Devetnaesta nedjelja kroz godinu (11.08.2019.)

78

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga Mudrosti, 18, 6-9

⁶ Noć ona bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. ⁷ Tako je tvoj narod očekivao spas pravednikâ i propast neprijateljâ. ⁸ Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi. ⁹ Tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji. I tad su zapjevali svete pjesme otaca.

Riječ Gospodnja.

Posljednji dio knjige Mudrosti (10.-19.pogl.) predstavlja ‘ponovno teološko čitanje’ povijesti spasenja počevši od prvog čovjeka, oblikovanog od Boga, pa sve do prijelaza preko Crvenog Mora. Prvo čitanje ove Službe Riječi točno prikazuje neke trenutke toga velikog događaja kakav bijaše Izlazak, i koji se osobito ostvario u noći oslobođenja.
Vrlo vjerojatno pisac knjige Mudrosti, koji živi u Egiptu, proživljava iskustvo pashalnog slavlja u obredu jedenja gorkog zelja i beskvasnog kruha opasanih bokova. Ono što piše za utjehu svoje braće u vjeri ima vrijednost ‘spomena’ i istovremeno ‘podanašnjenja’. Tim dvjema oznakama ona iznosi na vidjelo prvenstvo djelovanja Boga objavitelja i osloboditelja, u punoj svijesti da svako Božje zahvaćanje u povijest čovjeka za prvi cilj ima u središte čovjekova života staviti Božju osobu i Božje djelo. On na taj način on želi hraniti i poduprijeti vjeru svojih suvremenika, premda u teškom povijesnom trenutku kad oni izloženi mnogobrojnim napastima moraju sačuvati dragocjeno blago vjere.
Za pisca ove biblijske knjige izlazak se može i treba iznova čitati i kao ‘sud’ Božji nad čitavim čovječanstvom. Taj je sud slikovito opisan jasnim suprotstavljanjem: s jedne strane stoji »tvoj narod« – pravednici, koje je Bog proslavio, djeca pravednika i svetaca, kojima Bog daruje svjetlo svoga zakona i samoga sebe kao slatkog suputnika – s druge su pak strane protivnici koje je Gospodin prisiljen kazniti zbog njihova opiranja njegovu pozivu. Sudeći, Bog nužno ne osuđuje, no ne može ne uskratiti ljubav onome koji ga je izbrisao s obzora svog života.

Drugo čitanje: Poslanica Hebrejima 11, 1-2.8-19

Braćo!
¹ Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. ² Zbog nje stari primiše svjedočanstvo. ⁸ Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. ⁹ Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, ¹⁰ jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog. ¹¹ Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. ¹² Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj. ¹³ U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. ¹⁴ Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. ¹⁵ Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. ¹⁶ Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad. ¹⁷ Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, ¹⁸ kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – ¹⁹ uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici ponovno zadobi.

Riječ Gospodnja.

Kao Knjiga Mudrosti, i 11. poglavlje poslanice Hebrejima nije ništa drugo nego ‘ponovno teološko čitanje’ povijesti spasenja, od Abrahama do proroka. Drugo čitanje današnjeg bogoslužja cijelo se usredotočuje na život Abrahama, našeg oca u vjeri, naglašavajući iznad svega njegov vjernički stav.
»Vjerom pozvan, Abraham posluša … Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini… Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka…«: sámo to ponavljanje je dovoljno da se razumije da se ne samo ona Abrahamova, već povijest svakog čovjeka treba čitati i tumačiti u svjetlu vjere, koja se shvaća kao izvor nove svjetlosti, kao popudbina za naše putovanje. »Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne«: uz povijest patrijarha Abrahama, pisac poslanice Hebrejima se trudi ispripovjediti i povijest ‘matrijarhe’ Sare. Obojima je upućeno isto obećanje; oboje od Boga primaju izvanredni dar; oboje pred Bogom zauzimaju stav vjere; oboje će stoga biti baštinici obećanja.
Što znači biti muževi i žene vjere izravno se zaključuje iz dviju međusobno isprepletenih povijesti Abrahama i Sare: njihova poslušnost se pretvara u potpunu raspoloživost za djelovanje Onoga koji ih je izabrao za sveopću povijest spasenja, koja nadilazi njihove osobe i njihovu sudbinu. Njihovo osobno siromaštvo iznenađujuće se pretvara u Božje bogatstvo-dar; njihova samoća, koja je postala još tužnijom zbog izostanka baštinika, našla je rješenje u bezbrojnom mnoštvu baštinika; konačno, žrtvovanje njihova sina jedinca postaje simbol one žrtve koju će sin Božji, Isus, u punini vremena, prikazati za spasenje čitavog čovječanstva.

