Nedjelja muke Gospodnje – Cvjetnica (14.04.2019.)

93

LECTIO

Prvo čitanje: Izaija 50, 4-7

4 Gospodin Bog dade mi jezik vješt
da znam riječju krijepiti umorne.
Svako jutro on mi uho budi
da ga slušam kao učenici.
5 Gospodin Bog uho mi otvori:
ja se ne protivih niti uzmicah.
⁶ Leđa podmetnuh onima što me udarahu,
a obraze onima što mi bradu čupahu,
i lica svojeg ne zaklonih
od pogrda ni od pljuvanja.
⁷ Gospodin Bog mi pomaže,
zato se neću smesti.
Zato učinih svoj obraz k’o kremen
i znam da se neću postidjeti.

Riječ Gospodnja.

Vjernost Bogu i ljudima – poslanju primljenom za njihovo dobro – Slugu Gospodnjeg drži postojanim u trpljenju, u sramoti, u prividnom neuspjehu. Pozorni slušatelj Božje riječi, prorok i učitelj mudrosti za narod, svojom sudbinom predoznačava sudbinu Krista, krotkoga koji se nije usprotivio volji Oca i nije uzmaknuo pred zloćom ljudi, siguran – čak i u uzvišenom času napuštenosti na križu – da je taj Božji naum dan za spasenje sviju. (r. 7; usp. Mk 15, 34 i Lk 23, 43.46)

Otpjevni psalam: Ps 22, 8-9.17-18a.19-20.23-24

U navedenim recima Psalma 22 susrećemo patnika koji stoji pred jednim Bogom i dvjema vrstama ljudi. Prva vrsta ljudi su oni koji se okrutno izruguju patnikovu pouzdanju u Boga, te pokazuju svoju moć koja se izražava u destruktivnosti. Drugu vrstu ljudi patnik pak naziva braćom, a to su oni koji su u njegovoj patnji prepoznali istinsku odanost Bogu koja je ostala čvrsta i u početnoj tužaljci i u konačnom radosnom hvalospjevu. Izdržavši na taj način u svojim patnjama psalmist je shvatio da to što se činilo da su njegovi mučitelji jači od Boga, ili čak da Boga uopće nema, zapravo znači da je Bog u svemu tome bio i ostao na strani nevinog patnika.

Drugo čitanje: poslanica Filipljanima 2, 6-11

Braćo!
⁶ On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, ⁷ nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ⁸ ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. ⁹ Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, 1⁰ da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. 11 I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.

Riječ Gospodnja

Ovo je divni predpavlovski kristološki himan. Slojevit u pojedinim izričajima koji ga tvore, može se razumjeti polazeći od imenice »plijen«, grčki harpagmós (r. 6), što doslovno znači ‘predmet otimanja’. Kakvo značenje može imati tvrdnja: Krist koji je božanskog statusa (morfé), svoju jednakost s Bogom nije smatrao predmetom otimanja?
Ovdje se podrazumijeva usporedba s Adamom, koji je htio ugrabiti takav status premda mu nije pripadao. Pavao zajednici u Filipima za primjer daje novog Adama, tj. Krista. Taj pristaje poniznošću i poslušnošću do najsramotnije smrti otkupiti oholu neposlušnost prvog Adama, zbog kojega je čitavo čovječanstvo upalo u grijeh i u smrt (usp. Rim 5, 18s.).
Krist je oplijenio samoga sebe i počeo živjeti životom sluge, koji je naš život (r. 7), do krajnje granice. Na njegovo dragovoljno poniženje svojim djelovanjem odgovara Bog (rr. 9-11), koji ga je ne samo »uzvisio«, nego ‘uzdigao iznad svega’. Čitav svemir sad je pozvan obznaniti da je Isus Krist kýrios, to jest Bog, a to priznanje je na slavu Boga Oca.

