Prva korizmena nedjelja (10.03.2019.)

206

LECTIO

Prvo čitanje: Ponovljeni zakon 26, 4-10

4 Zatim će svećenik uzeti iz tvoje ruke košaru i položiti je pred žrtvenik Gospodina, Boga tvoga. 5 Ti onda nastavi i reci pred Gospodinom, Bogom svojim:
»Moj je otac bio aramejski lutalac koji je sa malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ali je ondje postao velikim, brojnim i moćnim narodom. ⁶ Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. ⁷ Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih. Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. ⁸ Iz Egipta nas izvede Gospodin moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima. ⁹ I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko. 1⁰ I sad, evo, donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.«
Stavi ih pred Gospodina, Boga svoga, i pred Gospodinom, Bogom svojim, duboko se nakloni.

Riječ Gospodnja

Ovaj ulomak, jedan od najvažnijih u Starom Zavjetu, sadrži ispovijest vjere koju je izgovarao svaki Izraelac kad je dolazio u svetište na godišnju proslavu blagdana žetve i prinošenja prvih plodova zemlje. Međutim, valja uočiti da za razliku od prinošenja žrtava kod poganskih naroda koje je bilo popraćeno recitiranjem nekog mita plodnosti, Izraelac si je dozivao u pamet povijest spasonosnih zahvata koje je Bog poduzimao u korist svoga naroda.
Izraelsko se je vjerovanje razvilo u vrijeme izmjenjivanja trpljenja i spasenja. Aramejski lutalac je Abraham, od kojeg je po Božjem obećanju postao veliki i moćni narod (5. r.). Taj veliki, brojni i moćni narod u Egiptu je bio podvrgnut tlačenju i poniženju, no Bog je to vidio, čuo je njegovu molitvu i svojom moći izveo je Izraela iz Egipta i uvede ga u plodnu i bogatu zemlju, »gdje teče med i mlijeko«, to jest ondje ima u izobilju pašnjaka za stoku i cvijeća za pčele.
Ključna riječ ovog teksta – ulaženje u svetu zemlju – u svom korijenu znači ‘ući’ ili ‘doći’. Čestim ponavljanjem tog izraza željelo se podsjetiti narod da se njegov povijesni ulazak u obećanu zemlju svake godine podanašnjuje ‘unošenjem’ žetvenih plodova u svetište, odnosno da po žetvi Izraelac ponovno ‘ulazi’ u posjed zemlje. Povijest se ponavlja u svetom ozračju bogoslužja: narod koji je nekoć ušao u obećanu zemlju, sada ulazi u svetište, i ondje pred Bogom ispovijeda svoju vjeru, te mu osjećajem zahvalnosti u činu dubokog klanjanja prinosi plodova koje od njega primio.

Drugo čitanje: Poslanica Rimljanima 10, 8 – 13

Braćo:
8 Nego što veli? Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ vjere koju propovijedamo. ⁹ Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. 10 Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spašava. 11 Jer veli Pismo: Tko god u nj vjeruje, neće se postidjeti. 12 Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju. 13 Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.

Riječ Gospodnja

Čovjek koji iskreno traži Boga osjeća svu težinu i ograničenost stanja vlastite grešnosti. Zakon koji je dan po Mojsiju čini savjest osjetljivijom i pomaže da se više i bolje suobličimo božanskom naumu, no skrupulozno ispunjavanje zapovijedi i propisa Mojsijevog zakona nije dovoljno da se čovjeka učini pravednim, da čovjek postane svet.
Postoji pravednost kao nastojanje čovjeka da skupiti što više zasluga pred Bogom, čime se izlaže opasnosti da upadne u oholost i očajavanje. Međutim, postoji pravednost koja je milost, dar što ga je Bog po Isusu Kristu darovao čovječanstvu, i ta se pravednost prihvaća vjerom (4. r.), onom vjerom koja je prožeta djelatnom ljubavlju (Gal 5, 4-6). Otvoreno prianjanje uz apostolsko propovijedanje (kérygma) i prihvaćanje objave sa sobom donose istinsku promjenu načina razmišljanja (mentaliteta), temeljito obraćenje, potpomognuto sigurnošću da »tko god u nj vjeruje, neće se postidjeti«: spasenje je za sve one koji zazivaju ime Gospodnje, bez obzira kojem narodu pripadali (rr. 11-13).

