Trinaesta nedjelja kroz godinu (30.06.2019.)

94

LECTIO

Prvo čitanje: Prva knjiga o Kraljevima 19,16b.19-21

U one dane: Reče Gospodin Iliji: ¹⁶ »Pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe«.
¹⁹ Ilija ode odande i nađe Elizeja, sina Šafatova, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sâm bijaše kod dvanaestoga. Ilija priđe k njemu i baci na nj svoj plašt. ²⁰ On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: »Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku, pa ću poći za tobom.« Ilija mu odgovori: »Idi, vrati se; ja sam svoje učinio.« ²¹ On ode, uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom skuha meso i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.

Riječ Gospodnja.

Ovaj ulomak Prve knjige o kraljevima pripada takozvanom »Ilijinom ciklusu« (1 Kr 17 – 2 Kr 1). To su poglavlja koja, crpeći iz već postojeće priče o Iliji, pripovijedaju o događajima, čudesima i o onome što je Ilija nutarnje proživljavao. Ilija bijaše svećenik i prorok rođen u Gileadu (brdsko područje), u Sjevernom kraljevstvu. Živio je u 9. st. prije Krista, u vrijeme kralja Ahaba (874.-853.). Cjelokupna predaja ga smatra čovjekom koji utjelovljuje svu strast za Bogom, zahtjeve njegova saveza i radikalnost njegova poslanja: »I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja« (Sir 48, 1).
Neposredno prije ovog ulomka nalazimo Iliju na brdu Horebu, gdje je doživio presudno iskustvo Boga, u bliskosti koja je ujedno i nježna i utješna (1 Kr 19, 1-18). Iz te osobne i iznenađujuće objave Božje, Ilija je još jednom naučio povjeriti Gospodinu cijelo svoje poslanje i primiti iz njegovih ruku proročki navještaj. U tom trenutku njegova se životna priča privodi kraju; posljednja zapovijed koju mu Gospodin daje jest da si izabere nasljednika: Elizeja, sina Šafatova.
U središtu ove zgode je gesta Ilije koji baca svoj plašt na Elizejeva leđa. To je gesta koja označava ‘prijenos vlasništva’: Elizej, zaogrnut plaštem, više ne pripada sebi, već pripada Bogu i njegovoj proročkoj službi. I Elizej je, kao onaj netko iz ulomka Lukina evanđelja (9, 61s.), stavljen pred svoj novi i pravi identitet, koji ga poziva da sve ostavi: da se odrekne svoje stvarnosti, svoje obitelji, i da potpuno prigrli pustolovinu koju pred njim Bog otvara (20. r.). Tu novu svijest o sebi samome Elizej je vidljivo pokazao gestom žrtvovanja volova i davanja njihova mesa za hranu ljudima.

Drugo čitanje: Poslanica Galaćanima 5, 1.13-18

Braćo!
¹ Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! ¹³ Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. ¹⁴ Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! ¹⁵ Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete.
¹⁶ Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! ¹⁷ Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. ¹⁸ Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom

Riječ Gospodnja.