Evanđelje: Muka po Luki 22, 14 – 23, 56

14 Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. 15 I reče im: »Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. 1⁶ Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.« 1⁷ I uze čašu, zahvali i reče: »Uzmite je i razdijelite među sobom. 1⁸ Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.« 1⁹ I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.« 2⁰ Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.« 21 »A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. 22 Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje.« 23 I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti. 24 Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći. 25 A on im reče: »Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. 2⁶ Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. 2⁷ Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje.«
2⁸ »Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. 2⁹ Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: 3⁰ da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih.«
31 »Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. 32 Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.« 33 Petar mu reče: »Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.« 34 A Isus će mu: »Kažem ti, Petre, neće se danas oglasiti pijetao dok triput ne zatajiš da me poznaš.«
35 I reče: »Kad sam vas poslao bez kese i bez torbe i bez sandala, je li vam što nedostajalo?« Oni odgovore: »Ništa.« 3⁶ Nato će im: »No sada tko ima kesu, neka je uzme! Isto tako i torbu! A koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač 3⁷ jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na meni: Među zlikovce bi ubrojen. Uistinu, sve što se odnosi na mene ispunja se.« 3⁸ Oni mu rekoše: »Gospodine, evo ovdje dva mača!« Reče im: »Dosta je!«
3⁹ Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru. Za njim pođoše i njegovi učenici. 4⁰ Kada dođe onamo, reče im: »Molite da ne padnete u napast!« 41 I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: 42 »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« 43 A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. 44 I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. 45 Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti 4⁶ pa im reče: »Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!«
4⁷ Dok je on još govorio, eto svjetine, a pred njom jedan od dvanaestorice, zvani Juda. On se približi Isusu da ga poljubi. 4⁸ Isus mu reče: »Juda, poljupcem Sina Čovječjeg predaješ?« 4⁹ A oni oko njega, vidjevši što se zbiva, rekoše: »Gospodine, da udarimo mačem?« 5⁰ I jedan od njih udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. 51 Isus odgovori: “Pustite! Dosta!” Onda se dotače uha i zacijeli ga. 52 Nato Isus reče onima koji se digoše na nj, glavarima svećeničkim, zapovjednicima hramskim i starješinama: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama! 53 Danomice bijah s vama u Hramu i ne digoste ruke na me. No ovo je vaš čas i vlast Tmina.«
54 Uhvatiše ga dakle, odvedoše i uvedoše u dom velikoga svećenika. Petar je išao za njim izdaleka. 55 A posred dvorišta naložiše vatru i posjedaše uokolo. Među njih sjedne Petar. 5⁶ Ugleda ga neka sluškinja gdje sjedi kraj vatre, oštro ga pogleda i reče: »I ovaj bijaše s njim!« 5⁷ A on zanijeka: »Ne znam ga, ženo!« 5⁸ Malo zatim opazi ga netko drugi i reče: »I ti si od njih!« A Petar reče: »Čovječe, nisam!« 5⁹ I nakon otprilike jedne ure drugi neki navaljivaše: »Doista, i ovaj bijaše s njim! Ta Galilejac je!« ⁶⁰ A Petar će: »Čovječe, ne znam što govoriš!« I umah, dok je on još govorio, oglasi se pijetao. ⁶1 Gospodin se obazre i upre pogled u Petra, a Petar se spomenu riječi Gospodinove, kako mu ono reče: »Prije nego se danas pijetao oglasi, zatajit ćeš me tri puta.« ⁶2 I iziđe te gorko zaplaka.
⁶3 A ljudi koji su Isusa čuvali udarajući ga poigravali se njime ⁶4 i zastirući mu lice, zapitkivali ga: »Proreci tko te udario!« ⁶5 I mnogim se drugim pogrdama nabacivali na nj.
⁶⁶ A kad se razdanilo, sabra se starješinstvo narodno, glavari svećenički i pismoznanci te ga dovedoše pred svoje Vijeće ⁶⁷ i rekoše: »Ako si ti Krist, reci nam!« A on će im: »Ako vam reknem, nećete vjerovati; ⁶⁸ ako vas zapitam, nećete odgovoriti. ⁶⁹ No od sada će Sin Čovječji sjedjeti zdesna Sile Božje.« ⁷⁰ Nato svi rekoše: »Ti si, dakle, Sin Božji!« On im reče: »Vi velite! Ja jesam!«⁷1 Nato će oni: »Što nam još svjedočanstvo treba? Ta sami smo čuli iz njegovih usta!«
23 1 I ustade sva ona svjetina. Odvedoše ga Pilatu 2 i stadoše ga optuživati: »Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.« 3 Pilat ga upita: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš!« 4 Tada Pilat reče glavarima svećeničkim i svjetini: »Nikakve krivnje ne nalazim na ovom čovjeku!« 5 No oni navaljivahu: »Buni narod naučavajući po svoj Judeji, počevši od Galileje pa dovde!« ⁶ Čuvši to, Pilat propita da li je taj čovjek Galilejac. ⁷ Saznavši da je iz oblasti Herodove, posla ga Herodu, koji i sam bijaše onih dana u Jeruzalemu.
⁸ A kad Herod ugleda Isusa, veoma se obradova jer ga je već odavna želo vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao od njega vidjeti koje čudo. ⁹ Postavljao mu je mnoga pitanja, ali mu Isus uopće nije odgovarao. 1⁰ A stajahu ondje i glavari svećenički i pismoznanci optužujući ga žestoko. 11 Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija: obuče ga u bijelu haljinu i posla natrag Pilatu. 12 Onoga se dana Herod i Pilat sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji.
13 A Pilat dade sazvati glavare svećeničke, vijećnike i narod 14 te im reče: »Doveli ste mi ovoga čovjeka kao da buni narod. Ja ga evo ispitah pred vama pa ne nađoh na njemu ni jedne krivice za koju ga optužujete. 15 A ni Herod jer ga posla natrag nama. Evo, on nije počinio ništa čime bi zaslužio smrt. 1⁶ Kaznit ću ga dakle i pustiti.« 1⁷
1⁸ I povikaše svi uglas: »Smakni ovoga, a pusti nam Barabu!« 1⁹ A taj bijaše bačen u tamnicu zbog neke pobune u gradu i ubojstva. 2⁰ Pilat im stoga ponovno progovori hoteći osloboditi Isusa. 21 Ali oni vikahu: »Raspni, raspni ga!« 22 On im treći put reče: » Ta što je on zla učinio? Ne nađoh na njemu smrtne krivice. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« 23 Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača. 24 Pilat presudi da im bude što ištu. 25 Pusti onoga koji zbog pobune i ubojstva bijaše bačen u tamnicu, koga su iskali, a Isusa preda njima na volju.
2⁶ Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. 2⁷ Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. 2⁸ Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. 2⁹ Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ 3⁰ Tad će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ 31 Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?« 32 A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube.
33 I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. 34 A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. 35 Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« 3⁶ Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom 3⁷ govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« 3⁸ A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«
3⁹ Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« 4⁰ A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? 41 Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« 42 Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« 43 A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«
44 Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, 45 jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. 4⁶ I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu. 4⁷ Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: »Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!« 4⁸ I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa. 4⁹ Stajahu podalje i gledahu to svi znanci njegovi i žene koje su za njim išle iz Galileje.
5⁰ I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; 51 on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga i iščekivaše kraljevstvo Božje. 52 Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. 53 Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. 54 Bijaše dan Priprave; subota je svitala. 55 A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. 5⁶ Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. U subotu mirovahu po propisu.

