Dvadeseta nedjelja kroz godinu (18.08.2019.)

72

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga proroka Jeremije, 38, 4-6.8-10

⁴ Tada dostojanstvenici rekoše kralju: »Ovoga čovjeka valja ubiti: on zaista obeshrabruje ratnike koji su još ostali u gradu i sav narod kad takve riječi pred njima govori. Pa taj čovjek ne traži dobrobit ovoga naroda, nego njegovu propast.« ⁵ A kralj Sidkija odgovori: »Eto, on je u vašim rukama, jer kralj ionako više nema nikakve vlasti nad vama.« ⁶ Tada pograbiše Jeremiju i baciše ga u čatrnju kraljevića Malkije, što je bila u tamničkom dvorištu, i oni ga spustiše na užetima. Ali u čatrnji ne bijaše vode, već samo glib, tako da Jeremija propade u glib. ⁸ Tada Ebed-Melek izađe iz kraljevskog dvora te ovako reče kralju: ⁹ »Gospodaru, kralju moj, zlo čine ovi ljudi kad tako postupaju s prorokom Jeremijom: bacili su ga u čatrnju, gdje će od gladi umrijeti, jer nema kruha u gradu.« ¹⁰ Nato kralj zapovjedi Kušitu Ebed-Meleku: »Povedi trojicu ljudi te izvuci proroka Jeremiju iz čatrnje dok nije umro.«

Riječ Gospodnja.

Zbog poslanja koje je primio i zbog povijesnih događaja koje je morao proživjeti, možemo reći da je Jeremija proročanstvo koje je postalo osoba. Upravo zbog toga kršćanska ga predaja smatra likom i slikom Isusa patnika.
Jeremija je osobito poznavao progonstvo, zbog kojega je neizmjerno trpio i koje ga je odvojilo od njegova naroda; koje ga je izložilo kleveti njegovih protivnika i zbog kojeg je upoznao zatvor i izgnanstvo; koje mu je oduzelo naklonost kralja i bacilo ga u oskudicu. To ga je trpljenje pratilo cijelog života i ono je ostavilo traga i u knjizi njegovih proročanstava. U njoj su osobito potresne one stranice koje na vidjelo iznose dramu što se odvijala u prorokovoj nutrini i po kojima upoznajemo neke ‘ispovijedi’ koje otkrivaju njegovu duboku, istinsku duhovnost. No Jeremija nalazi jednog prijatelja koji se za nj zauzima kod kralja i koji staje na njegovu stranu, premda se zbog toga izlaže određenoj opasnosti; prijatelja koji na neki način dijeli njegovu patnju. Premda sila moćnika trga Jeremiju od njegova naroda, ipak ga potpuno ne uspijeva otrgnuti od te povezanosti. Prorok je uvijek za svoj narod, pa i kad to sa sobom nosi gubitak kraljeve naklonosti i izlaganje životnoj opasnosti.
Na kraju Jeremija biva oslobođen, makar privremeno, a to svjedoči da u ljudskim zbivanjima zadnju riječ ima i uvijek će imati jedino Bog.

Drugo čitanje: Poslanica Hebrejima 12, 1-4

Braćo!
¹ Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! ² Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. ³ Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom. ⁴ Tȁ još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.

Riječ Gospodnja.

Pisac ove poslanice na početku 12. poglavlja uspostavlja odnos s onim ‘teološkim premišljavanjem’ povijesti o kojem smo već razmišljali prošle nedjelje. Veliki broj svjedoka koji nas okružuje (1a r.) nije drugo doli popis osobâ (Abraham, Sara itd.) čiji vjera je prethodno hvaljena. Polazeći od njihova primjera, naslovnicima svoje poslanice, pisac upućuje nîz poziva koji su ujedno poticaji da pravo misle, dolično se ponašaju i pravo usmjere svoje živote. Ti su poticaji popraćeni nekim slikama, koje su veoma snažne i lako shvatljive.
»Postojano trčimo u borbu koja je pred nama« (1b r.): kršćanski se život može lijepo zamisliti kao utrka u kojoj svi slobodno sudjelujemo, ali kao oni koje je pozvao jedan te isti Gospodin. Kao uspon, ako hoćemo, jer je riječ upravo o tome da se ide za Kristom koji se uspinje na Kalvariju, pod teretom drva križa.
»Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa« (2. r.): kao što je Isus čvrsto upro pogled u Jeruzalem dok se uspinjao u sveti grad (usp. Lk 9, 51), tako ni kršćanin ne može odvojiti svoj pogled od Onoga koji nam svima prethodi, kao glava, na putu koji vodi u Jeruzalem, štoviše, koji kreće u utrku nutarnjom odlučnošću i krajnjom hrabrošću.
»Pomno promotrite njega, koji podnese…« (3. r.): potrebno je pamet usmjeriti na Isusa, misliti na njega strastveno, ako se želi sačuvati potrebnu snagu za nastavak utrke i doći do cilja. U protivnom, postajemo umorni i gubimo se, to jest odustajemo od cilja, biramo nešto drugo i krećemo drugim stazama.
Završni Piščev poticaj je veoma dragocjen, jer izriče sud koji se tiče svim nas: »Tȁ još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha« (4. r.). Kršćanski život, kakav god bio poziv u koji se utjelovljuje, uvijek je bitka na otvorenom bojištu, borba koju treba podnijeti, trajno odupiranje zlu, ma koliko nas to koštalo, sve do prolijevanja krvi.

