Druga korizmena nedjelja (17.03.2019.)

128

LECTIO

Prvo čitanje: Postanak 15, 5-12.17-18

5 U one dane Bog izvede Abrahama i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj, ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« ⁶ Povjerova Abraham Bogu, i uračuna mu se u pravednost. ⁷ I reče mu Gospodin: »Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.« ⁸ Abraham upita: »Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?« ⁹ Odgovori mu: »Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednog golubića.« 1⁰ Sve mu to Abraham donese, rasiječe na pole i metnu sve pole jednu prema drugoj; pticâ nije rasijecao. 11 Ptice grabežljivice obarale se na leševe, ali ih je Abraham rastjerivao. 12 Kad je sunce bilo pri zalazu, pade Abraham u dubok san i obuze ga jeza , mrak velik.
1⁷ Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. 1⁸ Toga je dana Gospodin sklopio Savez s Abrahamom rekavši: »Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata.«

Riječ Gospodnja

Iščekivanje da se ispune vremena Božja se odužilo, stavljajući Abrahama na kušnju. Zbog toga ga Bog dolazi utješiti i obećava mu da će njegova nagrada biti veoma velika (1. r.): njegovo će potomstvo biti brojno poput zvijezda i dobit će u posjed zemlju u kojoj sada boravi kao tuđinac. Abraham obnavlja svoju vjeru: »Povjerova Gospodinu« (6a r.). Na svaku Božju riječ on odgovara cjelovitim ‘Amen’, potpunim pristankom: sav je njegov život usidren u Božju riječ kao u tvrdu stijenu.
Ahrahamovu poslušnu vjeru Bog prihvaća kao savršenu žrtvu, »uračuna mu je u pravednost«, odnosno izriče sud kojim su svećenici bili pozivani utvrditi savršenost žrtvenog prinosa. Svojim ponašanjem Abraham se je doveo u ispravni odnos s Bogom, koji u svoje ruke uzima Abrahamovu povijest, jer ima plan za njegovu budućnost (7. r.). Ovdje su upotrijebljena dva ključna glagola – izvesti i dati – koja će snažno odjekivati u događaju izlaska iz Egipta.
Božje obećanje nikada nije nepouzdana riječ. Kad je Abraham zatražio jamstvo (8. r.), Bog mu naređuje da pripremi životinje za obred zakletve, koji je zastrašujuće znakovit: proći između rasječenih životinja značilo je da su dvije strane koje sklapaju dogovor zazvale na sebe sudbinu tih leševa, ako iznevjere ono što je dogovoreno. Valja primijetiti da Bog zapovijeda Abrahamu da pripravi što je potrebno za obred, no samo on prolazi između rasječenih životinja, kao sjaj i tama istovremeno. Dok Bog čini da Abraham utone u duboki san (hebr. tardemah) koji je potpuno onesposobio njegova osjetila – paradoksalno – na sebe preuzima prokletstvo. Bog se tako zauvijek veže na povijest Abrahama i njegova potomstva neopozivom svečanom zakletvom, u nepogrješivoj vjernosti koja to isto ne traži od čovjeka.
Uistinu, Bog može reći Abrahamu i svakom čovjeku: »Ne boj se! Ja sam ti zaštita« (Post 15, 1), otvarajući mu obzore koji su beskrajno veći od ljudske nade (rr. 5.18-21).

Drugo čitanje: Poslanica Filipljanima 3, 17 – 4, 1

3, 1⁷ Braćo!
Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. 1⁸ Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. 1⁹ Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. 2⁰ Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: 21 snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. 4,1 Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu.

Riječ Gospodnja

Kršćanima u Filipima apostol Pavao ponavlja poziv da se okane onih koji im žele nametnuti obdržavanje židovskih propisa. Riječ je tzv. Judaizantima, koji se diče i pouzdaju u vršenje običaja koji su »tijelo«, to jest čisto ljudski (3, 1-4). Da ohrabri Filipljane u njihovu opiranju judaizantima, Pavao iznosi primjer vlastite prošlosti i obrazlaže zašto je odlučio živjeti kako sada živii (3, 5-14).

Doista, ima mnogo onih koji bi ih htjeli udaljiti od vjere u Krista raspetoga i zamijeniti je obrezanjem i čisto izvanjskim obredima, koji su osobito povezani s uzimanjem određene hrane, a to su stvari koje u konačnici stavljaju trbuh u središte pozornosti, te stoga ne bi trebale biti razlog za slavu, već za sramotu! Razotkrivajući uskogrudnosti takve jedne zemaljske religioznosti (19. r.), Pavao potiče da Filipljane da pogled svoje vjere i iščekivanja svoga srca uzdignu prema nebu, budući da njihova domovina nije ovdje na zemlji, nego na nebesima, gdje prebiva Bog, naš Otac i odakle iščekujemo slavni dolazak Spasitelja Isusa Krista.