U Muci po Luki, Isus pokazuje da je u samome sebi ostvario ono što je naučavao. Tako se na Posljednjoj večeri potpuno darivanje njegove osobe u kruhu i vino konkretno ostvarilo u primjeru najponiznije službe (22, 26-28). S pretkazivanjem Petrova zatajenja je sjedinjena molitva da ne padne u napast, i da, kad k sebi dođe, mogne svoju braću učvrstiti u vjeri. Muka je pretkazana i proživljena kao eshatološka borba protiv Sotone (22, 53), koji se vratio u najavljeni čas (4, 13). Isus daje razumjeti da će u tu borbu biti uključeni i učenici (22, 31.36-38), pobjedonosni zbog ustrajnosti s njime u kušnji (22, 28-30) ili zbog kajanja (22, 61s.) kojim se zadobiva oproštenje. Smrtnu borbu na Maslinskoj gori (22, 44) treba, dakle, doslovno razumjeti kao ‘bitku za pobjedu’, bitku koje se već započela voditi u snažnoj i patničkoj molitvi, koja je međutim izrečena u stavu (»pade na koljena…«) i u potpunom predanju volji Očevoj.
Isus je svjedok (mártys) istiniti, odlučan u svojim tvrdnjama pred Velikim vijećem i pred moćnicima, krotak u poniženjima, udarcima, u rastućoj mržnji prema njemu. Prorok pun sažaljenja na »kćeri jeruzalemske«, milosrdni je zagovornik za svoje neprijatelje (23, 34) i Spasitelj koji već sada uvodi u Kraljevstvo onoga koji se pouzdaje u njega (23, 42s.). »Gdje je Krist, ondje je Kraljevstvo«, točno je rekao sv. Ambrozije. Upravo se na križu ta podudarnost potpuno ostvaruje, jer se tu dovršava Isusovo potpuno izručenje u ruke Očeve (23, 46), potpuno predanje Bogu za obraćenje i spasenje svijeta (23, 47s.).