Evanđelje: Luka 12, 32-48

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
³² »Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. ³³ Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. ³⁴ Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.«
³⁵ Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, ³⁶ a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. ³⁷ Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. ³⁸ Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!« ³⁹ A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. ⁴⁰ I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.« ⁴¹ Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« ⁴² Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? ⁴³ Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe, nađe da tako radi. ⁴⁴ Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. ⁴⁵ No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, ⁴⁶ doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima. ⁴⁷ I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. ⁴⁸ A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«

Riječ Gospodnja.

Evanđeoski tekst današnjega bogoslužja Riječi počinje jednom od najljepših Isusovih izjava (rr. 32-34). Iz nje možemo crpiti svjetlo za naš hod vjere i potporu nadi nas hodočasnika. Poziv da se ne bojimo i definiciju »malog stada«, uz ideju »blaga« koje privlači naše srce, Isus nam nudi kao istine koje su u stanju jamčiti našu vjernost savezu.
Nakon što nas je definirao po onome što jesmo, a osobito nakon što nam je naznačio ono što se sviđa Bogu, našem Ocu (njemu se svidjelo dati nam udioništvo u njegovu Kraljevstvu), Isus nam daje neke preporuke, koje se mogu svesti na onu o budnosti. Bdjeti, u biblijskom govoru, je stav koji se pristoji slugama u odnosu prema njihovu gospodaru, i uključuje iščekivanje Gospodinova povratka, spremnost primiti ga kad dođe, potpuna raspoloživost u službi, potpuna podložnost njegovim zapovijedima i, konačno, radosno sudjelovanje, pa makar i kao sluge, u svadbi Gospodnjoj.
»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene« (r. 35): kad se pogleda, tu nije riječ o nekom općenitom pozivu na isto tako općenitu vjernost, već o Gospodinovoj snažnoj želji da uz njega budu i da ga slijede »dobre i vjerne sluge«, čiji trud nije uzaludan, koji ne idu za svojom udobnošću, a još manje, koji se ne udaljuju od predmeta njihova iščekivanja. Naprotiv, znajući da se Gospodin vraća iznenada kad ga se najmanje očekuje, oni žive u budnosti, u napetom iščekivanju i svetom strahu Božjem. Uistinu, premda ne znajući čas povratka, sluge dobro poznaju volju gospodara i znaju da je on dobra i plemenita, no istovremeno pravedna i zahtjevna.

MEDITACIJA

Kruži u ovoj službi Riječi, više ili manje izričito, tema blaženstva: »Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne… Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe, nađe da tako radi.« Po biblijskoj poruci dobro znamo da se blaženstvo ne sastoji u jeftinoj utjesi danoj onome koji se nalazi u stanju trpljenja. Pa i blaženstva kojima započinje veliki »Govor na gori« (Mt 5, 1-13) prije svega su injekcije hrabrosti i poziv na borbu, po primjeru Onoga koji je siromašan u pravom smislu te riječi, milosrdan, i najprogonjeniji od svih. To je, iznad svega, blaženstvo koje izvire iz ljudske povijesti, kad se ona promatra kao stvarnost koju Bog pohađa, to jest stvarnost bogata prisutnošću njega koji, nakon što je stvorio čovjeka, ne prepušta ga njegovoj sudbini već ga upravlja na put spasenja; Onoga koji, nakon što je izabrao jedan narod, ne ostavlja ga na milost i nemilost neprijatelja već ga pravog i zdravog vodi do sretnog cilja obećane zemlje.
To je, također, blaženstvo koje dolazi iz vjere, koje je posebni Božji dar nama hodočasnicima na zemlji. Pod tim vidom, blažen je bio Abraham jer je vjerovao i blažena je bila Sara jer je prihvatila Gospodinovo obećanje. Oboje bijahu blaženi jer su potpuno uvučeni u orbitu Božju, jer su se podložni uputili od Boga naznačenim putem, jer su korjenito uvjereni da Bog može i od mrtvih uskrisiti. I konačno, blaženstvo sluge koji postaje svjestan dragocjenosti da može ‘poznavati’ volju svog Gospodina i nastoji u radosnoj slobodi prevesti je u dobra djela i u način života koji je njega dostojan. Takvo blaženstvo nalazi slijedeću evanđeosku motivaciju: »Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo iskati«. Očito, ova Isusova izreka, kojom završava današnje evanđelje, želi izraziti dinamizam odnosa koji postoji između Boga i čovjeka, kad je on obilježen i življen u logici saveza, koja vidi Boga kao onoga koji djeluje prvi a čovjeka kao onoga koji je pozvan u dijalog ljubavi. Ništa nije zahtjevnije od ljubavi, kad se ona utjelovljuje u odnos saveza.

