Četrnaesta nedjelja kroz godinu (07.07.2019.)

104

LECTIO

Prvo čitanje: Izaija 66, 10-14c

¹⁰ Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali, ¹¹ da se nadojite i nasitite na dojkama utjehe njegove, da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove. ¹² Jer ovako govori Gospodin: »Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda. Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima. ¹³ Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu.« ¹⁴ Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti k’o mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama.

Riječ Gospodnja.

Uzet iz posljednjeg poglavlja Knjige proroka Izaije, ovaj ulomak nas stavlja na obzor velikog obećanja: »radost« i »utjeha« pred prisutnošću i djelovanjem Gospodina, konačno očitovanom (14. r.) u sjaju Jeruzalema. To je obećanje koje se proteže čitavom Izaijinom knjigom, ono je njezina crvena nît, ono joj daje jedinstvo, unatoč mnogim očitim razlikama teološke i literarne naravi i u različitim povijesnim razdobljima, što je navelo mnoge egzegete na zaključak da postoji Protoizaija (1.-39. pogl.), Deuteroizaija (40.-55. pogl.) i Tritoizaija (56.-66. pogl.). Naš bi ulomak pripadao Tritoizaiji, odnosno onom dijelu proročke knjige koji je napisan nakon povratka iz babilonskog sužanjstva (587.-539. pr. Kr.), kad se narod, koji se vratio u vlastitu zemlju, suočio s teškoćama ponovne izgradnje hrama i ponovnog uspostavljanja vjerskog i društvenog života. Obećanja koja se odnose na ‘drugi izlazak’ a koja su sadržana u poglavljima 40-55 – izlaženje iz Babilona kao svečano bogoslužje, hod kroz pustinju pretvorenu u vrt, pobjednički ulazak u ponovno izgrađeni Jeruzalem – čini se da su iznevjerena pred ruševinama prošlosti koje nikako da procvatu. Narod brzo i lako postaje razočaran i obeshrabren. »Govore braća vaša koja na vas mrze i odbacuju vas radi moga imena: ‘Neka se proslavi Gospodin, pa da radost vašu vidimo’« (Iz 66, 5b). Pred kašnjenjem da se ostvare Božja obećanja narod dovode u kušnju – vanjski neprijatelji i neprijatelj Božji koji živi u svakome od nas – dovode ga u kušnju upravo po pitanju očitovanja slave Gospodnje (»je li Gospodin među nama ili nije«: Izl 17, 7, ) i radosti (»Porobljivači naši zaiskaše da se veselimo«: Ps 137, 3). Na to izazivanje Božja riječ odgovara još jačim obećanjem, dajući mu još veće značenje: »Vidjet ćete i srce će vam se radovati. Obilje, procvat, bogatstvo«.

Drugo čitanje: Poslanica Galaćanima 6,14-18

Braćo!
¹⁴ Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. ¹⁵ Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. ¹⁶ A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe! ¹⁷ Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove. Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo! Amen.

Riječ Gospodnja.

Često puta se događa da ljudi na koncu nekog govora ili pisma sažeto i naglašeno ponove ono glavno što su htjeli priopćiti. Upravo se to događa u ovom ulomku, na koncu Poslanice Galaćanima, koji predstavlja sažetak važnih tema čitavog spisa. Apostol Pavao osobno ulazi u borbu i sada ono o čemu je u poslanici raspravljao izriče kao vjeroispovijest. Ono što mu leži na srcu jest da ljudi razumiju da je Isus Krist jedini Posrednik spasenja, on je njezin konkretni put i njezino konačno djelo. » Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio…«. Gledajući, dakle, s ljudske strane vjera u Isusa Krista je put koji vodi k spasenju: »niti je što obrezanje niti neobrezanje«. A vjera je potpuno prihvaćanje Kristova događaja i života koji izvire iz njegove smrti i uskrsnuća: »novo stvorenje«. Zbog toga je zakon, kao ljudsko nastojanje da se od vlastitog djelovanja učini sredstva samoopravdanja, sastavni dio onoga ‘svijeta’ koji je za Pavla raspet. Zakon, pravilo, koje sada treba slijediti, je drugačije: »Biti novo stvorenje«. To znači ući u Kristovu smrt i uskrsnuće da se živi od ljubavi koju oslobađa njegov darovani život, za životno načelo usvojiti darivanje života. Zaključno, doista, ono što potvrđuje Pavla pred njegovim protivnicima jest njegova sličnost s Raspetim, udioništvo po svom tijelu u Isusovoj muci.

