Četvrta uskrsna nedjelja – Nedjelja Dobrog Pastira (12.05.2019.)

76

LECTIO

1. čitanje: Djela apostolska 13, 14.43-52

U one dane, Pavao i Barnaba ¹⁴ krenuše iz Perge i stigoše u Antiohiju pizidijsku. U dan subotni ušli su u sinagogu i sjeli.
⁴³ Mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice pođoše za Pavlom i Barnabom koji su ih nagovarali ustrajati u milosti Božjoj. ⁴⁴ Iduće se subote gotovo sav grad zgrnu čuti riječ Gospodnju. ⁴⁵ Kad su Židovi ugledali mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljali su se onomu što je Pavao govorio. ⁴⁶ Na to im Pavao i Barnaba smjelo rekoše: » Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima. ⁴⁷ Jer ovako nam je zapovjedio Gospodin: Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do nakraj zemlje. ⁴⁸ Pogani koji su slušali radovali su se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni. ⁴⁹ Riječ se pak Gospodnja pronese po svoj onoj pokrajini. ⁵⁰ Ali Židovi potakoše ugledne bogobojazne žene i prvake gradske te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe pa ih izbaciše iz svoga kraja. ⁵¹ Oni pak stresu prašinu s nogu protiv njih pa odu u Ikonij. ⁵² A učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim.

Riječ Gospodnja.

Duh Gospodnji si je želio odabrati Pavla i Barnabu za osobito djelo (13, 2). Oni, stoga, polaze na put, na prvo misijsko putovanje. U svakom gradu, ulaze u sinagogu i obraćaju se Židovima u raseljeništvu navješćujući da je »evanđelje, obećanje dano ocima Bog ispunio na djeci uskrisivši Isusa « (rr. 32s.). Narod se posvuda otvara vjeri. Osobito u Antiohiji pizidijskoj veliko mnoštvo oduševljeno prihvaća kérigmu.
Međutim, naklonost na koju su naišli apostoli izazvala je zavist i progonstvo od strane Židova, što je imalo za posljedicu narušavanje odnosâ koje će označiti bolnu podijeljenost između Sinagoge i Crkve. S druge pak strane, iz tog će sukoba Riječ Božja izaći slobodna da se proširi svijetom (49. r.). Odbačena od Židova kojima je najprije bila upućena (46. r.), ona sada više ne poznaje nacionalne i rasne granice i može razglasiti dar vječnoga života do na kraj svijeta: Krista, svjetlost na prosvjetljenje svih naroda, navjestitelji evanđelja trebaju posvuda razglasiti (47 r.). Tko odbacuje kérigmu, zatvara se u uske granice, dok onaj tko je prima u vjeri, već sada poznaje radost vječnoga života (rr. 48.52) i klicanje u Duhu Svetom, koji tješi onoga koji je progonjen zbog ljubavi prema Isusu.

2. čitanje: Otkrivenje svetog Ivana apostola 7, 9.14b-17

Ja, Ivan ⁹ vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.
¹⁴ A jedan od starješina će mi: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. ¹⁵ Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima. ¹⁶ Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega ¹⁷ jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.«

Riječ Gospodnja.

Viđenjem nebrojenog mnoštva spašenih »Govor o pečatima« u Knjizi otkrivenja doseže svoj vrhunac. Otvarajući ih jednog za drugim, žrtvovani Jaganjac, odnosno raspeti i uskrsli Krist, potpuno razotkriva Božji spasonosni naum (5, 1-8). Pečati, naime, označuju tijek povijesnih zbivanja, a ima ih sedam kao i dana stvaranja. Šestom danu, u kojem je stvoren čovjek, odgovara šesti pečat: spasenje čovječanstva Božjim eshatološkim zahvatom, koji se ostvaruje u tri vremenska razdoblja.
Najprije je potpuno uništeno zlo (6, 12-17). Potom se pojavljuje mnoštvo od 144.000 osoba (to je simbolički broj koji označuje čitavi Izrael), koje su obilježene znakom Božjim – slovom Tau, koje je u starohebrejskom pismu imalo oblik križa – i pošteđene od uništenja. Na kraju dolazi konačno spasenje, opisano u viđenju, kojim je obuhvaćeno nebrojeno mnoštvo, iz svakoga naroda, i plemena, i puka i jezika. Živi po samom životu Jaganjca (stojeći na nogama: usp. 5, 6), u osobnom odnosu s njime, što je izraženo time što stoje »pred« njim, gledaju ga u lice. Vječni dionici njegova uskrsnuća (»odjeveni u bijele haljine«), otkupljenici dijele s njime pobjedu nad zlom i besmrtni život (»palme im u rukama«). Oni su pretrpjeli veliku nevolju a to je muka Kristova, u kojoj su sabrane sve patnje čovječanstva.
Sakramentalnim krštenjem, a zapravo krštenjem muke u zajedništvu s Isusom, postali su dionici vazmenog otajstva koje preporađa i posvećuje (14. r.); zbog toga neprestano služe Bogu i uživaju zaštitu u njegovoj nazočnosti (»šator«). Potpuno ostvarenje svake želje, božanska utjeha i sigurnost koju je Deuteroizaija nagovijestio proričući novi izlazak u kojem će sâm Bog stati na čelo svog naroda (Iz 49, 10; usp. Ps 23), potpuno su se ostvarili u Kristu. On koji je došao u tijelu, zauvijek je pastir otkupljenih, onaj koji ih vodi na izvor života, tj. tijesnu povezanost s Ocem, beskrajnom radošću (rr. 16s.).