Na početku poslanice Pavao je prikazivao kršćanski život slikom natjecanja u trčanju (2,1 6; 3, 12-14). Sada se ta utrka prikazuje kao iščekivanje i žarka želja dospjeti do cilja. Dozivajući u pamet kristološki himan iz 2. poglavlja, Pavao daje novi kontemplativni pogled na posljednje stvari: Isus Krist je Gospodin kome je sve podloženo. To je obzor kršćanskog života: isplati se, dakle, čvrsto ostati u Gospodinu. Vjernost zajednice postaje za Pavla vijenac, znak da je pobjednički okončao trku.

Evanđelje: Luka 9, 28b-36

U ono vrijeme:
28 Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. 2⁹ I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
3⁰ I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. 31 Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. 32 No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. 33 I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori. 34 Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. 35 A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« 3⁶ I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

Riječ Gospodnja

I ovdje je, kao i u drugim sinoptičkim evanđeljima, Isusovo preobraženje stavljeno u odnos s događajima koji mu prethode: Petrova vjeroispovijest, prvi navještaj Isusove muke i uskrsnuća, uvjeti za nasljedovanje Isusa (usp. Lk 9, 18-27). Međutim, ovdje se o tim događajima govori s posebnog gledišta koje pomaže da im produbimo značenje. Isus uzlazi na brdo s tri povlaštena učenika »da se pomoli« (28. r.). I prethodni su događaji također bili, da tako kažemo, stavljeni u okvir Isusove molitve »u osami« sa svojima. Pošto se pomolio, Učitelj je ispitivao učenike kako bi doznao do koje mjere su ljudi znali tko je on i da bi ih poučio o onome što se tiče njega. Sada u molitvi na izvanredni način potvrđuje svoju riječ: molitveni razgovor s Ocem preobražava Isusa, čiji lice postade »drugačije«. Njegov sjaj daje ga prepoznati kao naviještenoga i iščekivanoga Sina čovječjega.
Mojsije i Ilija, predstavnici Zakona i Proroka, jesu svjedoci istinitosti događaja. Razgovarali su s Isusom o njegovu izlasku: poput dvojice velikih Božjih objavitelja, i Isus je pozvao »izaći«, odlučno prijeći granicu. A za nj će to biti krajnja granica, ona zemaljskog života.
San je savladao učenike, kao što će se dogoditi i u Getsemanskom vrtu. Ta činjenica ukazuje na čovjekovu nesposobnost podnijeti teret božanskog, bilo u slavi, bilo u trpljenju. Oblak koji zasjenjuje nazočne očituje da je Isus ispunjenje Izraelove povijesti i obredâ: on sâm je sada Božji šator sastanka sa čovjekom. Božanski glas iz oblaka proglašava ga ljubljenim Sinom: to je naslov Sluge Gospodnjeg u Iz 42, 1, naslov što ga je židovska apokaliptika Isusova vremena pridavala Sinu čovječjemu. Na taj način sâm Otac ljudima potvrđuje Kristov identitet i poslanje te im zapovijeda da ga slušaju.
Kad viđenje iščeznu, Isus ostade sâm sa svojima. Nastavlja hod u vjeri, onoj vjeri koja se rađa iz slušanja-poslušnosti (Rim 10, 17) a ostvaruje se u vjernom hodu s Bogom.

MEDITACIJA

Gospodinova riječ trajno usmjerava čovjekov pogled na cilj njegova hodočašća, a to je njegova prava domovina na nebesima, prema kojoj ljudi trebaju usmjeriti svoje srce i odlučno upraviti svoje korake.
Svakoga dana Gospodin nas izvodi van iz naših lažnih sigurnosti, u kojima uzalud tražimo smirenje i zadovoljenje. Kao što je govorio Abrahamu i Izraelu, on i nama veli: »Izveo sam te da ti dadem…«. I za našu vjeru on obećava veoma veliku nagradu, međutim moramo prihvatiti da živimo u trajnom izlasku i da proživljavamo ovozemaljsku nikad dovršenu pustolovinu, koja sa sobom nosi uvijek nose podjele i rastanke, kako bismo slijedili Gospodinov poziv da već odsada kušamo obećano.
Krist dolazi otvoriti nam put, i već nam sada na svom preobraženom licu u molitvi daje vidjeti dolazak na cilj. Nakon što smo u krvi ljubljenoga Sina postali sinovi Božji, dan za danom moramo postajati ono što jesmo, slušajući njegovu Riječ, pokoravajući se njegovu glasu, zaustavljajući se u molitvi, kako bismo bili u životnom zajedništvu s njime. U njegovoj svjetlost vidjet ćemo svjetlost; u jednostavnosti srca dopustimo mu da nas on vodi. On poznaje put koji će dovesti u život i neće dozvoliti da malakšemo na tom putu, sve dok, od izlaska do izlaska, ne dospijemo u vječni Jeruzalem, domovinu svakog čovjeka, i dok ne budemo, po milosti, pripušteni u zajedništvo trojstvene ljubavi.

