Svećeničko ređenje u požeškoj Katedrali

519

Požeški biskup Antun Škvorčević tijekom euharistijskog slavlja u požeškoj Katedrali, 22. lipnja zaredio je za svećenike đakone Tomislava Dokozu iz Župe Sv. Leopolda Mandića u Požegi i Mateja Filipovića iz Župe Sv. Marije Magdalene u Sopju. Na slavlju su uz brojne svećenike i bogoslove, sudjelovali roditelji ređenika te vjernici iz njihovih rodnih župa na čelu sa župnicima. Uvodeći u misno slavlje, biskup je rekao kako su dvojica mladih ljudi, Tomislav i Matej ozbiljno prihvatili Božji poziv čiji su trag otkrili u svojim srcima, da su surađivali s njime te da danas pred nama i pred Bogom žele reći svoj cjeloživotni »Evo me«. Istaknuo je da ih Isus Krist u sakramentu svetog reda želi odjenuti snagom svoga Duha, da sjedinjeni s njime, Glavom Crkve služe Božjem narodu. Sa zahvalnošću za sve što su učinili za ređenike u njihovoj formaciji pozdravio je Anđelka Košćaka, rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, gdje su kandidati za prezbiterat boravili dvije godine te don Eduarda Gila, vicerektora Međunarodnog crkvenog kolegija »Sedes sapientiae« u Rimu, gdje su ređenici proveli tri godine, a koji je stigao u Požegu sa svećenikom don Ervinom Sanchezom i osmoricom bogoslova istog Kolegija.
U homiliji biskup je podsjetio da su mu prije mjesec dana đakoni Tomislav i Matej uručili svoju pisanu molbu da budu zaređeni za prezbitere, s osnovnim autobiografskim podacima. Spomenuo je kako sv. Pavao u ulomku prvog današnjeg čitanja iz Druge poslanice Korinćanima smatra važnim u svojoj autobiografiji hvaliti se svojim slabostima a ne određenim mističnim i drugim duhovnim iskustvima. Napomenuvši kako bi možda bilo dobro da su kandidati za prezbiterat u spomenutim molbama to učinili, biskup je pojasnio da slabosti o kojima govori sv. Pavao nisu vlastita opredjeljenja za zlo, nego krhkost našeg postojanja na zemlji, koja je prostor Božjeg djelovanja. Ustvrdio je da je Gospodin Isus Krist, kad je postao čovjekom, preuzeo na sebe našu slabost i po njoj na križu očitovao ljubav kao najveću Božju moć kojom je pobijedio smrt. Stoga, hvaleći se svojim slabostima, apostol Pavao se zapravo hvali jakošću Kristovom u njemu.
Na temelju toga biskup je kandidate za prezbiterat podsjetio kako je u sakramentu svetog krštenja njihova slabost bila odjenuta u Isusovu jakost, da su u sakramentu svete potvrde bili opečaćeni Isusovim Duhom ljubavi, da buka svijeta nije u njihovu srcu zagušila Božji poziv «dođi i slijedi me», te da su se svojom mladenačkom slobodom opredijelili za Isusa Krista, odlučili biti njegovi svećenici te da će ih on u sakramentu svetog reda pridružiti sebi Glavi. Rekao je da danas zajedno s njima želi zahvaliti Bogu što u njima nisu prevladali sebičnost i mentalitet svijeta, nego Božja inicijativa. Također je ustvrdio da želi zahvaliti i njima samima za suradnju i vjernost tom Božjem djelu. Poručio im je neka se hvale svojom slabošću, ali da ne daju zlu da ih zavede, i neka u toj slabosti svjedoče jakost Isusova križa.
Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak, u kojem Isus upozorava da čovjek ne može istovremeno služiti dvojici gospodara, nego se mora opredijeliti hoće li služiti Bogu ili bogatstvu, biskup je rekao da Isus naglašavanjem suprotnosti između Boga i bogatstva ne želi reći da je ono nešto što je samo po sebi zlo – jer je i materijalnu stvarnost on stvorio – nego da bogatstvo može ljude zavesti te svoj život grade na prolaznom dobru a ne na Boga, najčvršćem temelju našeg postojanja. Pozvao je ređenike neka sav svoj svećenički život i poslanje oslone na Boga i njemu povjere svoju sudbinu. Kazao je da će po predanju svoga života Bogu biti ljudi najveće slobode, oslobođeni zabrinutosti za hranu, piće i odjeću, o kojoj Isus govori u današnjem evanđelju. Pozvao ih je da u trenutku kad se budu prostrli po podu za vrijeme Litanija svih svetih neka iskreno posvjedoče Bogu da u svom svećeničkom životu žele biti posvema njegovi. Nazočne pak vjernike potaknuo je da mole za njih, kako bi odlazeći danas iz Katedrale u naše hrvatsko društvo, obilježeno pesimizmom, unijeli svećeničkim služenjem duh prave slobode koja u Bogu pronalazi svoju snagu i pokretač za svakodnevno svjedočenje Isusove radosne vijesti, njegove pobjede nad smrću.
Na svršetku slavlja biskup je čestitao novozaređenim svećenicima što ih je Isus Krist snagom svog Duha pridružio svom svećeništvu, i poželio im dobrodošlicu u zbor prezbitera Požeške biskupije, a svi nazočni svojim su se pljeskom pridružili njegovoj čestitci. Ohrabrio ih je da se ne boje svojih slabosti, i neka poput sv. Pavla budu jaki snagom Isusa Krista. Čestitao je njihovim roditeljima, drugim članovima obitelji, župnicima i vjernicima njihovih župa, te poglavarima Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu. i Međunarodnog crkvenog kolegija »Sedes sapientiae« u Rimu. Čestitao je i nazočnim križarima iz Župe Sv. Leopolda Mandića u Požegi, među kojima je Tomislav Dokoza duhovno rastao i sazrijevao u svom zvanju. Na svećenički hod novozaređenih svećenika te na sve nazočne zazvao je Božji blagoslov. Slavlje prezbiterskog ređenja pjevanjem je uveličao mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem Maria Večerića.