Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu (1.9.2019.)

51

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga Sirahova, 3, 17-18.20.28s.

¹⁷ Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. ¹⁸ Što si veći to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina. ²⁰ Jer velika moć Gospodina, ali – časte ga ponizni. ²⁸ Nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njem ukorijenila. ²⁹ Srce razborita čovjeka razmišlja o prispodobama i pažljivo uho želja je mudračeva. Kao što voda gasi uzbuktali oganj, tako i milosrđe čisti od grijeha.

Riječ Gospodnja.

Mudrosno razmišljanje Izraelskog naroda doseglo je vrhunce duhovnosti koji su vrijedni u sebi samima, i koji su ujedno prethodnica evanđeoskoj duhovnosti. Ovih nekoliko redaka to svjedoče na više nego očit način. U njima se na neki način nazire poruka blaženstava te blago i jednostavno ponašanje Isusa iz Nazareta.
Prije svega ističemo da je svakom savjetu ili preporuci pridodano obećanje: »Bit ćeš voljeniji… naći ćeš milost u Gospodina«. Također i ova značajka božanske pedagogije zaslužuje da se o njoj razmišlja i da bude snažno istaknuta. Bog, naime, želi odgajati svoj narod također i – štoviše, iznad svega – obećanjima koja pridodaje svojim zapovijedima i svojim pozivima. U ovom ulomku iznad svega su preporučena dva stava: poniznost i velikodušnost. Poniznost čovjeka, koji premda u sebi samom ostaje malen, čini velikim u Božjim očima. Velik znači drag, ljubljen, dostojan da bude ispunjen milošću. Međutim, ono što najviše upada u oči je motivacija koju izriče Ben Sirah i koju smo i mi pozvani usvojiti: Gospodin iskazuje milost poniznima »jer ga ponizni časte«. Jedan od najsigurnijih načina da dademo slavu Gospodinu jest da se odreknemo naše slave na zemlji. Zašto to? U svjetlu povijesti spasenja, osobito u povijesti Isusa iz Nazareta, možemo oblikovati sigurni odgovor: jer put poniznosti, koji se stječe poniženjem, je put što ga je Bog izabrao da se objavi svom narodu; to je put što ga je Isus izabrao da spasi čovječanstvo.
Također i poziv na velikodušnost, koji se iznad svega očituje milostinjom, kad se dobro razmotri u ovom ulomku dobiva izrazito teološku motivaciju. Doista, ako je istinito da milostinja čisti od grijeha, ona to čini iz jednostavnog razloga: Bog se daje ganuti velikodušnošću onoga koji milostivim okom pogleda siromahe, otvara svoje srce i pruža ruku svakome tko se nađe u potrebi. Samo Bog može iskupiti grijehe čovjeka: milostinja ga na neki način dovodi u stanje da oprašta svima i svakome pojedinom.

Drugo čitanje: Poslanica Hebrejima 12, 18-19.22-24a

Braćo!
¹⁸ Niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ¹⁹ ni ječanju trublje i tutnjavi riječi – koji su je slušali, zamoliše da im se više ne govori – ²² Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, ²³ Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika ²⁴ i Posredniku novog Saveza – Isusu.

Riječ Gospodnja.

Za pisca poslanice Hebrejima spasenje stečeno »novim savezom« sastoji se u velikoj bliskosti s Bogom. Bog je postao blizak čovjeku (usp. Pnz 4, 7.34) da se čovjek može sve više približiti Bogu. Međutim da se ostvari to ‘prostorno prianjanje’, tvrdi spomenuti pisac, nužno je potrebna vjera: »Tko pristupa Bogu, mora vjerovati da postoji i da je platac onima koji ga traže« (Hebr 11, 6).
Bog je gora na koju smo krenuli uspinjati se; on je grad u koji čeznemo ući i boraviti; on je svjetlo koje nam je potrebnije od kruha svagdanjega. Vjerovati, upravo, znači približiti mu se kao voljenom zaručniku, kao najdražem prijatelju, kao jedinom Spasitelju. Ono za čime čeznemo – kako naznačuje naš pisac – nije nešto opipljivo; ono što slušamo nije više zvuk trublje; ono što nas danas, u punini vremena obilježava, nije više strah čuti ili vidjeti Boga. Naprotiv, Bog Isusa Krista, njegov i naš otac, privlači nas k sebi smirujućom snagom svoje ljubavi: samo tako možemo se nadati da ćemo se približiti njemu da od njega dobijemo sud milosrđa i mira.
Jedini i nezamjenjivi »Posrednik« tog Božjeg puta prema nama i našeg puta prema Bogu (usp. 1 Tim 2, 5) je Isus Krist, jer su se u jedinstvu njegove osobe jednom zauvijek susreli nebo i zemlja, Bog i čovjek. S njime je započelo novo razdoblje povijesti koje je vidjelo najnečuveniju novost: oni koji su daleko i oni koji su blizu primili su istu poruku mira (usp. Dj 2, 39 i Ef 2, 14-18) i postali su jedan jedini narod Onoga koji je naš mir.