Evanđelje: Luka 12, 49-57

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
⁴⁹ »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! ⁵⁰ Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!« ⁵¹ »Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. ⁵² Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – ⁵³ otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«
⁵⁴ Zatim je govorio mnoštvu: »Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. ⁵⁵ Kad zapuše južnjak, kažete: ‘Bit će vrućine!’ I bude. ⁵⁶ Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete? ⁵⁷ Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo?«

Riječ Gospodnja.

U kontekstu 12. poglavlja Lukina evanđelja ovaj ulomak je još uvijek u službi velike teme iščekivanja. Da se može reći da se stvarno živi u iščekivanju Onoga koji dolazi, kršćanin ne samo da treba biti u stavovima bdijenja (Lk 12, 35-40) i vjernosti (Lk 12, 41-48), već također mora uočiti tragičnost trenutka u kojem živi: to je tema današnjeg bogoslužja Riječi (Lk 12, 49-53), kojoj evanđelist dodaje drugu temu, isto tako važnu, neophodnost prepoznavati takozvane ‘znakove vremena’, a to je obveza koju vjernik nipošto ne smije zanemariti.
Tragičnost iščekivanja Luka prevodi slikom ognja i krštenja: Isus iskazuje živu želju proći kroz vode pročišćenja žrtve na križu i na taj se način prikazuje kao uzor po kojem nam se valja ravnati kao vjernicima. Naime, ničemu ne bi koristilo spoznati tragičnost povijesnog trenutka kad ne bismo odlučili slijediti njega, s onim istim nakanama i onom istom odlučnošću koja ga je podupirala u cijelom njegovu zemaljskom životu. Nadilazeći slike, Isus daje učenicima novu mogućnost da tumače smisao njegove prisutnosti u svijetu: » Nisam došao donijeti mir ljudima, razdjeljenje. « (usp. 51. r.). Nema jasnijih riječi od tih da razumijemo dramatičnost trenutka, za nas kao i za njega.
Da potpomogne tu silno veliku zadaću, Isus daje svojim suvremenicima ključ za razumijevanje, sa ciljem da pobijedi veoma rašireno ‘neznanje’ i pruži pouzdani hermeneutski kriterij za čitanje ‘znakova vremena’. Doista, ton ovih Isusovih riječi je pomalo polemičan: Isus se ne bavi meteorološkom znanošću, koja je u ono vrijeme nije bila razvijena kao što je to danas, već na svjetlo iznosi udaljenost koja postoji između poznavanja vremenskih prilika i pravog poznavanja ovog vremena, koje je bogato Isusovom prisutnošću i zbog toga presudno za spasenje. Po Isusovom sudu neznanje njegovih sugovornika nije samo nemoć, već licemjerje, jer znakovi su tu – i to veoma jasni -, pa ipak ih mnogi njegova kao i našeg vremena odbijaju vidjeti i tumačiti. Naime, znakovi vremena se daju shvatiti i razumjeti ne na suncu, mjesecu i zvijezdama, već u Isusovom životu, osobito u njegovu vazmenom otajstvu. I tko ne posjeduje taj ključ razumijevanja neće nikada dokučiti smisao povijesti.