MEDITACIJA

Obnovimo svoju odluku da ćemo slijediti Isusa čistom i jednostavnom vjerom. Evanđeoske zgode koje nas danas bogoslužje poziva da oživimo stavljaju nas pred dva međusobno jasno oprečna prizora. Mnoštvo koje isprva s oduševljenjem slijedi Isusa, kasnije dopušta da ga obuzme razočaranje, s promjenom stanja postaje ravnodušno ili uplašeno. Isprava ushićeno kliče: »Hosana«, potom u času muke stoji po strani i promatra, nijemo, nemoćno; štoviše, upravo viče: »Raspni ga!«. Pa ipak, ako smo se zbog naše slabosti u tolikim trenucima našega života i mi našli u situaciji da izdaleka promatramo, umjesto da ga hrabro slijedimo na križnom putu, želimo barem sada biti nutarnje obnovljeni, moleći da snažno možemo sudjelovati u njegovoj muci. A ako nam nije dano da na tijelu nosimo znakove tog zajedništva, neka nam bude dano u tišini da primimo, po njegovoj ljubavi, svaki oblik poniznosti, kao i da prihvatimo s krotkošću sve životne kušnje.
Držimo živom u srcu nadu, poput Marije, koja je jedina podno križa ostala čvrsta, sigurna da će se tmine Velikog petka raspršiti u zoru uskrsnuća.

MOLITVA

Krotki i ponizni Gospodine, ti poznaješ prevrtljivost naših osjećaja. Znadeš da te s istom lakoćom radosni prihvaćamo kako bismo te odmah zatim predali sramotnoj smrti naših izdaja, naših ravnodušnosti, pa ipak si htio biti učitelj nas, učenika koji smo vazda ludi i spora srca. Podaj da čitanje tvoje muke u nas snažno utisne crte tvoga lica, da gledajući tebe naučimo se hvatati u koštac sa svakodnevnim trpljenjem.
Nauči nas da ne tražimo lagodne načine izbjegavanja boli i daj da napokon naučimo vjerovati da je Očev naum, za svakoga, remek djelo ljubavi pa i onda kad se čini da je u suprotnosti sa svakim našim iščekivanjem sreće. Daruj nam da se s tobom sjedinimo u pouzdanim predanjem onoga koji se predaje – poput djeteta – u ruke Očeve, sigurni da posljednju riječ neće imati smrt, već radost i trijumf vječno pobjedničke ljubavi.