Evanđelje: Luka 4, 1-13

U ono vrijeme:
1 Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, 2 gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. 3 A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« 4 Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.« 5 I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje ⁶ i reče mu: “Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. ⁷ Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« 8 Isus mu odgovori: »Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!« ⁹ Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! 10 Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. 11 I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.« 12 Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«13 Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike

Riječ Gospodnja

U Lukinom pripovijedanju govoru o napastima prethodi Isusovo rodoslovlje, koji seže sve do Adama: Isus je, dakle, prikazan kao novi početak čovječanstva. Poput prvog čovjeka, poput svakog čovjeka, i on je podvrgnut kušnji. Četrdeset dana provedenih u pustinji simbolični su broj: podsjećaju na četrdeset godina izlaženja iz ropstva a također nam pred oči stavljaju četrdeset dana Mojsijevog posta na Sinaju i Ilijin hod prema Horebu. U pustinji je đavao – ‘onaj koji dijeli’ – nagovarao Isusa da prihvati mudrost drugačiju od Božje volje, da ostvari svoje služenje u skladu s očekivanjima naroda.
Isus biva kušan u trenutku slabosti (rr. 2b-3a): đavao ga nagovara da dokaže istinitost glasa s neba koji je progovorio na krštenju (3, 22) tako da učini čudo koje bi ne samo uklonilo glad i siromaštvo njegova vlastitoga tjelesnog stanja, nego i njega promoviralo u mesiju koji će ljudima davati blagostanje na nadnaravni način (3. r.), Isus odbacuje tu logiku navodeći Pnz 8, 3. Druga napast je ona vlasti: Sotona izruguje obećanje koje je Bog dao Mesiji u 2. psalmu. Isus, međutim, ne želi druge sebi podvrći, već biti podvrgnut Bogu u isključivosti ljubavi (rr. 6-8). Konačno, đavao odvodi Isusa na vrh jeruzalemskog hrama pozivajući ga da uspostavi mesijansko kraljevstvo na spektakularni način. To je napast uspjeha, koju Sotona pojačava prividnom sukladnošću s Božjom riječju. Isus odgovara navođenjem jednoga drugog retka Svetog Pisma (Pnz 6, 16), koji izražava njegovo potpuno predanje poslanju koje je primio od Oca (rr. 9-12).
Te napasti su podloga za svaku drugu napast: stoga se đavao, iscrpivši sva svoja zavođenja, udaljava od Isusa »do druge prigode« (13. r.). Ta će pak prigoda biti posljednja i konačna kušnja u času muke.

MEDITACIJA

Kušnja, spasenje, ispovijest vjere su crte što se isprepliću u čitanjima današnjeg bogoslužja i propituju našu stvarnost Crkve, naš vjernički život. Koliko smo puta u trpljenju, u napasti iskusili da je Gospodin naša snaga, da nas samo on može spasiti! Činiti spomen čudesnih milosti što ih Bog za nas učini, postaje ne samo zahtjev srca, nego i neizostavni zadatak, poslanje, svjedočanstvo dano braći da i oni dožive radost što su spašeni zazivajući ime Gospodnje.
Koliko nam je svima potrebno da budemo očuvani od zasjeda đavolskih! Tomu nas uči današnje evanđelje, pokazujući nam Isusa podvrgnutog napastima koje su u temelju svakoj drugoj (napasti) i koje se zaodijevaju u plemenite likove. Cilj je za svaku pohvalu, a za predložena sredstva se mogu reći da su najprikladnija…Isus je poznavao ljudsku slabost koja si tako često podvrgava volju i zasjenjuje sposobnost razlučivanja. I upravo je u svojoj slabosti pobijedio Zloga, u pustinji i na križu, naznačujući pobjednički put. Poput njega, moramo zadržati u srcu riječ Božju čineći od nje normu našega života, svjetiljka našim koracima. Kad se ne bismo bojali ispovijedati je odvažno, mogli bismo iskusiti da je Gospodin naša snaga, naš štit spasenja (Ps 17, 3).

