Druga nedjelja došašća (09.12.2018.)

282

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Baruka 5, 1-9

¹ »Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ²ogrni se plaštem Božje pravednosti, stavi na glavu vijenac slave Vječnoga; ³ jer Bog hoće pokazati sjaj tvoj svemu pod nebom ⁴ i zasvagda ti hoće dati ime: ‘Mir pravednosti’ i ‘Slava bogoljubnosti’.
⁵ Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru, od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć’ se što ih se spomenuo Bog. ⁶ Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju, kao djecu kraljevsku. ⁷ I naredi Bog: neka se snize sve visoke gore i vječne klisure; nek’ se doline ispune i poravna zemlja da Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje. ⁸ A šume i sva stabla mirisna činit’ će sjenu Izraelu po Božjoj zapovijedi; ⁹ jer Bog će voditi Izraela u radosti, u svjetlu njegove slave, prateć’ ga milosrđem svojim i pravednošću.«

Riječ Gospodnja.

Baruhova pjesma je dio opsežnije poeme a za temu ima svršetak židovskog progonstva i ponovnu izgradnju grada Jeruzalema. Riječ je vjerojatno o kasnije napisanom spisu, u kojem ono što se s gradom dogodilo već poprima paradigmatsku vrijednost, i postaje primjer u različitim situacijama. Ulomak se dijeli na dva dijela, i u oba dominiraju imperativi.
»Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje « (rr. 1-4). Grad će doživjeti korjenitu promjenu, prijeći će iz tuge u radost, i bit će nazvan novim imenima, koja će biti znak njegova promijenjenog stanja (»mir pravednosti, slava bogoljubnosti«). Za Baruha božansko obećanje odnosi se na život pravednosti; ono će donijeti mir i pobožnost, to jest poštivanje Boga, i bit će razlog slave za grad (4. r.).
»Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok « (rr. 5-9): ponovno rađanje grada konkretno se sastoji u povratku njegovih sinova, pod vodstvom Boga koji ih vraća kući.
U 2. retku osobito zapažamo da se Boga naziva »Vječni«. Riječ je o važnom nazivu, jer slušatelje poziva da povijesne događaje promotre širom otvorenih očiju; pobjeda zla je prolazna, premda se čovjek ponekad osjeća shrvan zlom. Nadahnuti pisac uči da je Bog Gospodar povijesti i da vremena kušnje upravlja na čovjekovu korist. On je taj koji poravnava stazu za povratak: »I naredi Bog: neka se snize sve visoke gore i vječne klisure; nek’ se doline ispune i poravna zemlja« (7. r.). Da to učini, Bog i sama počéla prirode prisiljava da budu na korist njegovu narodu. (8. r.).
U proročkim tekstovima uporno se uvijek iznova pojavljuju neki izrazi – kao što su radost, slava, pravednost – koji označuju da je susret s Bogom koji dolazi radost za njegove, za svakoga tko je u nevolji i koji se u nj pouzdaje.

2. čitanje:Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima 1, 4-6.8-11

Braćo:

4 Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim 5 zbog vašeg udjela u evanđelju od onoga prvog dana sve do sada – 6 uvjeren u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa. 7 I pravo je da tako osjećam o svima vama! Ta ja vas nosim u srcu jer u okovima mojim i u obrani i utvrđivanju evanđelja svi ste vi suzajedničari moje milosti. 8 Bog mi je doista svjedok koliko žudim za svima vama srcem Isusa Krista! 9 I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju 10 te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, 11 puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju.

Riječ Gospodnja.

Ovo je početak poslanice Filipljanima. Upada u oči Pavlov afektivni ton, izraz njegove pastoralne zauzetosti. Tema koja prevladava ovim odlomkom je napredak kršćana u Filipima. Dva puta se spominje »dan Krista Isusa« (rr. 6 i 10), znak da je to iščekivanje bilo veoma živo u prvim kršćanskim zajednicama. Takvo iščekivanje postaje poticaj na zalaganje, jer sadašnje vrijeme je vrijeme u kojem kršćanin može »rasti«, iščekujući posljednji susret s njime.
Što se pak tiče rasta, Pavao prije svega podsjeća da će sâm Bog to učiniti mogućim i to dovršiti (r. 6.). Riječ je iznad svega o rastu »karitativne ljubavi«, koja u određenom trenutku produbljuje »spoznaju«, pojačava sposobnost razlučivanja, trajno teži biti što bolja, iskrenija i cjelovita: »I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju « (r. 9.)
Krajnji cilj cijele te velike duhovne napetosti kršćanina ostaje za Pavla »na slavu i hvalu Božju« (r. 11)