Evanđelje: Ivan, 10, 27-30

U ono vrijeme: Reče Isus:
²⁷ »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. ²⁸ Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. ²⁹ Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. ³⁰ Ja i Otac jedno smo.«

Riječ Gospodnja.

Odgovarajući na uporni i gotovo prijeteći upit Židova: »Ako si ti Krist, reci nam otvoreno« (24. r.), Isus se poslužio slikom dobrog pastira. Oni nisu pravo raspoloženi ni da vjeruju onome što on govori niti da se daju uvjeriti njegovim djelima. Riječ je o potpunom odbijanju kojim oni sami sebe isključuju iz njegova stada (rr. 25s.). No, premda suočen s tolikim neprijateljstvom, Isus još jednom sebe samog predstavlja kao »dobrog pastira« (a time onda i kao mesiju) koji poznaje i voli svoje ovce, odnosno kao onaj koji od ovaca očekuje da poslušno, pokorno i s povjerenjem idu za njim.
Dobri pastir im daje »život vječni«: to je ono glavno zbog čega je Isus došao (6, 39s.; 17, 2), a život vječni je upravo zajedništvo ljubavi s Bogom i s njegovim Poslanikom (17, 39. Retci 28b-30 pokazuju kako stupanj pripadnosti raste: ovce – vjernici, učenici – koje od Isusa primaju život, uvijek su u njegovoj ruci (usp. 17, 12; 18, 9) i zbog toga uživaju u trajnoj sigurnosti (28b r.). Sam mu ih je Otac povjerio, a budući da nitko nije veći od Boga, nitko mu ih više ne može ugrabiti (29. r.). To su tvrdnje koje ohrabruju kršćansku zajednicu, kojoj stalno prijete progoni (16, 4) ili je opsjedaju krivovjerja.
Pripadati Kristu znači pripadati samome Bogu, zauvijek; onako kako Sin pripada Ocu i Otac pripada Sinu, u jedinstvu ljubavi, koja je Duh Sveti.

MEDITACIJA

Isus se definira kao »dobri pastir« koji poznaje i zove svoje ovce, i kao »vrata ovčinjaka«, a to su vrata nade, jer mogu čovjeku dati najveće dobro: spasenje. Time on ponovno objavljuje svu svoju ljubav, osobno zadovoljavajući našu temeljnu potrebu da čujemo pravi i umirujući glas, i da sigurnim putem hodimo u zajedništvu sa svom svojom braćom.
Međutim, ako Isus za nas postaje pastir koji doziva, mi moramo biti ponizni i poučljivi, te prikloniti uho da čujemo njegov glas. Ako on postaje vrata, mi moramo biti spremni ući kroz njih, bez straha i bez oklijevanja. Moguće je vratiti se pastiru i čuvaru naših duša i, primajući od njega život, s njime ga darovati drugim ovcama, dok svi ne budemo »jedno stado i jedan pastir« (Iv 10, 16). Da, moguće je, ali samo ako se potpuno vjeruje Bogu, jer samo voljom se ne može izbjeći zasjedama svijeta i nadvladati zapreke sebičnosti.
Samo Isusov Duh može učiniti da naše srce shvati mudru ludost evanđeoskih blaženstava koja prevladavajuća kultura nastavlja ismijavati. Jedino on pred nama može rastvoriti neviđene obzore prave ljubavi, one koja zna izgubiti vlastiti život zbog Isusa da ga opet zadobije u potpunosti. Samo se pukim darom, među prolaznim sloganima, može prepoznati njegov glas kao jedini koji zna ponuditi riječi života vječnoga.