Evanđelje: Luka 14, 1.7-14

U ono vrijeme:
¹ Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. ⁷ Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:
⁸ »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, ⁹ te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. ¹⁰ Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, ¹¹ jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
¹² A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. ¹³ Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. ¹⁴ Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

Riječ Gospodnja.

U kontekstu jedne gozbe (1. r.) Luka donosi nekoliko Isusovih pouka o biranju prvih mjestâ (rr. 7-11) i o izboru uzvanikâ (rr. 12-14). Evanđeoski ulomak o kojem razmišljamo sav je sažet u tim granicama. Izvrsni ključ za čitanje prispodoba koje se nalaze u 14. poglavlju Lukina evanđelja, dakle također i dviju o kojima je riječ u evanđeoskom ulomku ove nedjelje, jest u uočavanju da je njihova tema Božji poziv na eshatološku gozbu i da se stoga mogu označiti kao »prispodobe božanskog poziva«. Dvije prispodobe koje nas danas zanimaju veoma su blisko povezane sa svakodnevnim iskustvom: izgledaju kao dvije životne sličice, koje se u konačnici stapaju u dinamičko jedinstvo, koje s jedne strane ističe način razmišljanja onoga koji poziva a, s druge strane, etičke zahtjeve onome koji se odaziva na poziv.
U prvoj prispodobi Luka želi iznijeti na vidjelo da su u ljudskim odnosima onaj koji poziva i uzvanici često puni sebičnih predrasuda i briga povezanih s hijerarhijom. Svojim jasnim tvrdnjama Isus razotkriva njihove nakane i ondje za stolom razgolićuje njihove osjećaje. Na puno toga treba misliti i za mnogo se toga valja pobrinuti, kad je riječ o našim međusobnim odnosima. Također i u drugoj prispodobi Isus jasno pokazuje da se pod prividno velikodušnom gestom počesto krije sebični osjećaj, onda, naime, kad se čini da su uzvanici odabrani po kriteriju dužnosti, simpatičnosti i očekivanja uzvrata. Nije teško uočiti snažno osporavanje takvog ponašanja u Isusovim riječima, koji se još jednom očituje kao Mesija siromaha, branitelj malenih i potlačenih, kao Onaj koji se uvijek stavlja na stranu posljednjih.
Razumljivo je stoga završno blaženstvo: »Blago tebi…uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.« (14. r.). Isus se ovdje na neizravan način poziva na ponašanje samoga Boga koji nema povlaštenih osoba u dijeljenju svojih dobara: tako bi trebao činiti i savršeni Isusov učenik, koji prevladava ljudsku logiku, počesto sebičnu, i jedino od Boga očekuje svoju nagradu.

MEDITACIJA

Staviti poniznost u središte naših promišljanja jamačno nije ugodna stvar, jer se čini da je danas pojam ‘poniznost’ potpuno iskorijenjen iz našeg rječnika. A ako je rječnik ignorira, znači da je poniznost kao životni stav već postala stvar prepuštena na volju (engl. optional), štoviše neobičnost koja nije poželjna. Pa ipak, ne samo kršćanin već svaki pravi vjernik, ako želi ostati u školi Božjoj, a još više, u školi evanđelja, svakim danom sve više osjeća da je pozvan na put poniznosti. To je put kojega je Bog s neba otvorio prema zemlji kad je sišao k nama. To je put kojim je Isus išao, dok je boravio među nama, To je put kojim su hodili sveci i mučenici. To je put kršćanskog savršenstva, koji se otvara pred svima koji se, hodočasnici na zemlji, osjećaju pozvanima u nebesku domovinu.
Današnja služba Riječi zbog toga snažno ističe pozitivno značenje poniznosti, kad se ona usvaja iskreno i odvažno kao životni stav: s njome i po njoj bivamo pripušteni na gozbu Kraljevstva. To je svadbeno ruho kojega ne smijemo biti lišeni; s njime pak postajemo dragi Gospodinu i bivamo pripušteni radostima svadbene gozbe. Kao da se želi reći da nas poniznost čini sličnima Isusu i jedino na taj način Isus u nama prepoznaje našu sličnost s njime. Za kršćanina poniznost je životni stav i nutarnje raspoloženje. Ako duh nije ponizan, ne mogu biti ponizne riječi i djela. To je lekcija koju nas samo Isus može naučiti. On je onaj koji je rekao – obraćajući se svojim učenicima – »Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim« (Mt 11, 29). Tko od može sa svom istinitošću reći da je ‘naučio Krista’ (usp. Ef 4, 20)?