Evanđelje: Luka 10, 1-12.17-20

U ono vrijeme:
¹ Odredi Gospodin drugih sedamdeset dvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. ² Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. ³ Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. ⁴ Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. ⁵ U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ ⁶ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. ⁷ U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Tȁ vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«
⁸ »Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi ⁹ i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ ¹⁰ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ¹¹ ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ ¹² Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«
¹⁷ Vratiše se zatim sedamdeset dvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« ¹⁸ A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. ¹⁹ Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. ²⁰ Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

Riječ Gospodnja.

Evanđelist Luka smješta poslanje sedamdeset dvojice u okvir Isusova putovanja u Jeruzalem, koji jasno predoznačuje hod Crkve i život kršćanina u svijetu. Isus ih šalje nakon što je razjasnio – u prethodnom ulomku –zahtjeve hodanja s njime, da kaže da je svaki učenik poslan uzići u Jeruzalem, odnosno kad postoji spremnost slijediti Učiteljev put. Luka je već opisao, u prethodnom poglavlju (9, 1-6), veoma sličnim riječima, poslanje Dvanaestorice i naš ulomak je paralelno mjesto koje preuzima i proširuje to jedino poslanje. Poslanika je 72 i taj broj doziva u pamet Sedamdesetoricu izraelskih starješina – to su oni koji bijahu pripušteni u Božju nazočnost na Sinaju (Izl 24), oni na koje se izlio dio duha danog Mojsiju (Br 11, 16ss) -i, iznad svega, na ‘popis naroda’ u 10. poglavlju Knjige Postanka. Da se označi jedinstvo ljudskog roda u tom se poglavlju nabraja sedamdeset naroda svijeta koji su tada bili poznati (u prijevodu Septuaginte ima ih sedamdeset i dva). Navodeći taj isti broj Luka želi naznačiti da je navještanje Kraljevstva upućeno svim ljudima i da je navještanje Kraljevstva kvasac onog jedinstva među ljudima kakvog ga želi Bog.
Isus to poslanje izriče dvostrukim imperativom: »Molite….Idite…«. pred urodom spremnim za žetvu, pred čovječanstvom što ga Bog stvori, poslanje se ostvaruje ponajprije moleći Gospodara žetve da »izbaci« (doslovno), »izvuče« iz vlastitih strahova i lažnih sigurnosti radnike koji će se zdušno posvetiti žetvi i raditi na korist Gospodara; klji će ‘poći’, kao i on, blagi i ponizni Jaganjac, ljudima u kuću donositi mir. A u tom donošenju mira i u skrbi za bolesnike jest kraljevstvo Božje koje se približava čovjeku. Učenici se s radošću vraćaju Isusu, početku i svršetku poslanja, i on im razotkriva cilj poslanja sa svog gledišta: osloboditi nas od Zloga, uvesti nas u sam Božji život…u Nebo.

