Druga uskrsna nedjelja – Nedjelja Božanskog Milosrđa (28.04.2019.)

115

LECTIO

1. čitanje: Djela apostolska 5, 12-16

¹² Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu. Svi su se jednodušno okupljali u Trijemu Salomonovu. ¹³ Nitko se drugi nije usuđivao pridružiti im se, ali ih je narod veličao. ¹⁴ I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu ¹⁵ tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. ¹⁶ A slijegalo bi se i mnoštvo iz gradova oko Jeruzalema: donosili bi bolesnike i opsjednute od nečistih duhova, i svi bi ozdravljali.

Riječ Gospodnja.

Ovaj ulomak je treći od takozvanih ‘sažetaka’ Djela apostolskih. Riječ je o sažetcima koje Luka u svom pripovijedanju koristi kao ‘poveznicu’ između različitih odlomaka. Oni pokazuju kako je kršćanska zajednica živjela tada i istovremeno kako bi trebala uvijek živjeti. U ovom se sažetku, zapravo, nalazi dobrih sedam glagola u imperfektu [To su ovi glagoli: (1) događala su se čudesa, (2) okupljali su se u Trijemu Salomonovu, (3) narod je veličao apostole, (4) sve se više povećavao broj vjernika, (5) donosili su bolesnike, (6) mnoštvo ljudi je dolazilo u Jeruzalem, (7) bolesnici su ozdravljali] kojima se ukazuje na uobičajeno stanje zajednice, koja ima trajno mjesto sastajanja pored hrama (Salomonov trijem), okuplja se oko apostola i pokazuje da posjeduje jasno određeni identitet pred drugima.
U središte pripovijedanja je stavljena prisutnost i djelovanje apostolâ, osobito apostola Petra. Oni čine znamenja i čudesa koja očituju moć Uskrsnuloga. Narod ih veliča; povećava se broj vjernika; umnaža se i vjera potaknuta apostolskom moći da ozdravljaju bolesnike, pa čak i samom Petrovom sjenom. Ovdje se naznačuju obrisi Crkve koja si, dok se odvija proces njezina oblikovanja, snagom Duha Svetoga pridružuje uvijek nove članove, osobito po djelovanju apostolâ.

2. čitanje: Otkrivenje svetog Ivana apostola 1, 9-11a.12-13.17-19

⁹ Ja, Ivan, brat vaš i suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu: bijah na otoku zvanu Patmos radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova. ¹⁰ Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje. ¹¹ Govoraše: »Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama: u Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju, Laodiceju.« ¹² Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka,¹³ a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom; ¹⁴ glava mu i vlasi bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; ¹⁵ noge mu nalik mjedi uglađenoj, kao u peći užarenoj, a glas mu kao šum voda mnogih; ¹⁶ u desnici mu sedam zvijezda, iz usta mu izlazi mač dvosječan, oštar, a lice mu kao kad sunce sjaji u svoj svojoj snazi. ¹⁷ Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav. A on stavi na me desnicu govoreći: “Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, ¹⁸ i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja. ¹⁹ Napiši dakle što si vidio: ono što jest i što se ima dogoditi poslije.«

Riječ Gospodnja.