KONTEMPLACIJA

Sve prihvaćamo iz ljubavi prema Riječi, našim mukama nasljedujemo Muku, našom krvlju častimo Krv, odlučno se uzlazimo na križ.
Ako si Šimun Cirenac uzmi križ i slijedi Učitelja. Ako su, poput razbojnika, obješen na križu, kao pošten čovjek, priznaj Boga: ako je on zbog tebe i zbog tvojih grijeha bio pribrojen među zločince, ti, zbog njega, postani pravednik. Klanjaj se onome koji je zbog tvoga grijeha bio obješen na drvo. A ako si i ti prikovan, izvuci korist iz svoje opačine. Smrću kupi spasenje, uđi u raj s Isusom, da shvatiš s kakve si visine pao. Ako si Josip Arimatejac zatraži tijelo od onoga koji ga je razapeo. Učini svojim tijelom koje je okajalo grijehe svijeta. Ako si Nikodem, onaj noćni štovatelj Božji, pomaži ga pogrebnim pomastima. Ako si Marija, ili druga Marija, ili Saloma ili Ivana u ranu zoru izlijevaj suze. Učini tako da možeš vidjeti otkriveni grob, ili možda anđele, ili čak samog Isusa. Reci nešto, nešto počuj. Ako bude rekao: »Ne dotiči me«, drži se podalje […].
Oponašaj Petra i Ivana, trči na grob, zajedno i u poštenoj utrci. Ako budeš prvi, pobjedi u ljubavi, nemoj izvana zavirivati; uđi! (GRGUR NAZIJANSKI, Oratio XLV in Pascha /Molitva 45 za Uskrs/, 23-25, passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim« (1 Pt 2, 21).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Mjera Božje patnje bijaše nam skrivena, dok nije uzela tijelo pred našim očima u muci Kristovoj. Kristova muka nije ništa drugo nego povijesno i vidljivo očitovanje Očeve patnje zbog čovjeka. Ona je najveće očitovanje Božje slabosti: Krist – veli sv. Pavao – bî raspet po slabosti (2 Kor 13, 4). Ljudi su pobijedili Boga, Grijeh je pobijedio i trijumfalistički se uzdiže pred križem Kristovim; svjetlost je bila prekrivena tamom…No, to je tek čas: Krist bî raspet po svojoj slabosti, ali živi po snazi Božjoj, dodaje Apostol. Živi, živi! I on sâm sada ponavlja svojoj Crkvi: »Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključeve Smrti i Podzemlja!« (Otk 1, 18). […].
Bog je pobijedio a da nije izašao iz svoje slabosti, već ju je naprotiv doveo do krajnjih granica; nije se dao dovesti na područje neprijatelja: »on na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio« (1 Pt 2, 23). Na čovjekovu želju da ga uništi, nije odgovorio jednakom željom za njegovim uništenjem, već željom da ga spasi: »Života mi moga – govori Gospodin – nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se obrati i živi« (usp. Ez 33, 11). Bog očituje svoju svemoćnost milosrđem i praštanjem (parcendo et miserando), veli jedna molitva Crkve. Na povik: Raspni ga!, odgovorio je: »Oče, oprosti im!« (Lk 23, 34).
Nema na svijetu riječi kao što su ove tri riječi: »Oče, oprosti im!«; sva Božja moć i svetost nalaze se u njima; to su riječi kojima se ne može ovladati; njih nikakvo nedjelo ne može nadjačati, jer su izrečene pod najvećim mogućim zlodjelom, u trenutku kad je zlo učinilo svoj najveći mogući napor, iznad kojeg više ne može ići jer je izgubilo svoj žalac (R. CANTALAMESSA, Il mistero pasquale /Vazmeno otajstvo/, Milano 1985, str. 106s.).