Četvrta nedjelja kroz godinu (03.02.2019.)

156

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga proroka Jeremije 1, 4-5.17-19

4 U dane Jošijine Dođe mi riječ Gospodnja:
5 »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh;
prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih,
za proroka svim narodima postavih te.
17 Ti bedra svoja sad opaši,
ustaj, pa ćeš im govoriti sve
što ti ja zapovjedim.
Ne dršći pred njima,
da ne bih morao učiniti
da uzdršćeš pred njima.
18 Danas te, evo, postavljam
kao grad utvrđeni,
kao stup željezni,
ko zidinu brončanu protiv sve zemlje:
protiv kraljeva i knezova judejskih,
svećenika i naroda ove zemlje.
19 I borit će se s tobom, al’ te neće nadvladati,
jer ja sam s tobom da te izbavim« – govori Gospodin.

Riječ Gospodnja.

Poziv Jeremiji da bude prorok u Izraelu događa se u tragičnom trenutku početka propasti Judejskog kraljevstva. On ima nezahvalnu zadaću optuživati narod zbog moralne i vjerske pokvarenosti u kojoj živi, zbog čega će njegov život biti neprestana borba protiv izraelskih moćnika. Četvrti i peti redak točno određuju njegov zadatak: biti prorok svim narodima. Ako pak za to poslanje Bog od svog izabranog proroka traži hrabrost (17. r.), isto tako on mu jamči potporu, i uvjerava ga da će se snagom njegove blizine moći oduprijeti lažima i bolnim iskušenjima (19. r.). Gospodin traži od Jeremije potpunu poslušnost, raspoloživost i pouzdanje u njega, u protivnom izložit će ga poniženju i prepustiti strahu pred njegovim neprijateljima.
Poziv proroka Jeremije, za razliku od onog Izaijinog i Ezekijelovog, ima nešto jedinstveno i tipično, a to je njegovo određenje za nešto veliko od trenutka njegova začeća, premda mu kasnije u životu neće uvijek cvjetati ruže. To izabranje znači trajnu i sve veću bliskost s Bogom, koja u sebi uključuje tragične trenutke napuštenosti i progona od strane ljudi. Snaga prorokova poziva, unatoč ozračju vjerskog neprijateljstva i društvene napuštenosti, bit će jedino u Božjem obećanju: »Ja sam s tobom da te izbavim« (19. r.).

Drugo čitanje: Prva Korinćanima 12, 31-13, 13

Braćo:
12, 31 Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega!
13,1 Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
2 Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
3 I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.
4 Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; 5 nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; 6 ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; 7 sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
8 Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. 9 Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. 10 A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. 11 Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. 12 Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!
13 A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.

Riječ Gospodnja

Crkva u Korintu zadavala je Pavlu mnoge brige. Međutim, misao s kojom je Apostol odgajao članove kršćanske zajednice pred mnogim životnim problemima s kojima se on morao suočiti, može se zažeti u jednu riječ: on je bio svjedok Kristove ljubavi prema svima. A Korinćanima koji teže za uočljivijim i vidljivijim karizmama Pavao odgovara upućivajući na izvrsniji put, onaj velike karizma kakva je agápe (ljubav).
Najjači element ovoga pavlovskog hvalospjeva ljubavi leži zapravo u relativiziranju svakoga strukturalnog oblika asketizma ili duhovne metode, premda su to vrijedne stvari. On nas tako ovim tekstom dovodi u srce kršćanske poruke, a to je zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjima. To je jedini put koji čovječanstvo može dovesti u civilizaciju ljubavi bez granica. Kršćanin koji se osjeća pozvan na to poslanje i živi tu ljubav posjeduje najuzvišeniju karizmu, onu koja vodi u pravi život i u iskustvo Boga-ljubavi. Ta ljubav je dar koji nadilazi sve druge darove ili karizme. U današnjem ulomku Pavao dobro naznačuje što misli kad kaže ljubav: ne eros, to jest ljubav koja želi posjedovati, već karitas, to jest ljubav koja se ne posjeduje već daruje.

Evanđelje: Luka 4, 21-30

U ono vrijeme:
21 Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« 22 I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«
23 A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« 24 I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. 25 Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. 26 I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. 27 I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«
28 Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, 29 ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. 30 No on prođe između njih i ode.

