, zlom i nezahvalnošću. Njegova pobjeda je prividno poraz: naime, ljubav pobjeđuje tako što se dade pobijediti.
On je raspeti kralj, pa ipak njegova moć je upravo u njegovu krajnjem predanju samoga sebe: on je kralj trnjem okrunjen, obješen na križ, i takav ostaje zauvijek, također i sada kad je kod Oca, kamo se je vratio nakon uskrsnuća. Riječ je o kraljevanju koje je ljudski teško razumjeti, ako se ne pođe putem ponizne ljubavi i života koji postaje služenje i dar. Tada će nas sâm Duh osposobiti da se suobličimo poniznome kralju slave, čijim je zaljubljenim učenikom kršćanin pozvan postati.
To će nužno sa sobom donijeti sjenu smrti, smrti čitavom svijetu sebičnosti, strasti, ispraznih želja i nepotrebnih nadutosti: međutim, to je smrt koja prelazi u slobodu za sebe i u rast za druge, u pravi život i u puninu radosti. Tegobni hod kroz povijest se nastavlja, ali srce može predokusiti slatkoću onog kraljevstva beskrajne svjetlosti u koje se ulazi samo kroz uska vrata križa.

MOLITVA

Gospodine Isuse, ti si se sakrio očima sviju kako bi se molio Ocu u skrovitosti, kad te je mnoštvo, začuđeno i zadivljeno čudesima koja si učinio, tražilo da te proglasi kraljem. Tek u času muke, kad su te svi napustili i kad biti proglašen kraljem više nije bilo razlog za hvalu, već postaje razlog tvoje osude, tek tada ti proglašavaš svoje sveopće kraljevanje. Tako čineći učiš nas samom svojom smrću da je kraljevanje služenje ljubeći sve do potpunog darivanja sebe.
Daj i nama da prihvatimo tvoje kraljevanje ne samo riječima, nego dopuštajući da u nama raste i širi se tvoje kraljevstvo, da ono u povijesti bude žarište prisutnosti tvog mira, razlog utjehe i nade za svu našu braću.

KONTEMPLACIJA

Ti si, o Kriste, kraljevstvo nebesko; ti si obećana zemlja poniznima, nebeska poljana, blagovalište za božansku gozbu; ti si dvorana kraljevske svadbenr gozbr, stol prostrt za sve. O Kriste, nemoj me ostaviti usred ovog svijeta, jer ja ljubim samo tebe premda te još nisam upoznao; samo se od tebe nadam dobiti snagu da vršim tvoje zapovijedi; ja, potpuno prepušten strastima; ja koji te ne poznajem; doista, jesu li možda potrebne slasti svijeta onome tko te je upoznao? Tko će ljubeći te ići u potragu za nekom drugom ugodom? Ili osjetiti potrebu poći u potragu za nekim drugim prijateljem? Bože stvoritelju svemira, koji si mi darovao ono što imam dobroga, smiluj se dobrostivo mojoj sirotoj duši; obdari me pravom sposobnošću razlučivanja da se mogu dati privući tvojim vječnim dobrima i samo njima. Ljubit ću te svim srcem, idući samo za tvojom slavom i potpuno zanemarivši onu ljudi, sa ciljem da postanem jedno s tobom već sada i poslije smrti, i da na taj način, o Kriste, postignem da kraljujem s tobom, koji si iz ljubavi prema meni prihvatio najozloglašeniju smrt. Tada ću biti najsretniji od svih ljudi. Amen, tako neka bude, Gospodine, sada i vazda u vijeke vjekova (ŠIMUN NOVI TEOLOG u C. BERSELLI [iz.], Inni a Cristo nel primo millennio della Chiesa, /Himni Kristu u prvom tisućljeću Crkve/, Rim, 1981, str. 168-170).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Nek’ dođe, Gospodine, tvoje kraljevstvo svjetlosti« (iz bogoslužja).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Isus, koji će uzići na križ a da se ništa, ni na zemlji ni na nebu nije pokušalo učiniti u njegovu obranu, taj Isus uzvišenom mirnoćom tvrdi: »Ja sam kralj«. Kralj, to jest ne samo slobodan – a vezan je – nego i Gospodar – a oni ga kane ubiti!
Onaj trenutak je tražio veoma čvrstu vjeru, jer je to bio čas najveće tame, trenutak u kojem se činilo da u Bogočovjeku nije ostalo ništa od Boga i, malo pomalo, više ništa ni od čovjeka. Nije bilo teško vjerovati u Isusovu moć kad je zapovijedao bolestima, zlodusima, oluji, smrti. Ali da se smatra Kraljem i Bogom jednoga koji je pobijeđen, zgažen i uništen, za to treba posegnuti za logikom koja izokreće svaku ljudsku misao, valja uroniti vlastitu sposobnost razmišljanja u najgušće tmine, jednom riječju, odreći se bilo kakve druge svjetlosti osim one bezuvjetnog povjerenja, koji je vlastit ljubavi […].
U onom trenutku bila je potrebna sama ljubav Božja, da se razumije kako je potpuno lišavanje moglo postati najveća žrtva ljubavi, da se u uništenju na križu otkrije najuzvišenije očitovanje Božje svemoćnosti. Isus očituje vlastito kraljevanje i suvereno gospodstvo služeći se zlom voljom ljudi za ispunjenje svoje volje spasenja, koristeći njihovu mržnju za svoje djelo ljubavi. Raspeli su ga da ga uklone: a evo, dogodilo se da su ga ponovno uronili u vječnosti iz koje je došao, i koju će svojim povratkom ponovno otvoriti svim ljudima (I. RIVIÈRE, À chaque jour suffit sa joie /Svakom dana dosta je njegove radosti/ Pariz, 1949, str. 171s).