Otkrivenje je u najizvrsnijem smislu riječi knjiga Isusova ‘otkrivenja’, premda od čitatelja iziskuje strpljivi napor da pronikne u njezin govor prepun simbola. Tu objavu Ivan prima na korist braće dok se zbog vjere nalazi zatočen na otoku Patmosu. To duboko duhovno iskustvo (r. 10.) on doživljava u dan spomena na Gospodnje uskrsnuće. Iza sebe začuje jak glas, »kao glas trublje« koji mu naređuje da zapiše ono što vidi. Opis ovoga prvog iskustva podsjeća na Božju objavu na Sinaju, koja puninu svoga smisla dobiva zahvaljujući vazmenom otajstvu. Naime, Ivan se mora okrenuti (ovdje je upotrijebljen glagol epistréfein, isti izraz kojim se označava ‘obraćenje’ kao povratak k Bogu), i upravo zato jer se ‘okreće’, može vidjeti. Tada mu se pred očima ukazuje tajanstveni lik »netko kao Sin Čovječji« (r. 13.) posred sedam zlatnih svijećnjaka.
Dakle, jedan sedmerokraki svijećnjak Jeruzalemskog hrama preobrazio se u mnoge svijećnjake da se pokaže kako se dogodio prijelaz iz jednog jedinog obrednog bogoštovlja – to jest hrama – u čitavu crkvenu zajednicu. Posred njih je uskrsli Krist, opisan elementima uzetim iz Starog zavjeta koji označuju da se konačno ispunila njegova mesijanska funkcija. Duga haljina, zlatni pojas (13. r.) svećeničke su oznake (usp. Dn 10, 5); bijele vlasi (r. 14a) podsjećaju na »Pradavnoga« iz Dn 7,9. Sin Čovječji je sâm Bog. Pred njim Ivan biva zbunjen poput čovjeka koji dolazi u dodir s Bogom, no osoba u slavi ga umiruje i predstavlja mu se s pet izraza koji ga određuju kao Uskrsloga. On je naime »Prvi i Posljednji«, to jest stvoritelj i gospodar svemira i povijesti (usp. Iz 44, 8; 48, 12); »Živi«, to jest onaj koji ima život u sebi samome, kako se rado voli reći u terminologiji Starog zavjeta. On nije samo Živi, već je onaj koji ima ključeve 8to jest moć) smrti i podzemnog svijeta mrtvih.

Evanđelje: Ivan, 20, 19-31

¹⁹ Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir Vama!« ²⁰ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. ²¹ Isus im stoga ponovno reče: »Mir Vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.« ²² To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. ²³ Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
²⁴ Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. ²⁵ Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
²⁶ I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir Vama!« ²⁷ Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« ²⁸ Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« ²⁹ Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
³⁰ Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. ³¹ A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.

Dvije zgode zbijene oko jedne jedine teme, a to je vjera, – vjerodostojan su pokazatelj onoga što se dogodilo u srcu apostolâ nakon Isusove smrti.
U prvoj zgodi (rr. 19-22) Uskrsli se ukazuje Jedanaestorici koji su se, unatoč navještaju Marije Magdalene (r. 18), još uvijek bili zaključali u dvorani posljednje večere u strahu od Židova. Isus prevladava postavljene zapreke: prolazi kroz vrata, pokazujući da se nalazi u potpuno drugačijem stanju, premda tragovi tjelesne patnje nisu izbrisani. Uporno podsjećanje na Isusov probodeni bok vlastitost je Ivana, koji na taj način želi pokazati da je Isus ispunjenje proroštava (Ez 47, 1; Zah 12, 10.14). Također i tradicionalni pozdrav mira na njegovim usnama zadobiva novi smisao: od želje – »neka mir bude s vama« – postaje nazočnost – »mir je s vama«. Mir, najizvrsniji mesijanski dar koji u sebi sadrži svako dobro, jest, dakle, jedna osoba: raspeti i uskrsli Gospodin u sredini svojih učenika (»stane«: rr. 19b.26b i, prethodno, r. 14). Vidjevši ga, učenici se obradovaše i utvrdiše u vjeri. Duh koji Isus u njih udahnjuje, počélo novog stvaranja (Post 2, 7), podjeljuje apostolima poslanje, koje u vremenu i prostoru produžuje njegovo poslanje, i daje im udjela u božanskoj moći oslobađanja od grijeha.
Druga zgoda (rr. 24-29) u Tomi uosobljuje sumnje i skepticizam koji sinoptici općenito pripisuju »nekima« među Dvanaestoricom, i koji se može pojaviti u bilo kojem od nas. Toma je vidio umiranje svog Učitelja a sada odbija vjerovati u stvarnost koja nije konkretna, opipljiva kao patnja kojoj je bio svjedokom (r. 25). Isus pristaje na tvrdoglavi zahtjev učenika (r. 27), jer je nužno da zbor apostola bude jedinstven i čvrst u vjeri kako bi apostoli mogli svijetu navijestiti uskrsnuće. I upravo je Tomi pripisana najuzvišenija i najpotpunija ispovijest vjere: »Gospodin moj i Bog moj« (r. 28). On Uskrsloga naziva Božjim biblijskim imenima Adonaj i Elohim, a posvojna zamjenica ‘moj’ pokazuje njegovo potpuno prianjanje ljubavi, uz ono vjere, uz Isusa. Viđenje je do vjere dovelo Tomu, no Gospodin otvoreno, za sva vremena izjavljuje: blaženi koji će povjerovati na riječ svjedokâ, bez želje da vide. Oni će iskusiti milost čiste i jednostavne ljubavi, koja ipak učvršćuje srce, i daje da ono klikće neizrecivom i slavnom radošću (1 Pt 1, 8). Redak 30. i 31. tvore prvi zaključak Ivanova evanđelja: ono je pisano svjedočanstvo koje ne teži da iscrpnošću, već želi potaknuti i učvrstiti vjeru »Isus je Krist, Sin Božji« (usp. Mk 1, 1).