Riječ Gospodnja

Pred nama je Isusov programatski govor o spasenju što ga je izrekao slijedeći trag velikih izraelskih proroka: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (21. r.). Međutim, kad Isus proglašava da se Pismo danas ispunjava, on u stvari naviješta da je došao duh konačnog oslobođenja, u kojem se on objavljuje kao onaj u kojemu se ostvaruju sva proroštva po Božjem naumu. Riječ oslobođenja koju Isus objavljuje ne nailazi na oduševljenje, već na nevjericu i otpor od strane njegovih sumještana. Oni ne žele navještaj oslobođenja i poziv na obraćenje za novi život, nego hoće vidjeti konkretne dokaze njegove moći čudesima i strašnim znakovima.
Onima koji su u njemu vidjeli samo »sina Josipova«, Isusom odogvara događijima iz života drevnih proroka: kao što suvremenicima Ilije i Elizeja nije bilo dopušteno razumjeti njihova silna djela, tako ni Isus ne dopušta svojim sumještanima da vide velika čudesa i znakove. Istina koju Isus naviješta je nešto drugo: donijeti oslobođenje sužnjima, siromašnima i potlačenima ovoga svijeta navijestiti »radosnu vijest« koja svoj vrhunac dosiže darom svog života darovanog iz ljubavi prema cijelom čovječanstvu. Isus ne traži svoju vlastitu korist kako to ljudi često čine, već svojim poslanjem svakom čovjeku donosi pravu slobodu i Duh života koji svoj izvor pronalazi u Bogu.

MEDITACIJA

Današnje prvo čitanje i evanđelje potiču nas na razmišljanje o Isusovoj i našoj proročkoj službi. Isusa je, kako u više navrata potvrđuju evanđelja, mnoštvo smatralo prorokom (Mt 21, 11.46; Lk 7, 16; 24, 19; Iv 4, 19; 6, 14; 7, 40; 9, 17); a on je to doista bio u punom smislu riječi. Poput starozavjetnih proroka, i mnogo više od njih, on je svijetu donio riječ Božju. Štoviše, on je bio riječ Božja u osobi prisutnoj u svijetu (Iv 1, 1-14). Po njegovim riječima i djelima, sveti i živi Bog dao je upoznati samoga sebe i svoj veliki naum spasenja čovječanstva. Povrh svega i nadasve dao se je upoznati kao ljubav (1 Iv 4, 8.16), bezgranična ljubav koja na nezamislivi način posjeduje sva obilježja što ih Pavao opisuje u hvalospjevu naviještenom u poslanici Korinćanima.
Drugi vatikanski sabor, koji je temeljito obnovio crkvenu svijest, htio je iznijeti na vidjelo udioništvo svih članova Crkve, bez iznimke, u proročkoj službi Isusa Krista (Lumen gentium 12 i 33). Svi smo, dakle, pozvani svijetu reći Božju riječ. Riječ koja uprisutnjuje njegovu ljubav među muškarcima i ženama našeg svijeta, bilo da ih ohrabruje u njihovu zauzimanju za dobro drugih, bilo da ih čini osjetljivima za sebična zastranjenja i zatvaranja. No, nije lako biti prorocima. Isusovo iskustvo, koje prenosi današnje evanđelje, to nam gotovo daje opipati rukama. Riječ Božja »oštrija od svakoga dvosjekog mača« (Hebr 4, 12), može, dakle, uznemiriti onoga koji nije raspoložen da je prihvati. Oprečne reakcije mogu se osjetiti, pa i na nasilni način. Zbog toga je Isus završio na križu. Samo i jedino ljubav, kojom treba biti ispunjeno srce svakoga pravog proroka, može nadvladati sve otpore, kao što ih je on nadvladao.

MOLITVA

Oče, poslao si nas kao proroke u ovaj svijet, kao što si poslao Jeremiju i kao što si poslao svog sina Isusa. Po nama želiš da se čuje tvoja riječ ljubavi upućena muškarcima i ženama, našoj braći i sestrama. Želiš da te oni po nama upoznaju kako bi mogli upoznati da ih ti ljubiš bezgraničnom ljubavlju, ljubavlju koja »je velikodušna, dobrostiva, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi« (1 Kor 13, 4.7). Također želiš da dademo prepoznati tvoj veliki naum ljubavi prema svima zajedno i svakom pojedinom bez iznimke.
Riječ koju nam stavljaš u srce i na usne je oganj što izgara, ali i snaga koja izgrađuje. Pomogni nam da je prihvatimo u obilju i velikodušno je i hrabro darujemo. Daj nam milost da je ne držimo »u rupcu« (usp. Lk 19, 20), već je darujemo našoj braći. A ako nam u nekom trenutku bude teška, ti nam sâm pomogni, kao što si pomogao Jeremiji i Isusu, da je ne napustimo, jer je posrijedi dobro naše braće i naše vlastito dobro.