MOLITVA

Ti si, Gospodine, Otac poniznih! Daj mi da shvatim, Gospodine, da se tvoje očinstvo potpuno očituje jedino onda kad nalazi jednostavne i ponizne sinove. Daj mi da shvatim, Gospodine, da će se moje sinovstvo potpuno očitovati jedino onda kad te budem priznao kao Oca posljednijh.
Ti si, Gospodine, Otac siročadi i branitelj udovica! Daj mi da shvatim, Gospodine, da se tvoje očinstvo potpuno očituje jedino onda kad se vrši u odnosu na najizloženije društvene skupine. Daj mi da shvatim, Gospodine, da će moje sinovstvo doseći svoj vrhunac jedino onda kad se budem velikodušno otvorio materijalnim i duhovnim potrebama moje najslabije braće i sestara.
Bijedniku, Gospodine, ti pripravljaš zemlju! Daj mi da shvatim, Gospodine, da se tvoja providnost tijekom povijesti očituje uvijek konkretnim i opipljivim gestama, kojima želiš obnoviti i ponovno osposobiti sve one koji su upoznali poniženje različitih oblika siromaštva. Daj mi, Gospodine, da shvatim da sinovstvo koje si mi darovao od mene traži odvažno i čvrsto povijesno zalaganje u korist svih onih koje društvo prečesto odbacuje kao nekorisne i nepoželjne osobe.

KONTEMPLACIJA

Kršćanska, dakle, rasporedba spasenja, kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist (usp. 1 Tim 6, 14; Tit 2, 13). Bogu objavitelju treba odgovoriti »poslušnom vjerom« (Rim 16, 26; usp. Rim 1, 6; 2 Kor 10, 5s.) kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje »Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje« i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne »svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini«. A da objavu neprestano sve dublje proničemo, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima. Božanskom je objavom Bog htio, skupa s vječnim odlukama svoje volje o spasenju ljudi, samoga sebe otkriti i saopćiti »da imamo udjela u božanskim dobrima koja posvema premašuju ljudski razum« (Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi, Dei Verbum, 4-6).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti« (Lk 14, 14).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Je li dovoljno biti uvjereni u milosrđe jednoga Boga koji oprašta i u naše osobno stanje grješnika, da se dogodi pomirenje? Nije. Još uvijek nedostaje raspoloživost, vrednota koja je naša ili je naša barem u mjeri u kojoj se moramo odazvati nutarnjem pozivu koji dolazi od Boga […]. Bez obraćenja nema pomirenja. Obraćenje srca, shvaćeno kao gibanje čovjeka koji se okreće prema Bogu, koji se obraća, to jest koji se kreće prema Bogu imajući na pameti da se je udaljio od Boga.
Obraćenje je izokretanje rute, promjena usmjerenja vlastitog života. Grješnik je bjegunac, netko tko okreće leđa Gospodinu, kao rasipnik koje kreće za prividom zemaljskog raja. Obraćenje je vraćanje na put prema Bogu ostavljajući za sobom sve iluzije koje su postale gorke i tolike nevjernosti koje još uvijek mogu sačuvati privlačnost zavođenja. To znači obratiti se. Obratiti se nije, dakle, djelo koji se učini jednom zauvijek, već je trajni životni stav. Obraćenje se ne doživljava 25. srpnja ili 3. travnja, nego se počinjemo obraćati i to nikad više ne prestajemo činiti. U obraćenje treba uložiti svekoliko zalaganje života da ono uistinu bude živi stav, stav koji ne pripada prošlosti, već stav koji pripada sadašnjosti.
Mogli bismo reći da je obraćenje ona otajstvena sadašnjost, koja je sva prožeta milošću Gospodina koja čini da grijeh u našem životu sve više postaje prošlost, bliska prošlost, daleko prošlost; prevladana stvar, bačena za leđa, napuštena u nastojanju da se zadobije pomirenje, otajstvo pomirenja, kako ga naziva apostol Pavao; otajstvo koje izvire iz spasonosnog nauma Boga koji je najizvrsniji pomiritelj, Onaj koji uistinu želi živjeti u zajedništvu sa čovjekom koji je njegovo stvorenje (Anastasio A. Ballestrero).