Hodočašće starijih i invalidnih osoba Požeške biskupije u Voćin

270

Hodočašće starijih i invalidnih osoba Požeške biskupije u Voćin održano je 7. lipnja, na šesnaestu godišnjicu kada je sv. Ivan Pavao II. okrunio lik Majke Božje Voćinske. Program je započeo dolaskom hodočasničkih skupina iz domova i ustanova za starije osobe s područja Požeške biskupije i oblikovanjem ulazne procesiju u kojoj su hodočasnici, pjevajući marijanske pjesme, ušli u crkvu i pozdravili Gospu, obilazeći njezin lik na oltaru. Slijedila je marijanska pobožnost i prigoda za osobnu ispovijed. Središnji dio hodočašća bilo je misno slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević. Biskup je najprije pred likom Gospe Voćinske u ime hodočasnika uputio nekoliko pozdravnih poklika Isusovoj Majci a oni su odgovarali pjevajući »Blažena ti što povjerova«. Voćinski župnik Ivan Ereiz pozdravio je biskupa, zahvalio mu za sve što čini za hodočasnike u svojoj pastoralnoj skrbi, te mu je čestitao predstojeći imendan.
U svojoj uvodnoj riječi biskup je podsjetio na znakovitost ovog hodočašća jer se događa na dan kad je papa Ivan Pavao II. okrunio Gospin lik te u uskrsnom vremenu, neposredno pred svetkovinu Pedesetnice, koja nas podsjeća da je Marija s učenicima bila moliteljica za dar Duha Svetoga. Izrazio je radost što može predvoditi ovo slavlje s predstavnicima domova za starije i nemoćne osobe s područja Požeške biskupije, i iz Pitomače u susjednoj Varaždinskoj biskupiji, te je poimence nabrojio pojedine ustanove iz kojih dolaze i uputio pozdrav njihovim korisnicima i djelatnicima. Rekao je hodočasnicima kako su na ovo hodočašće sa sobom ponijeli sve ono što je utkano u njihove životne sudbine, te ih je pozvao neka sve to povjere Isusovoj Majci da moli s njima i za njih, za članove njihovih obitelji, za Crkvu u Hrvatskoj, napose za Požešku biskupiju, kao i za dobro naše domovine.
U homiliji, podsjećajući na smisao hodočašća, biskup je kazao kako i ovdje u Voćinu stoljećima zrači snaga Marijine majčinske prisutnosti te je izrazio uvjerenje da će se radi toga i današnji hodočasnici u srcu osjećati dobro, lijepo i radosno, i da će njihove životne tegobe postati lakše. Posebni pozdrav uputio je svećenicima, koji ih prate ih njihovim ustanovama ili kućama, kao i svim njihovim djelatnicima na čelu s ravnateljima i svima drugima koji im ondje služe. Kazao je hodočasnicima kako mu je poznato da oni u svojim ustanovama međusobno razgovaraju o mnogim temama: O svojim osobnim tegobama i poteškoćama, o onome što vide na televiziji ili čuju na radiju, te je ustvrdio da prebirući i komentirajući aktualna događanja, nerijetko ostaju zarobljeni nemoću da išta u njima poprave ili promijene na bolje.
Povezujući to iskustvo s naviještenom Božjom riječju, biskup je podsjetio kako u ulomku prvog čitanja iz Djela apostolskih sv. Pavao svjedoči da je tako bilo i u njegovo doba, ali da je on velikom strastvenošću u razgovor s političarima, članovima Velikog vijeća, u sinagogama i na drugim mjestima gdje je susretao ljude nastupao s Božjom istinom s obzirom na granicu našeg postojanja koja se zove smrt, a koju nam je objavio Isus Krist. Ustvrdio je kako je apostol Pavao uvijek i posvuda naviještao da je Isus Krist svojim uskrsnućem od mrtvih pobijedio našu smrt. Naglasio je kako se Pavlov navještaj o Isusovoj pobjedi nad smrću nije sviđao tadašnjim moćnicima, židovskim glavarima i rimskim vlastodršcima, koji su ga zbog toga progonili i dovlačili u sudnice da ga ušutkaju, pa čak i osude na smrt. Napomenuo je kako je sv. Pavao, kako svjedoči sv. Luka u današnjem prvom čitanju, iskoristio i svoje pravo da kao rimski građanin prizove na carev sud u Rimu, i to prvenstveno zato da bi i njemu i drugima u Rimu navijestio kako je Isus Krist pobjednik nad smrću, i da je u njemu naša sudbina. Biskup je potaknuo hodočasnike da i oni poput sv. Pavla u razgovore o svojim slabostima, nemoćima i umiranjima uključe Isusa Krista, i da se obnove u istini kako oni nisu neki izgubljeni pojedinci, nego ljudi za koje je on iz ljubavi položio svoj život, i koje će zagrljene svojom pobjedničkom ljubavlju izbaviti od smrti i podariti im vječni život. Usporedivši njihov život s uskrsnom svijećom čijim sagorijevanjem svjetlo pobjeđuje mrak, biskup je poželio hodočasnicima, da dok njihov tjelesni život vene i umire, u njima pobjeđuje Isus Krist, naša jedina nada.
Govoreći o naviještenom evanđeoskom ulomku – gdje uskrsli Gospodin apostola Petra tri puta pita: «Voliš li me?» – biskup je istaknuo kako nas Isus uvjerava da i u najtežim i najnemoćnijim situacijama možemo živjeti najveću moć duha, a to je ljubav. Poručio je hodočasnicima da zbog svoje starosti i bolesti nikad ne pomisle kako više ništa ne mogu učiniti, nego da uvijek budu svjesni da mogu ljubiti, činiti ono što Bog radi i svojom ljubavlju održava u postojanju svijet i nas u njemu. Pozvao ih je da se na tragu Isusova pitanja Petru: «Ljubiš li me više nego ovi?», u svojim domovima, kao korisnici i djelatnici natječu u ljubavi jedni prema drugima, svjedočeći na taj način vještinu plemenitosti svoga duha. Kad volimo jedni druge, zapravo volimo Isusa Krista, a on nas po toj ljubavi otima iz ralja smrti, ustvrdio je biskup. Potaknuo je nazočne da pred voćinskim likom Blažene Djevice Marije s Isusom u naručju otvore Pobjedniku nad smrću svoje živote, te ih njezinim zagovorom zahvati njegova ljubav, koju slavimo u svetoj misi, moćna podariti im vječni život. Podsjetio ih je da se obnove i u pripadnosti Crkvi na čijem je čelu Petar koji voli Isusa Krista. Kazao je da Crkva nije neka organizacija koju su smislili ljudi, nego živi organizam Isusa Krista, koji u snazi svoga Duha ljude ispunja darom svoje ljubavi. Poručio je hodočasnicima da vole Isusa Krista u Crkvi kako ga je Marija voljela, i da vole svoje bližnje kako ih vole Marija i njezin sin Isus Krist, da će im po toj ljubavi, unatoč teškoća i nemoći život biti lijep i radostan.
Na svršetku misnog slavlja, biskup je zahvalio svima koji su pomogli starijim i invalidnim osobama doći na ovo hodočašće, kao i za sve dobro koje im čine, služeći im i skrbeći za njih, bilo kao socijalni djelatnici, bilo kao svećenici. Rekao je da otiđu s ovog hodočašća u svijesti da je svatko od njih velika dragocjenost u Božjim očima. Zaželio im je još radosne trenutke u svetištu po daljnjem programu koji je slijedio te je na njihove tjelesne i duhovne rane zazvao Božji blagoslov.