MEDITACIJA

»Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova«. Krist je došao da u svemu s nama podijeli našu ljudsku narav, i mi sada u njemu imamo sigurnost da smrt nije posljednja riječ izgovorena nad našom sudbinom. Ta sigurnost korjenito mijenja usmjerenje našeg srca. U njemu, Živome, i mi živimo novim životom. Važno je dakle da svaka naša misao, svaka naša radnja, svaki naš susret budu prožeti radošću i novošću uskrsnog života kojega nam je Isus došao donijeti. Kršćanska zajednica je mjesto u kojem možemo stjecati i trajno podržavati iskustvo novoga života koji je napokon bogat smislom i oslobođen tjeskobe i straha.
Međutim, mi smo veoma često spori i nevjerni i lako se pronalazimo u liku Tome, apostola koji želi dotaknuti da bi vjerovao. Često i mi, poput njega, želimo imati sigurnost po našim grubim mjerilima. A Gospodin nas pušta da to učinimo. Pruža nam dokaze koje želimo i očekuje da pred očiglednošću dođemo do toga da navijestimo, pokrenuti vjerom i ljubavlju, da je on naš Gospodin, naš Bog.

MOLITVA

Dođi, Gospodine, ostani s nama, a kad i naiđeš na zatvorena vrata našega srca zbog straha i kukavičluka, uđi i tada. Tvoj pozdrav mira je balzam koji raspršuje naše strahove; on je dar koji otvara put novim obzorima.
Proširi uske prostore našeg srca. Učvrsti našu krhku nadu i daruj nam oči prodorne da u tvojim ranama ljubavi otkrijemo znakove tvoga slavnog uskrsnuća. Često smo i mi nevjerni, imamo potrebu dotaknuti i vidjeti da bismo vjerovali i znali se povjeriti. Daj da, prosvijetljeni tvojim Duhom, mognemo biti ubrojeni među blažene koji su povjerovali, premda ne vidješe.

