Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu (15.09.2019.)

83

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga Izlaska, 32, 7-11.13s.

U one dane: ⁷ Gospodin progovori Mojsiju »Požuri se dolje! Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. ⁸ Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ‘Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!’ ⁹ Dobro vidim«, reče dalje Gospodin Mojsiju, »da je ovaj narod tvrde šije. ¹⁰ Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod.«
¹¹ Mojsije se pak zauze pred licem Gospodina, Boga svoga: »Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izbavio iz zemlje egipatske silom velikom i rukom jakom! ¹³ Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: ‘Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i baštinit će je dovijeka!’« ¹⁴ I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.

Riječ Gospodnja.

Na prvi se pogled čini da nam ovaj ulomak knjige Izlaska želi opisati Božju srdžbu na Izraela nakon što je ovaj štovanjem zlatnog teleta bio prekršio zakone saveza: »Dobro vidim«, reče dalje Gospodin Mojsiju, »da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod« (Izl 32, 9s.). Čini se kao da je Mojsije uspio navesti Boga da se predomisli. No, kad se ulomak temeljitije pročita, tomu nije tako. Mojsije je na vrhu brda sâm pred Bogom. Ostao je vjeran Božjem savezu sa svojim narodom. Mojsije osjeća sve svoje pouzdanje i svu svoju ljubav prema Bogu, no osjeća i svu svoju povezanost s izraelskim narodom. Ne prihvaća da ga Bog odabere u zamjenu za uništenje Izraela. Polazi dakle od te Božje srdžbe, koja je po sebi veoma opravdana zbog grijeha njegova naroda, kako bi se pozvao na Božji naum koji je mnogo dublji i božanstveniji, na njegovu vjernost ocima a onda i cijelom narodu. Mojsije se poziva na Božju vjernost, na njegovo obećanje ljubavi. Bog i čovjek stoje jedan nasuprot drugoga. Nikada se Bog nije očitovao tako popustljiv prema čovjeku. Mojsije uspijeva u Bogu pobuditi ono najbožanstvenije u njemu. Božje srce koje ne prestaje kucati ljubavlju ni pred bijedom svoga naroda. Doista, u pravu je sv. Pavao kad veli: »Ako smo mi nevjerni, Bog ostaje vjeran jer ne može sebe zanijekati« (2 Tim 2, 13).

Drugo čitanje: Prva poslanica Timoteju 1, 12-17

Predragi!
¹² Zahvalan sam Onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene ¹³ koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri. ¹⁴ I milost Gospodina našega preobilovala je zajedno s vjerom i ljubavlju, u Kristu Isusu. ¹⁵ Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. ¹⁶ A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni. ¹⁷ A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

Riječ Gospodnja.

I ovo drugo današnje čitanje također govori o Božjem milosrđu. Milosrđe je najizražajnije i najizvornije Božje obilježje. Značajka koja ga najbolje prikazuje. Pavao čak nastoji razotkriti svoju osobnost da se u njemu što bolje vidi dar božanskog milosrđa. Ne želi prešutjeti ništa što bi moglo naglasiti beskrajnost Božje ljubavi prema čovjeku. Želi se predstaviti jedino kao čisti proizvod božanskog milosrđa. Dvaput kaže da je zadobio milosrđe, i to zato da »pruži primjer svima koji će povjerovati u njega« (16. r.). A da još više istakne Božje milosrđe, Pavao sebe stavlja na zadnje mjesto, među grješnike. Naziva se »najvećim grješnikom« (15. r.) da se na njemu mogne pokazati sva »njegova strpljivost« (16. r.) i da to postane najjasnije očitovanje Božjega beskrajnog milosrđa. Pavao se osjeća zahvaćen Bogom; svučen, gol, konačno slobodan, da bude do dna uronjen u ocean ljubavi. Što se više Pavao podlaže tom Božjem djelovanju, to ga Bog tješnje privija k sebi i ne pušta sve dok ga ne preobrazi, pobožanstveni do te mjere da i on sâm postane milosrđe.