Evanđelje: Luka, 3, 1-6

U ono vrijeme:
1Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, 2 za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. 3 On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha 4 kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! 5 svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! 6 svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

Riječ Gospodnja.

Luka na originalni način opisuje Krstiteljevo propovijedanje i time nam omogućuje da bolje shvatimo njegovu poruku. Na prvom mjestu on uočava milosni događaj »riječi« koja silazi na njega: »dođe riječ Božja Ivanu u pustinji«. Markova pustinja ovdje je mjesto gdje Božja riječ dopire do čovjeka i čini ga prorokom (izraz je sličan onome u Jer 1,4).
‘Događaj’ Riječi Luka stavlja u povijesni okvir, i to na vrlo svečani način: »Petnaeste godine vladanja cara Tiberija…« (rr. 1-2). Ti povijesni podaci nisu zanimljivi samo zbog njih samih, već i stoga što oni ovdje tvore okvir u kojem Riječi dolazi Krstitelju, a kad Riječ Božja nadolazi, čovjekova povijest postaje povijest spasenja.
Luka potom vrlo brižljivo razlikuje dva mjesta u kojima Krstitelj djeluje, a to su »pustinja« i »Jordan«. Pustinja je mjesto ‘dolaska’ Riječi k njemu; Jordan je pak mjesto na kojem on tu Riječ daje drugima pozivajući ih na obraćenje. Nakon što je čuo riječ Božju u pustinji, Ivan može učiniti da se opet čuje njezin poziv i ponuda spasenja svima.
Krstiteljeva riječ se nadahnjuje na velikom Izaijinom navještaju (40, 3ss): »Pripravite put Gospodinu u pustinji«, no Luka voli produžiti Izaijin navod sve do toga da proglasi »da će svako tijelo vidjeti spasenje Božje« (Lk 3, 6) jer Bog hoće uistinu doprijeti do svakog čovjeka.

MEDITACIJA

Početak kršćanskog doba je obilježen ponovnim pojavljivanjem proroštva. U Djelima apostolskim povijesni hod Crkve započinje darom Duha koji sve kršćane čini prorocima, ljudima Riječi, i osposobljava ih da i oni poput Krstitelja osluškuju najhitnije potrebe svog vremena, i da ponovno ukažu na važnost Riječi spasenja koja poravnava naše ljudske staze.
Što za nas znači biti prorocima? Prije svega i nadasve znači od Boga primiti navještaj nade. »Svaka dolina će se ispuniti, svaka gora i brežuljak će se sleći«, gdje Bog bude subjekt tog djelovanja! On je taj koji će sravniti brda i doline naše oholosti, socijalne nepravde, nevjernosti našeg srca, poravnat će pred svakim od nas put obraćenja, prima nego nam zapovijedi da se njime uputimo. Dakako, ne smije izostati naš napor da odgovorno sudjelujemo u poravnavanju putova. Ako je Bog taj koji intervenira, to znači da nijedna naša situacija, ma kako teška ona bila, nije beznadna, a naše ‘proročko’ zalaganje jest upravo u tome da damo nadi ‘ostvariv’ oblik.
Prorok je pak uvijek povezan s pustinjom, a pustinja označava: šutnju, traženje bitnoga, borbu protiv vlastite oholosti i protiv mnogih neprijatelja duše, pozorno slušanje Riječi, kritičko držanje sebe podalje od onoga što je trenutno u ‘modi’ i od prerano donesenih sudova. Možda nam je lako pomisliti da je u nekom mnoštvu, premda bučnom, moguće pronaći nekoga koji sluša, no čini se da Krstitelj o tome nije tako razmišljao. On nas uči da volimo pustinju, i onda kad to podrazumijeva da ćemo mnogo puta biti u oskudici, ignorirani, pogođeni nepravdom, i kad će nam ta stanja biti poziv da u njima odjekne Riječ utjehe i bratstva.