MEDITACIJA

Na način biblijskih inkluzija, u kojima jedna riječ ili izraz koji se više puta ponavljaju naznačuju predmet perikope, poruka današnjeg bogoslužja je sva uključena u jednom glagolu u imperativu: veselite se! »Veselite se s Jeruzalemom«, započinje Izaija svoj govor. »Radujte se što su vam imena zapisana na nebesima«, zaključuje Isus. Riječ Božja ove nedjelje objavljuje nam dakle sadržaj veselja: ono što je unutra ili na početku, također i način na koji ta radost može ‘poteći’ prema Crkvi i strujati svijetom. U srcu, Pavlova tvrdnja: »Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista« (Gal 6, 4). To je ključ: križ je mjerilo kršćanskog postojanja, križ je mjera kojom treba mjeriti ono što se svakodnevno izabire, čini i pokazuje. O prianjanju uz to evanđelje, o obraćenju da živimo i ljubimo poput Krista raspetoga ovisi mogućnost postati »novo stvorenje«, a to je ono što je doista važno (Gal 6, 15). To je izvor iz kojeg izbija radost života, dar koji primamo u krštenju i koji teži za tim da cijelo naše postojanje bude krsno postojanje, odnosno uronjeno u dinamizam života koji izvire iz smrti, iz ljubavi koja je spremna život položiti.
O tom hodu, što ga Pavao opisuje izrazima prianjanja uz križ Kristov i uz novo stvorenje, Luka govori tijekom putovanja u Jeruzalem na koje učenici kreću s Isusom. Ovdje je sav sadržaj krsnog života izražen hodanjem s Isusom na njegovu putu, prihvaćanjem zahtjeva radikalnosti i potpunosti koji su u to uključeni, sve većim udioništvom u njegovoj muci, da se mogne sve tješnje sudjelovati u njegovu životu. I drugdje doduše, ali osobito tijekom tog putovanja Luka otvara veliku temu poslanja. Isus šalje one koji ga slijede – sedamdeset dvojica učenika su lik svih krštenika – poslanje je dakle nutarnje povezano s hodom za Isusom. Iz toga proizlazi slika, ili bolje rečeno, poziv Crkve koja je sva misijska, a misijska je zbog toga jer slijedi Isusa, i samim tim što ide za Isusom. Mnogo više od toga da se nešto čini za Gospodina, biti misionari znači slijediti ga u njegovoj strasti za žetvom. Znači moliti da mu budemo slični i da poput njega hodimo.

MOLITVA

Gospodine, zbog svoje beskrajne ljubavi,
pozvao si me da te slijedim,
da budem tvoj sin i tvoj učenik.
A onda si mi povjerio poslanje
koje nije nalik nijednom drugom,
ali s istim ciljem kao i druga:
biti tvoj apostol i svjedok.
Međutim, iz iskustva sam shvatio
da ja i dalje brkam dvije stvarnosti:
Boga i njegovo djelo.
Bog mi je dao u zadatak svoja djela.
Neka uzvišena, druga mnogo umjerenija;
neka plemenita, druga mnogo običnija.
Zauzet u pastoralu u župi,
među mladima, u školama
među umjetnicima i radnicima,
u svijet novina, televizije i radija
unio sam sav svoj žar
koristeći se svim svojim sposobnostima.
Ništa nisam poštedio, čak ni život.
Dok sam bio tako strastveno uronjen u djelovanje,
doživio sam poraz nezahvalnosti,
odbijanja suradnje,
nerazumijevanja od strane prijatelja,
nedostatka potpore od strane poglavara,
bolesti i slabosti, nedostatka sredstava…
Također mi se dogodilo, u trenutku uspjeha,
dok bijah predmet odobravanja,
hvala i pohvala od strane sviju,
da sam iznenada maknut i da sam zamijenio ulogu.
Evo me, sada, omamljen,
teškog koraka, kao u tamnoj noći.
Zašto, Gospodine, me napuštaš?
Ne želim raspravljati o tvom djelu.
Moram izvršiti tvoju zadaću,
dovršiti izgradnju Crkve…
Zašto ljudi napadaju tvoje djelo?
Zašto je lišavaju njihove potpore?
Pred tvojim oltarom, uz euharistiju,
čuo sam tvoj odgovor, Gospodine:
»Slijediš mene a ne moje djelo!
Ako to želim, oduzet ću ti povjerenu zadaću.
Nije važno tko će doći na tvoje mjesto; to je moja stvar.
Ti trebaš izabrati mene!«
(F.-X.NGUYEN VAN THUAN, Molitve nade).