Ovaj ulomak iz Poslanice Galaćanima odmah nas dovodi do središnje poruke ‘pavlovskog evanđelja’. Cjelokupno Pavlovo propovijedanje je obilježeno ovom temeljnom istinom: Kristova smrt i njegovo uskrsnuće oslobađaju čovjeka od Mojsijeva zakona. Oslobađaju ga od vlasti tijela, to jest od naravne sklonosti da u središte postojanje stave vlastito ja, i – pozivno – postavljaju ga u novo stanje, u kojem je ljubav jedina stvarnost, jer je jedina snaga sposobna osloboditi ga ograničenjâ njegove sebičnosti i učiniti ga istinski sretnim.
Pa ipak, svakoga dana vjernik doživljava u sebi da je to usmjerenje prema slobodi ugroženo, i zato je pozvan izvršiti konkretni izbor koji će ga opet postaviti u njegovo istinsko stanje. Niti može zamijeniti istinu da živi po logici vlastite sebičnosti: sloboda o kojoj govori Pavao je iznad svega sloboda ljubiti, moć izaći iz tjeskobâ vlastitog subjektivizma i otvoriti se za doživljaj zajedništva. U konačnici, to je sloboda od sebe samih: biti slobodni za druge, u dragovoljnom i trajnom odricanju od želje da se živi misleći samo na sebe.
Unutar te logike Pavao uspijeva podsjetiti na sam pojam zakona. Snažno naglašavajući da je karitativna ljubav obzor svekolikoga ljudskog djelovanja (14. r.), jedini zakon je ovaj: »Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga«. Taj hod ljubavi, čovjek poduzima ne zahvaljujući vlastitim snagama, nego samo po milosti: Duh Sveti u čovjekovu srcu potiče želju hoditi putem karitativne ljubavi i osposobljava ga umrtviti vlastito ja i potpuno uroniti u logiku potpunog sebedarja (18. r.).

Evanđelje: Luka 9, 51-62

U ono vrijeme:
⁵¹ Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. ⁵² I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. ⁵³ No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. ⁵⁴ Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« ⁵⁵ No on se okrenu i prekori ih. ⁵⁶ I odoše u drugo selo.
⁵⁷ Dok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« ⁵⁸ Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.« ⁵⁹ Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« ⁶⁰ Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.« ⁶¹ I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« ⁶² Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje«.

Riječ Gospodnja.

Isus, Očev poslušni Sin, krenu »sa svom odlučnošću« (doslovno: ‘čvrsta’ lica) prema Jeruzalemu (51. r.). Čvrstoća njegova lica izražava savršeno prianjanje uz Očevu volju: ništa ga ne može odvratiti od cilja. Njegova odluka je neopoziva, donesena u ljubavi. On šalje pred sobom svoje učenike da ljudima priprave srce za slušanje Riječi. Polazište njihova puta je neko selo u Samariji, mjesto koje dobro izriče nevjerno srce Izraela i koje se moglo smatrati najzabačenijim od svih mjestâ.
Međutim, Isus započinje baš odavde. Na čelu toga hrabrog izbora on nije bio prihvaćen. Jakov i Ivan ne prihvaćaju takvo odbijanje i odgovaraju nasilno, unatoč Isusovu pomirljivom stavu: oni još ne posjeduju Kristovu blagost (54. r.). Dok se približavaju jednom drugom selu, neki neznanac nalazi u Kristu ključ svega svog postojanja i obećaje da će ga slijediti (57. r.). Isus tada suočava čovjekovu želju sa stvarnošću Božjega poziva: riječ je o izokretanju čitavog postojanja. Hod za Kristom je put potpunog predanja volji Očevoj, znak svega toga je stanje potpunog siromaštva u kojem učenik mora biti spreman živjeti (58. r.). Ono što je nekoć bilo izvor sigurnosti, sada to više ne može biti. Jedini izvor postojanosti, jedina sigurnost je Krist. Pa i pred zahtjevom da se treba osloboditi od vlastitih obiteljskih obveza, Isus je veoma jasan: ništa ne može biti stavljeno ispred njegove ljubavi (rr. 59s.), da bi učenik imao srce slobodno i sposobno usvojiti Kristove osjećaje, i da se može potpuno predati volji Očevoj za izgrađivanje njegova Kraljevstva (62. r.).