MEDITACIJA

Kakav je ‘mir’ Krist došao donijeti na zemlju, on koji je nazvan »knez mira« i koga Pavao predstavlja kao Onoga koji je, rušeći razdjelni zid, uspostavio vremena mesijanskog mira? Veoma je lako uljepšavati dar mesijanskog mira, nastojeći ga lišiti bogatog značenja i prilagoditi ga našim kratkovidnim gledanjima, našim sebičnim iščekivanjima. Mir po mjeri čovjeka ne odgovara uvijek daru mira kojega Bog, po Isusu Kristu, želi osigurati cijelom čovječanstvu.
Mir što ga Isus naviješta i daruje, je mir koji dijeli! On je u stanju čak izazvati podjele unutar svake pojedine osobe. Pod tim vidom je osobito znakovito ono što je proživio prorok Jeremija, kojega je riječ Gospodnja otrgla od njega samoga, od ljudskih planova, od njegovih opravdanih želja, da ga u potpunosti uvuče u povijest njegova naroda.
Mir što ga Isus naviješta i daruje, je mir koji dijeli! On izaziva podjele u međuljudskim odnosima: to je Isus jasno izjavio na drugim mjestima svog evanđelja, a ovdje to snažno potvrđuje: »Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice«. Ovdje nije teško uočiti apsolutno prvenstvo riječi Božje u životu vjernika i krajnju učinkovitost evanđeoskog poziva kad se on mora suočiti s zemaljskom logikom koja se ravna po sasvim drugim mjerilima.
Mir što ga Isus naviješta i daruje, je mir koji dijeli! On izaziva podjele između skupine i skupine, između zajednice i zajednice, između naroda i naroda, baš po novosti koju donosi svijetu i po sablazni onog ‘vazmenog otajstva’ koje – njemu kao i nama – predstavlja prvi i nezamjenjivi kriterij svakog ljudskog ponašanja.

MOLITVA

Ja sam siromašan, Gospodine, i moje me oskudice često tište i čine bijednim. No, ti si, Gospodine, moje bogatstvo, jer beskonačno nadilaziš moje sile, beskrajno si dobar do te mjere da želiš iščupati iz mene korijen svakog siromaštva: grijeh. Nesretan sam , Gospodine, i pokatkad me moja nesreća dovodi na rub očajavanja. No, ti si, Gospodine, moja radost, jer svojom Riječju rasvjetljuješ moj put, svojom prisutnošću ispunjaš moju samoću, svojom milošću me podupireš na stazi moga života.
U tebe sam se, Gospodine, pouzdao baš onda kad me je obuzimalo očajavanje. Pouzdao sam se, Gospodine, u tvoju riječ baš kad je strašna duhovna gluhoća pokušala zatvoriti moje srce da ne sluša tebe. Uzdao sam se, Gospodine, u tvoju pomoć baš onda kad su me moje sile napuštale i moje noge posrtale. Ali ti, Gospodine, ti si se prignuo k meni, ti si učvrstio moje korake, ti si me oslobodio iz blata močvare, ti si me postavio na čvrstu stijenu, jer ti si moj Bog, Bog ufanja moga, Bog radosti moje, Bog utjehe moje.
Ti se me oslobodio, Gospodine, i u usta si mi stavio pjesmu novu, kao što si mi u srce položio novu nadu i novi život otvorio preda mnom. Pjevat ću pred svima novu pjesmu otkupljenika; pjevat ću, Gospodine, tvoju novu pjesmu, da svi vide i čuju i podaju ti hvalu, Bože živih.

KONTEMPLACIJA

Apostoli su, poučeni Kristovom riječi i primjerom, slijedili isti put […] Kako je Krist, tako su i apostoli bili uvijek spremni da dadu svjedočanstvo za Božju istinu usuđujući se pred narodom i prvacima obilnije navješćivati »Božju riječ s pouzdanjem« (Dj 4, 31). Čvrstom su naime vjerom držali da je sámo Evanđelje uistinu sila Božja za spasenje svakomu koji vjeruje. Prezrevši dakle sve »tjelesno oružje«, a slijedeći primjer Kristove blagosti i čednosti, propovijedali su Božju riječ potpuno se pouzdavajući u božansku snagu ove riječi da ona može Bogu protivne vlasti skršiti a ljude dovesti k vjeri i poslušnosti Kristu […]. Taj su put slijedili bezbrojni mučenici i vjernici u sva vremena i po svem svijetu.
Crkva dakle, vjerna evanđeoskoj istini, slijedi put Krista i Apostola kad načelo vjerske slobode priznaje kao sukladno s čovjekovim dostojanstvom i Božjom objavom, i kad to načelo promiče. Nauk primljen od Učitelja i od Apostola čuvala je i predavala tijekom vremena. (DRUGI VATIKANSKI SABOR, Deklaracija o vjerskoj slobodi Dignitatis humanae, 11s).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Nisam došao donijeti mir, nego razdjeljenje« (Lk 12, 51).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Vjerujem da život nije pustolovina koju treba živjeti u skladu s trenutnim modama, nego nastojanje da se ostvari naum što ga Bog ima sa svakim od nas: naum ljubavi koji preobražava naše postojanje.
Vjerujem da je najveća radost nekog čovjeka susresti Isusa Krista, Boga koji je postao čovjekom. U njemu svaka stvar – bijede, grijesi, povijest, nada – zadobiva novu dimenziju i novo značenje.
Vjerujem da se svaki čovjek može preporoditi na istinski i dostojanstveni život u bilo kojem trenutku svog postojanja. Vršeći u potpunosti volju Božju može ne samo postati slobodan nego i pobijediti zlo. (Thomas Merton).