KONTEMPLACIJA

Jednoga dana apostoli, vrativši se iz poslanja na koje ih je Gospodin poslao, rekoše: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!«. Gospodin ih vidje iskušavane ohološću zbog čudesne moći koju primiše i, jer bijaše liječnik i jer je došao izliječiti naše uznositost i ponijeti naše slabosti, odmah reče: »Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima«. Svi kršćani, ma koliko oni bili dobri, nisu u stanju izgoniti zloduhe, no svima su njima imena zapisana na nebesima; Krist pak htjede da uživaju ne zbog osobne povlastice koju je svatko posjedovao, već zbog spasenja koje im je udijeljeno sa svima ostalima. Nijedan se vjernik ne bi nadao spasenju da njegovo ime nije zapisano na nebesima. Na nebu su zapisana imena svih vjernika koji ljube Krista, koji ponizno hode Kristovim putem, kojemu nas je on poučio time što je postao ponizan. Uzmi najbeznačajnijeg čovjeka koji postoji u Crkvi! Ako vjeruje u Krista, ako ljubi Krista i njegov mir, on ima ime zapisano na nebesima. Ma kakvo god ono bio i koliko god ti na njega ne računao. Postoji dakle sličnost između njega i apostola koji su činili tolika čudesa? Ne samo! Apostoli su prekoreni jer su uživali naklonost koja im je bila vlastita, i biva im naređeno da uživaju u onom dobru u kojem može uživati i onaj beznačajni brat (Sv. AUGUSTIN, Tumačenje Ps 130,8).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje.« (Gal 5, 16)

ZA DUHOVNO ČITANJE

Ako sam ja, draga braćo u vjeri, vama poslan navijestiti da je Isus uskrsnuo i da je jedini Kralj i Gospodin; ako sam ja, pozvan biti vašim biskupom, bio zadužen probuditi zoru koja vam već spava u srcu […], tko će donijeti ovaj navještaj nade ‘drugima’, onom dijelu naroda koji formalno ne pripada Crkvi, onima kojima kršćanske vrijednosti više ništa ne govore? Tko će donijeti Kristovu radosnu vijest tolikoj braći koji zaokupljeni problemima preživljavanja i rada više nemaju vremena misliti na Gospodina? […] Tko će donijeti taj navještaj spasenja tolikim plemenitim osobama koje ne znaju prijeći granice nižega svijeta, i koji se bore jedino za pravdu bez transcendencije, za slobodu bez utopija, za solidarnost bez rodbine? Tko će izvikivati krik za oslobođenjem, koji nam je Krist donio, u srcu tolikih mladih koji su na rubu, i koji ispunjenje njihove neuklonjive potrebe za srećom traže u ideologijama, u očaranosti nihilizmom, u nasilju, u raju droge? Tko će zabosti trn nade u grudi tolikih razočaranih ljudi, koji su pogođeni moralnim bijedama, poraženi, koji su na rubu, za koje je Isus Krist stranac, Crkva nešto tuđe, evanđelje tek krhotina djetinjih sjećanja?
Trebam li samo ja, vaš biskup, preuzeti na sebe tu tešku zadaću s obzirom na svijet? Nipošto. Ali ne zato što to ne bih mogao činiti. Ne zato što je riječ o pothvatu koji nadilazi moje sposobnosti i obeshrabruje, ne velim moju bijedu, već i odvažnost onih najjačih. Jedino zato što ta zadaća pripada čitavom Božjem narodu. Zato što navještaj nade postaje vjerodostojan jedino ako ga pruža neka zajednica koja živi u zajedništvu, a ne neki pojedinac koji se poigrava uzvišenim i učenim riječima. Ljudi danas počinju sumnjati u karizmatičke vođe. Biti ‘leader’ više ne drži vodu, a ponajmanje u Crkvi. Na nama je, dakle, cijelom narodu krštenih, nositeljima kršćanske nade, izići na ulice svijeta i zajedno naviještati: »Hrabro, ljudi, ne obeshrabrujte se! Kad se opet pojave stare tjeskobe. Kad vas plaši samoća ulice i ravnodušnost vaših suputnika. Kad vas prođu trnci starih užasa i novih strahova. Kad vas tlači noćna tmina koja nikako da prestane…Nemojte da vas to zbuni, jer nije rečena posljednja riječ. Ustani i hodaj s nam; ili barem pokušaj s nama gledati u istom pravcu. Na koncu, ima svjetla. I ima jedan Čovjek koji ti, unatoč svemu, može pokazati dionicu puta koja ti nedostaje, bila ona duga ili kratka, kao izvanrednu prigodu za novi život«. (A. BELLO, Lessico di comunione. Insieme alla sequela di Cristo /Leksik zajedništva. Zajedno u hodu za Kristom), Artuno, 1991, str. 13ss.).