MOLITVA

Gospodine, i ove me godine iznenađuje tvoje obećanje. Dok se sa cijelom Crkvom pripremam za Božić, osjećam da ti preda mnom otvaraš put obraćenja.
Otvaraš mi put, time što svojom Riječju dopireš do mene. Dok je slušam počesto umorno i bez poleta, ti me podsjećaš da je susret s njom jači od sile carstava i velikana ovog svijeta, i da ona i moj život preobražava u povijest spasenja. Nauči me slušati, pouči me šutnji!
Otvaraš mi put, obećavajući da ćeš srušiti brda i ispuniti doline. Kad ne bi bio ti koji to govoriš, bio bih u napasti misliti da je riječ o bitki koju sam unaprijed izgubio. Neka se, Gospodine, ne prestanem boriti se protiv planina oholosti, srdžbe, poroka i neka se ne uplašim zbog praznina moga premalo velikodušnog odgovora.
Otvaraš mi put, ukazujući mi na tolike pustinje oko mene i praznine koje moja karitativna ljubav ne zna nikad ispuniti. Nek’ uzmognem, Gospodine, izvršiti svoju dužnost, a da se ne obeshrabrim zbog mnoštva toga što ne mogu i ne znam učiniti.

KONTEMPLACIJA

Božanska ljubav liječi sve bolesti duše, iskorjenjuje sve poroke, početak je svih kreposti: prosvjetljuje razum, čisti savjest, razvedruje duh, objavljuje Boga.
Tko posjeduje božansku ljubav, stalno misli na svoj susret s Bogom; nastoji izbjeći sablazni i pronaći pravi mir. Naše srce je uvijek usmjereno k visinama u želji za nebeskim dobrima: i na radu i u odmoru, u svakoj prigodi njegovo se srce nikad ne udaljava od Boga. U šutnji on misli na Boga, u razgovoru on želi govoriti samo o Bogu i o njegovoj ljubavi. Kad druge potiče, gorljiv je u osjećajima, i dok pred svima veliča božansku ljubav, riječima i primjerom pokazuje koliko je ona slatko.
Dođi u naše duše, božanska ljubavi, proširi srca, umnoži svete želje, uvećaj sposobnost duha, da može primiti Boga kao svoga vječnog gosta! (HUGO OD SV. VIKTORA, In lode del divino amore /U pohvalu božanske ljubavi/, Milano, 1987, str. 284-286).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Pripravite put Gospodinu. Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje« (Lk, 3, 4-6).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Samoća je pećnica preobrazbe. Bez samoće mi ostajemo žrtve našeg društva i trajno ostajemo zarobljeni obmanama našeg lažnoga ja. I sâm je Isus ušao u tu pećnicu (…).
Da shvatimo smisao samoće, moramo najprije razotkriti način na koji je naš svijet izobličio pojam samoće. Jedni drugima govorimo kako nam je u našem životu potrebno malo samoće. Međutim, ono na što u stvari mislimo, je neko vrijeme i mjesto za nas same, u kojem nas drugi ne uznemiravaju. Za nas, samoća često puta znači privacy (privatnost). No ima nešto više. Mi smatramo da je samoća također poput nekog mjesta okrepe u kojem možemo napuniti baterije, ili poput ugla u ringu gdje naše rane mogu biti ublažene, naši mišići razgibani a naša hrabrost povećana prigodnim sloganima. Ukratko, smatramo samoću nekim mjestom u kojem ponovno zadobivamo novu energiju za nastavljanje našega neprestanog natjecanja u životu.
No, to nije samoća svetog Ivana Krstitelja, sv. Antuna ili sv. Benedikta, Charlesa de Foucauld ili braća iz Taizéa. Za njih samoća nije privatno terapeutsko mjesto. Naprotiv, ona je mjesto obraćenja, mjesto u kojem staro ja umire a novo se rađa, mjesto na kojem se očituje novi muškarac i nova žena. (H. J. M. NOUWEN, La via del cuore /Put srca/, Brescia, 1999, str. 26-28).