KONTEMPLACIJA

Bijaše neki kruh koji je sitio anđele, ali koji nije sitio nas, već nas je činio bijednima, jer se svako stvorenje obdareno razumom osjeća bačeno u bijedu ako nije hranjeno ovim kruhom. Mi smo s naše strane bili tako slabi da ni na koji način nismo mogli kušati taj kruh u svoj njegovoj čistoći. U nama su bila dva kvasca: smrtnost i bezakonje. Riječ, dobra i milosrdna, je vidjela da se mi ne možemo uspeti k njoj pa je onda u čovjeku Isusu sišla k nama. On je uzeo je dio našeg kvasca, prilagodio se našoj slabosti […].
Htio nam je dati primjer. Pomislite na njega, prije njegove muke. Tada je bio poput kvasnog kruha: bio je gladan, žedan, umoran i žalostan, čime nam je iskazao suosjećanje i karitativnu ljubav. Sve su te stvari bole potrebne kao lijek našoj bolesti. A budući da su nama odgovarale, on, koji ih u sebi nije imao, preuzeo ih je od nas. Promotrite sada kako je naš Gospodin na se uzeo jednu sebi tuđu stvarnost da bi mogao izvršiti svoje djelo, odnosno djelo svoga milosrđa: onaj koji je Kruh osjeća glad, onaj koji je Izvor biva žedan, onaj koji je Snaga umara se , onaj koji je Život umire. Njegova nas glad siti, njegova žeđ napaja, njegov nas umor odmara, njegova nam smrt daruje život. Ta nam duhovna sitost pripada, ta nam duhovna napojenost pripada, ta nam duhovna obnova pripada, takvo nam duhovno oživljavanje pripada. Sve je djelo njegova milosrđa (AELREDO DI RIEVAULX, Sermone XII per la Pasqua /Uaskrsni nagovor/, 12, 19s.).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Isus sve nosi snagom svoje riječi« (usp. Hebr 1, 3a).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Čini mi se hitnom potreba posvijestiti proročku narav Crkve. Ona je na Duhove rođena kao proročki narod. Međutim, taj poziv znači trajnu pozornost na dolazak kraljevstva Božjega u povijest. Svjedočanstvo, riječ i mudrost jesu tri očitovanja proročkog obilježja Crkve. U korijenu pak svjedočanstva života i izričite riječi, nalazi se “osjećaj vjere”. Govoriti o “osjećaju vjere” znači priznati da svaki vjernik koji se trudi biti vjeran Kristu i nadahnuću njegova Duha, prima prosvjetljenje o onome što treba ili ne treba činiti. On u nekoj konkretnoj situaciji može pronaći ono što vjera traži. Očito je, međutim, da s drugima treba potvrditi ono što naslućuje.
Profetizam nije iznad svega predskazivanje budućnosti, već temeljito razumijevanje sadašnjosti. Polazeći od takvog razumijevanja, možemo naznačiti što je najhitnije reći ili učiniti. U Crkvi čija pozicija više nije moćna u društvu, kršćanin pronalazi mogućnost najslobodnijeg i najuvjerljivijeg svjedočanstva: kaže se ono što se ima reći; izriče se ono što se vjeruje da se treba izreći. Biti prorok danas može značiti biti slobodan kritizirati, ne upadajući u trenutne napasti (pojedinačna udobnost, sigurnost…). Eshatološka svijest koja je prisutna u kršćanskom pozivu treba uliti hrabrost da se ide protiv struje s obzirom na neka pitanja, kao što su obitelj i bračni život.
Kršćansko osporavanje se temelji na uzvišenom poimanju ljudskog bića i u uvjerenju da nismo vezani uz ponavljanje uvijek istoga: novost je moguća. Kršćanstvo treba danas očitovati svoju sposobnost očovječivanja (humanizacije) čovjeka, što je put pravog pobožanstvenjenja (B. CHENU, La chiesa popolo di profeti, in Parola spirito e vita 41 [2000], str. 238-239. 246, passim).