MEDITACIJA

Bogoslužje ove nedjelje stavlja pred nas veoma jednostavnu riječ, ali koja u sebi ima izvanrednu moć: karitativnu ljubav. To je riječ koja bliješti kao buktinja i rasvjetljuje naše postojanje, neposredno prodire u dubine našeg srca kao riječ koja može razlučiti ono što je u nama rođeno od Duha od onoga što je plod naše sebičnosti. Pogledajmo kako.
U prvom čitanju Elizej, stavljen pred Božji izbor, koji uključuje ‘prijenos vlasništva’ – od pripadanja sebi samima do pripadanja Njemu i njegovu poslanju – odgovara odmah gestom darivanja: daje svom narodu sve što ima i što jest. Na toj je crti Pavlov poziv poći putem slobode. Slobodni smo kad smo spremni dati se potpuno zahvatiti Kristovom karitativnom ljubavlju. Izgled, ‘lice’ te karitativne ljubavi nam pokazuje Luka u svom evanđelju. On nam stavlja pred oči Isusovo ‘čvrsto’ lice, to jest izobličeno, od Očeve strastvene ljubavi za svu svoju djecu. Tako snažna strastvena ljubav da ga ništa ne može odvući od njegova cilja: stići u Jeruzalem, to jest doći u mjesto potpunog zajedništva s voljom Očevom.
Želimo se zaustaviti pred tom preobilnom ljubavlju, da na njoj zaustavimo pogled srca, da joj proniknemo dubine…i dopustiti da njome bude preobražen naš život.

MOLITVA

Samo ljubav može raširiti moje srce. O Isuse, otkad ga taj slatki plamen uništava, ja radosno trčim putem tvoje nove zapovijedi. Hoću trčati njime do onoga sretnoga dana kada ću se uključiti u djevičansku pratnju i moći slijediti tebe u beskrajnim prostorima, pjevajući tvoju novu pjesmu koja mora biti pjesma Ljubavi. (SV. TEREZIJA OD DJETETA ISUSA, Rukopis C. Usp. Hrvatski prijevod, Povijest jedne duše, Zagreb, 1984., str. 212).

KONTEMPLACIJA

Ono što daje napredovati na putu je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Tko ljubi trči, a to trčanje je toliko spremnije koliko je ljubav veća. Slaboj ljubavi odgovara spori hod, a kad čak ponestane ljubavi, čovjek se tada zaustavlja na putu, a ako žali za svjetovnim životom, kao da se pogledom osvrnuo unatrag, ne gledajući više u domovinu. Ne koristi ako netko krene na put a potom se, umjesto da hoda, vraća natrag. Ako je netko krenuo putem – to jest, slikovito rečeno, ako je postao kršćaninom – i pogleda unatrag usmjerujući svoju ljubav prema svijetu, zapravo se vraća onamo odakle je krenuo. (SV. AUGUSTIN, Govor 346/B, 2).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Ljubavlju služite jedni drugima« (Gal 5, 13)

ZA DUHOVNO ČITANJE

Karitativna ljubav nije prije svega ljubav prema bližnjemu ili ljubav prema Bogu: ona je ono objektivno stanje biti u zajedništvu, u savezu, koje se potom proširuje na sve odnose, u sve situacije, u sve zahtjeve od kojih se sastoji život jednog čovjeka. Zbog toga, s kršćanskog gledišta, nema alternative između zajedništva s Bogom i zajedništva s bližnjim; postoji samo potreba dati se uzeti, dati se ‘raniti’ svim zahtjevima tog zajedništva i ne uzimati ga ni kao nešto apsolutno očito, smatrajući ga činjenicom i posvećujući se drugim stvarima, niti ga lišiti smisla, kao da bi smisao bio prije svega u tome da se čini ova ili ona stvar, ili da se djeluje u ovoj ili onoj situaciji […]. Dakle, ne postoji čovjek i toliki načini da se uđe u zajedništvo s osobama; postoji čovjek koji je određen tim zajedništvom koji usvaja autentični način života i prevoditi sve odnose; usvaja, dakle, način Isusa Krista. Kao da se kaže da postoji autentični način živjeti, uzimati na sebe život i smrt, trpjeti, uživati, ljubiti, raditi, govoriti, djelovati, zauzimati se, ne zauzimati se, šutjeti: a to je onaj način Isusa Krista (G. MOIOLI, Va’ dai miei fratelli /Idi k mojoj braći (Iv 20,17), Milan, 1996, str. 39s.).