KONTEMPLACIJA

Krist se ukazao apostolima skrivenima u kući i ušao kroz zatvorena vrata. No Toma, koji nije bio nazočan za vrijeme tog ukazanja, ostaje nevjeran. Želi vidjeti, ne prihvaća samo slušati da se o tome govori. Zatvara uši i želi otvoriti srce. Nestrpljivost u njemu vrije.
Zahtjevan i sumnjičav, Toma na vidjelo iznosi svoju nevjeru, nadajući se da će tako zavrijediti viđenje. »Ako mi se ukaže«, veli, »uklonit će moju nevjeru. Stavit ću prst svoj u ožiljke od čavala i zagrlit ću Gospodina kojega toliko volim. Prekori samo moju nevjeru, ali me ispuni svojim viđenjem«. Gospodin se ponovno pojavljuje te ublažuje muku i uklanja sumnju svog učenika. Više nego sumnju, ispunja njegovu želju.
Ulazi kroz zatvorena vrata. Ovo nevjerojatno ukazanje potvrđuje njegovo nevjerojatno uskrsnuće. Toma ga sada dodiruje, odbacuje svoju sumnjičavost i, pun iskrene vjere i cjelovite ljubavi koja se duguje vlastitom Bogu, kliče: »Gospodin moj i Bog moj«. Gospodin mu odgovara: »Budući da si me video, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjeruju. Toma, naviještaj uskrsnuće onima koji me nisu vidjeli. Uvjeri sve narode da vjeruju ne svojim očima, nego tvojoj riječi«.
To su Gospodinove nove pristaše […] Pošli su za Kristom a da ga nisu vidjeli, čeznuli su za njim, povjerovali su u njega. Prepoznali su ga očima vjere a ne onim tjelesnim. Nisu stavili svoje prste u ranu od čavala, ali su se priljubili uz njegov križ i zagrlili su njegove patnje. Nisu vidjeli Gospodinov bok, ali su se po milosti sjedinili s njegovim udovima (BAZILIJE SELEUCIJSKI, Uskrsna homilija, navedeno u CRKVENI OCI, Vazmeno otajstvo, Brescia, 1991³, 171-175, passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Gospodin moj i Bog moj« (Iv, 20, 28).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Susresti Boga! Evo, ostajem bez svjetla. Čini mi se da bih mogao reći (i zanositi se) lijepim riječima, no zapravo izgovorenim prebrzo i površno. U stanju sam u kojem se moje vjerovanje više ne prikazuje kao poznavanje nečega o Bogu, neko ‘Vjerovanje’, već kao stijena uspoređivanja moje vjere. Kad bih uistinu vjerovao, da li bih još uvijek i tako često bio žrtvom beznačajnih proturječnosti? zbunjen tako prosječnim projektima? Ne, tada ništa ne bi bilo obezvrijeđeno, nego osvijetljeno ovim nezamislivim i bogatim dovršenjem svake stvari. Dakle, moja vjera je ta koja treba biti oživljena.
Ali gdje se nalazi njezina slabost? Ja jamačno vjerujem da je Isus Bog koji je došao k nama: dao je život mojemu životu. Ja jamačno vjerujem da je, pravi čovjek, Isus, koji je umro raspet, uskrsnuo od mrtvih, pravi Bog, »smrt njime više ne gospoduje«. Da, Isuse, ja vjerujem da si uskrsnuo. Ti, Utjelovljeni Sin Božji, »utjelovljena vjernost Božja«, uskrsnuo si svojim ljudskim tijelom, ja vjerujem da si ti pobijedio i moju smrt. No, vjerujem li životno u ono uskrsnuće tijela, mojega tijela kako ispovijedam u Vjerovanju? Upravo onako kako ga je živio Isus i kako o njemu čitam u četirima evanđeljima? Ući ću istinski u puninu Isusova uskrsnuća samo ako izreknem bezuvjetno ‘da’ mojem uskrsnuću. A to ‘da’ mojoj osobnoj sudbini koje iznad svega moram izreći, onkraj svih osjetilnih pojavnosti, moje ‘da’ »meni koji nastavljam živjeti novim životom«.
Treba da se moja volja založi u tom ‘da’ mojem slavnom preživljavanja, kako bi moje ‘da’ Kristu bilo nešto drugo od pukog zvuka moga glasa (J. LOEW, Dio incontro all’uomo (Bog ususret čovjeku/, Milano 1985, 164-167, passim).