MOLITVA

Gospodine, Bože mog spasenja, zahvaljujem ti pjevajući srcem koje se, slobodno, otvara životu a sâm život ti želi uzvratiti. Ljubim te, Gospodine, snago moja, koji se uzeo moju slabost da i mene učiniš pobjednikom nad Zlom. Štite moj i tvrđavo, moje moćno spasenje, ti znadeš koliko tražim slavu svijeta i bojim se prezira drugih.
Pa ipak ne želim, ne mogu prešutjeti vjeru koju si mi zapalio u srcu: to je još uvijek slabašna iskra, no iz iskustva znadem da se onaj tko u tebe vjeruje neće razočarati. Navješćivati ću tvoje ime mojoj braći, donijet ću im tvoju Riječ: vjera raste time što se daruje. Svjetiljka mojoj stazi, čuvarica mom srcu, neka me učini budnijim protiv svake zasjede kako bi moj život svima bio tvoj blistavi znak.

KONTEMPLACIJA

»Anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim« (Ps 91, 11). Đavao je znao za to obećanje i zato se je kušajući Isusa njime poslužio kao s najjačem adutom. Đavao dobro poznaje čovjekovu snagu i slabost. No, čovjek koji ostane pod sjenom prijestolja Svevišnjega, nema se čega bojati.
Od kad smo utemeljeni u Kristu, dionici smo njegove sigurnosti; on je slomio moć Sotone […] i od sada pa nadalje nečisti dusi, umjesto da imaju moć nad nama, dršću i umiru od straha pred svakim pravim kršćaninom. Oni znaju da on u sebi ima ono što ga čini gospodarem; da se može, ako hoće, s njima našaliti i natjerati ih na bijeg. Oni to dobro znadu i o tome vode računa kad god mu postavljaju zamke; samo im grijeh daje vlast nad njime; i zato je njihov veliki cilj učiniti ga grešnikom, iznenaditi ga u grijehu, znajući da nemaju drugog načina da ga pobijede.
Stoga, braćo moja, nismo neznalice o njihovim planovima, a budući da ih dobro poznajemo, bdijmo, molimo, postimo, ostanimo pod krilima Svevišnjega, koji je naš štit i naša obrana (J. H. NEWMAN, Sermoni liturgici, Fossano, 144).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša« (1 Iv 5, 4b)

ZA DUHOVNO ČITANJE

Evanđelje nam prikazuje ovaj dvoboj između Isusa i Sotone. Isus je napastovan. I on također želi upoznati borbu između duše koja kani ostati vjerna Bogu i napadača koji je uznemiruje da je navede na zlo. Ovdje valja podsjetiti da se ono što se odnosi na Isusa tiče i nas. Isusov život se suobličuje našemu; ono što se događa u njemu, odražava se u nama.
Isus je bio napastovan? Tim više možemo i moramo biti i mi. Štoviše, čini se logičnim pitanje, budući da živimo u svijetu prepunom zamki i uznemiravanom od strane onih koje sveti Pavao naziva »knezovi ovoga mračnog svijeta«. Kao da smo okruženi nečim lošim, perverznim, što nadražuje naše strasti, iskorištava naše slabosti, uvlači se u naše navike, puše nam za leđima i nagovara nas na zlo. Napast je, dakle, susret između dobre savjesti i privlačnosti zla; u to u obliku najveće moguće zamke.
Doista, zlo nam se ne pokazuje svojim stvarnim licem koje je neprijateljsko, zastrašujuće. Upravo suprotno. Napast je oponašanje dobra; ona je prijevara kojom zlo dobiva masku dobra, zbrka između dobra i zla. Ta istoznačnost, koja trajno može biti pred nama, ide za tim da mi vidimo dobro tamo gdje je, naprotiv, zlo (PAVAO VI, 7. ožujak 1965, u: U. GAMBA [izd.], Pensieri di Paolo VI per ogni giorno dell’anno /Misli Pavla VI za svaki dan u godini/, 1983, 279).