MOLITVA

O Kriste, ikono veličanstvene Očeve slave, neprolazna ljepoto koja si postala živim plamenom Duha Svetoga, svjetlo od svjetla, lice ljubavi, daj nam da budemo dostojni uspeti se do tvoje nazočnosti na sveto brdo molitve. Privučeni tvojim sjajem, željeli bismo da nas ti trajno zadržiš sa sobom nas brdu slave, no srce se gubi pri pomisli da, ako želimo potpuno biti obasjani svjetlom, moramo biti kršteni krvlju, po žrtvi, potpunom sebedarju nas samih.
Naime, naporno je uspinjati se na brdo molitve: njegov vrhunac se doseže prolaženjem ispod Kalvarije. Ne osjećamo se sposobnima za to, htjeli bismo se iz toga izvući; tada nam ti, za jedan kratki trenutak, pritječeš u pomoć i preobražavaš naš križ, koji nam više ne ulijeva strah.

KONTEMPLACIJA

Tvoje preobraženje, Kriste, baca blještavo svijetlo na naš svagdanji život i usmjerava nam pamet na besmrtnost koja se naslutila u ovom događaju.
Na vrhu Tabora Ti, Kriste, za jedan trenutak razotkrivaš sjaj svog božanstva i izabranim se svjedocima očituješ onakvim kakav jesi, Sin Božji »odsjaj slave Očeve i otisak bića njegova«. No, također nam razotkrivaš sudbinu naše ljudske naravi koji si uzeo na sebe da nas spasiš, i koja je zato što je otkupljena žrtvom Tvoje neopozive ljubavi, određena za puninu života, za »izvor svetaca u svjetlosti«.
Ono tijelo, koje se preobražava pred očima začuđenih apostola, je tvoje tijelo, Kriste naš brate, ali je također i naše tijelo pozvano na slavu, Ona pak svjetlost kojim je obasjano, jest i bit će također i naš udio baštine i sjaja. Pozvani smo biti dionici tolike slave jer smo »dionici božanske naravi«. Očekuje nas neusporediva sudbina, ako budemo časno živjeli naš kršćanski poziv (PAVAO VI, Discorso per l’Angelus /Nagovor za Angelus/, 6. kolovoza 1978, passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Gospodin mi je svjetlost i spasenje« (Ps 27, 1).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Evanđelje nam kaže da se je Isusovo lice izmijenilo. Ti znadeš da lice objavljuje srce, objavljuje nutrinu nekog bića. Očima svoga srca promatraj to lice, no preko lica traži Kristovo srce. Isusovo lice izražava i objavljuje beskrajnu nježnost njegova srca. Kada doživiš veliku radost, tvoje lice zablista i odražava tvoju sreću. To se u nekoj manjoj mjeri dogodilo Isusu u preobraženju.

Ako zaviriš duboko u Kristovo srce, otkrit ćeš da je božanski život, oganj gorućeg grma, bio pokopan u dubini samoga Isusova bića. Svojim utjelovljenjem on je ‘očovječio’ božanski život da bi ga mogao tebi priopćiti a da te pri tome ne uništi, jer nitko ne može vidjeti Boga bez umiranja. U preobraženju taj se život pojavljuje u punom svjetlu obasjavajući Isusovo lice i haljine. Ti na Kristovu licu promatraš slavu Božju. U preobraženju sva težina slave Gospodnje i sve bogatstvo njegovog života, otvoreno se pokazuje u isusu. Likovi Mojsija i Ilije okreću se k njemu. Ne može se pogriješiti: sàmo Kristovo postojanje uprisutnjuje triput svetog Boga u gorućem grmu te bliskog i intimnog Boga s brda Horeba. Ipak, potrebno je dokučiti svu višeslojnost Isusove slave koja se snažno očituje na otajstveni način u njegovu ulasku u Jeruzalem, to jest u njegovoj muci. U samom srcu svoje slavne smrti Isus očituje sve bogatstvo života koje se krije u njemu.

Na taj način, promatranjem Isusova preobraženja u tvoje srce prodire trojstveno otajstvo, čiji je oblak najočitiji simbol. Ti sudjeluješ u poljupcu ljubavi što ga Otac daje svom Sinu, ako u Isusu prihvaćaš iz ljubavi darovati svoj život Ocu (J. LAFRANCE, Prega il Padre nel tuo segreto /Pomoli se Ocu u tajnosti/, Milano, 1982, str. 89s.).