MOLITVA

Gospodine Isuse, »dobri i lijepi pastiru«, koji si nas došao povesti na pašnjake života, da daj možemo vidjeti, pa makar samo za tren, sjaj tvoje ljepote, kako bismo te njome zahvaćeni žarko slijedili i da nas više ništa i nitko ne opčini i ne zavede. Naime, naše je srce umorno i razočarano rugobama koje proizlaze iz naše sebičnost, te traži stazu nade.
Daj nam oči koje će te prepoznati u nevinosti malenih, koje će ti se diviti u velikodušnosti mladih, koje će ti biti bliske u samoći staraca. Neka nam svaki naš brat bude odsjaj tvog lica sve dok, nakon što smo te uzljubili i poslužili u svakome od njih, ne okusimo radost da te vječno gledamo u neugasivom svjetlu vječnih pašnjaka.

KONTEMPLACIJA

Nama koji smo bolesni, potreban je Spasitelj: nama koji smo izgubljeni, potrebno je njegovo vodstvo; mi slijepi trebamo ga da nam donese svjetlo; nama koji smo žedni, potreban je izvor života, iz kojega tko pije više ne žeđa; mrtvi, trebamo života; ovce pastira; djeca, odgojitelja; sve mu svemu, čitavoj našoj ljudskoj naravi potreban je Isus. Ako se hoće, može se naučiti najveća mudrost koju nas poučava presveti pastir i učitelj, Očeva svemoguća Riječ, kad se na alegorijski način proglašava pastirom ovaca […]. Da, Gospodine, hrani nas pašnjacima svoje pravednosti. O učitelju, pasi svoje ovce na svojoj svetoj gori: Crkva, koja se diže u visine, nadilazi oblake, dotiče nebo.
On želi spasiti moje tijelo zaodijevajući me haljinom neraspadljivosti, zbog toga je posvetio moje tijelo. Nećemo pasti u raspadljivost, jer nas je on sâm, vodeći nas za ruku, doveo u neraspadljivost. Tako pokazuje da je jedino on dobri pastir. Velikodušan i veličanstven je onaj koji ide do dotle da svoj život dade za nas. Doista pun dobrote služi ljudima, on koji je, premda je mogao biti Gospodar čovjeka, želio biti njegovim bratom. Dobar dotle da je umro za nas! (KLEMENT ALEKSANDRIJSKI, Pedagog IX, 83,3 – 85,2, passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Na vrutke me tihane vodi« (Ps 23, 2).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Isus, dobri pastir, o sebi kaže da poznaje svoje. To da nas Isus poznaje znači naše blaženstvo, naše zajedništvo s njime. Isus poznaje samo one koje ljubi, one koji mu pripadaju, svoje (2 Tim 2, 19). Poznaje nas u onome po čemu smo izgubljeni, grješnici, kojima je potrebna njegova milost i koji je dobivaju, a istovremeno nas poznaje kao svoje ovce. U mjeri u kojoj znamo da nas on i samo on poznaje, on nam daje da ga upoznamo, i mi ga poznajemo kao onoga kojemu jedinom zauvijek pripadamo (Gal 4, 9; 1 Kor 8, 3).
Dobri pastir poznaje svoje ovce i samo njih, jer mu pripadaju. Dobri pastir, i jedino on, poznaje svoje ovce, jer samo on zna da im pripada zauvijek. Poznavati Krista znači poznavati njegovu volju za nas i s nama, i vršiti je; znači ljubiti Boga i braću (1 Iv 4, 7s.; 4, 20). Očevo je blaženstvo prepoznati Sina kao sina, a blaženstvo je Sina prepoznati Oca kao oca. To uzajamno prepoznavanje je ljubav, zajedništvo. Isto tako, blaženstvo je Spasitelja prepoznati grješnika kao svoju stečenu svojinu, a blaženstvo je grješnika prepoznati Isusa kao svog Spasitelja. Radi toga što je Isus povezan s Ocem (i sa svojima) takvim zajedništvom ljubavi i uzajamnog poznavanja, dobri pastir može položiti svoj vlastiti život za ovce i na taj si način steći stado kao svoju svojinu za čitavu vječnost. (D. BONHOEFFER, Memoria e fedeltà /Spomen i vjernost/, Magnano, 1979, str. 163s,).