MOLITVA

Budi ti, Gospodine, svjetlo koje rasvjetljuje moj put! Prečesto se osjećam sam i napušten na putovima ovog svijeta. Prečesto se osjećam plijenom ili žrtvom mračnih napada koji zamračuju oči mog uma i mog srca. Preplavi me, Gospodine, svjetlom tvoje Riječi.
Budi ti, Gospodine, temelj obećanja na kojem je čvrsto utemeljena moja vjera! Prečesto se osjećam slabim i nepostojanim pred drugačijim obećanjima koja mi odasvud dolaze. Prečesto se osjećam kao privučen i gotovo zaveden obećanjima koja su potpuno oprečna tvojemu. Ispuni me, Gospodine, snagom tvog obećanja.
Budi ti, Gospodine, davalac svakog dobra! Prečesto mi svijet daje kušati dobra koja me odvlače od tvog stola i udaljuju od onoga što mi nudiš. Prečesto sam izložen zavođenju ‘zemaljske hrane’ koja zadovoljava moje nepce ali ne hrani moj život. Daj mi, Gospodine, da okusim tvoja dobra, a iznad svega tebe koji je moje jedino dobro.
Budi ti, Gospodine, moje blaženstvo! Prečesto osjećam da se u svijetu blaženima proglašavaju bogataši, moćnici, sretnici. Prečesto vidim da su oni koji te slijede na putu evanđelja potlačeni i proganjani. Učini me, Gospodine, dionikom one radosti koja može doći jedino iz života po evanđeoskim blaženstvima.

KONTEMPLACIJA

Nagnani ljubavlju, koja dolazi od Boga, [laici] neka čine dobro svima, a najviše braći u vjeri (usp. Gal 6, 10)., odbacivši »svaku zloću i svaku prijevaru, himbe i zavisti, sva klevetanja« (1 Pt 2, 1). Tako će ljude privući Kristu. A ljubav Božja, koja je »razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan « (Rim 5, 5), osposobljuje laike da doista izraze u svom životu duh Blaženstava. Slijedeći Isusa siromašnoga, neka se zbog oskudice u vremenitim dobrima ne obeshrabre niti zbog obilja ne nadmu; nasljeđujući poniznoga Krista, neka ne teže za taštom slavom (usp. Gal 5, 26), nego neka nastoje svidjeti se više Bogu nego ljudima, spremni da uvijek radi Krista sve ostave (usp. Lk 14, 26) i podnesu progonstvo radi pravde (usp. Mt 5, 10), spominjući se riječi Gospodinove: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom« (Mt 16, 24). Njegujući međusobno kršćansko prijateljstvo uzajamno sebi pomažu u svakoj potrebi.
Ova laička duhovnost treba poprimiti posebno obilježje već prema bračnom i obiteljskom stanju, celibatu ili udovištvu, bolesti, profesionalnoj i socijalnoj djelatnosti. Neka, dakle, ne prestanu trajno njegovati sposobnosti i talente kojima su obdareni a koji odgovaraju tim stanjima i služiti se vlastitim darovima koje su primili od Duha Svetoga.(DRUGI VATIKANSKI SABOR, Dekret o apostolatu laika Apostolicam actuositatem, 4).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi« (Lk 12, 43).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Blaženi koji su izabrali živjeti trijezno da bi dijelili svoja dobra s najsiromašnijima. Blaženi koji se odriču više poslovnih ponuda da bi rješavali probleme nezaposlenih. Blaženi službenici koji ubrzavaju birokratske postupke i nastoje rješavati probleme osoba koje o njima malo ili ništa ne znaju.
Blaženi bankari, trgovci i posrednici koji se bave prodajom koji ne koriste svoj položaj za povećanje vlastite dobiti. Blaženi političari i sindikalni čelnici koji se trude pronaći konkretna rješenja nezaposlenosti. Blaženi mi kad budemo prestali misliti: »Što ima lošega u varanju? Pa to ionako svi čine…«.
Društveni će život tada postati predudioništvo Kraljevstva Nebeskoga. (Paul Abela).