Evanđelje: Luka 15, 1-32

U ono vrijeme:
Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. ² Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«
³ Nato im Isus kaza ovu prispodobu: ⁴ »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? ⁵ A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan ⁶ pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ ⁷ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.”
⁸ »Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? ⁹A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ ¹⁰ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.”
¹¹ I nastavi: “Čovjek neki imao dva sina. ¹² Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. ¹³ Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.” ¹⁴ “Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. ¹⁵ Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. ¹⁶ Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.« ¹⁷ »Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! ¹⁸ Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! ¹⁹ Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’« ²⁰ »Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. ²¹ A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ ²² A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! ²³ Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo ²⁴ jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.« ²⁵ »A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru ²⁶ pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. ²⁷ A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ ²⁸ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. ²⁹ A on će ocu: ‘Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. ³⁰ A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ ³¹ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. ³² No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'”

Riječ Gospodnja.

Evanđelje pripovijeda tri prekrasne prispodobe o Božjem milosrđu. Bog ne samo da je dobar i oprašta grešniku koji mu se vraća, nego uporno »traži izgubljenoga dok ga ne pronađe«. To se događa u prispodobi o izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi. U trećoj prispodobi je otac koji ide sinu ususret. On izdaleka promatra obzor. Pomno nadgleda staze kojima bi se sin mogao vratiti. Čim ga ugleda, dok se još dobro ne razaznaje tko se to približava, obradova se. Ne ostaje u kući da ga tu dočeka, već mu trči ususret, grli ga i ljubi. Čuje riječi koje mu sin ponavlja, no srce mu je drugdje. Zapovijeda da ga odjenu najljepšom haljinom i daje pripremiti veliku gozbu da proslavi njegov povratak.
Zapanjuje nas da se evanđelje, koje je prije veoma opširno opisalo sinov odlazak u tuđinu, sada uopće ne osvrće na stanje sinovljeve duše. Luka naime želi da shvatimo jednu stvar: očeva nježna ljubav prema sinu sada počiva na sinu, potpuno ga obuhvaća i on je doslovno preplavljen ozračjem slavljeničke radosti, pjesme i plesa (usp. 25. r.). Doista nas zadivljuje ova Božja potraga za izgubljenim čovjekom, po neprohodnim putovima i stazama. Isto tako nas iznenađuje da Bog nema mira sve dok ne pronađe onoga koji se izgubio. No naš je Bog baš tako potpuno drugačiji, prožet ljubavlju koju nikad nismo zaslužili, gdje svako proračunavanje nestaje u njegovoj bezgraničnoj popustljivosti. Ta ljubav dopire do srca »izgubljenog« i »nađenog« sina.

MEDITACIJA

Evanđeoski ulomak također slavi, po Isusovim riječima i djelima, beskrajno Očevo milosrđe. Evo kako Luka uokviruje i naglašava tri prekrasne Isusove prispodobe o milosrđu. To je iznenađujuća slika (ikona) koja zadivljuje: »Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima« (15, 1s.). Oni očito ne poznaju Božju ljubav. Nemaju pojma o njegovoj preobilnoj ljubavi. To se preobilje u Svetom Pismu naziva ‘milosrđe’. Ono se iznad svega iskazuje onome tko odbacuje Boga, kao, primjerice, izgubljenoj ovci, ili sinu koji ga napušta i odlazi u daleki kraj. Bog bi se s punim pravom mogao naljutiti i kazniti. No, takva pomisao je daleko od njega. Bog dopušta. Ništa ne poduzima. Naprotiv, trči sinu ususret: »Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga« (15, 20.). Bog ne želi znati ništa o našim izgovorima. Samo želi očitovati svoju radost: »’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ « (rr. 22-24). Bog ne želi čuti nikakav izgovor. Samo nas želi prekriti svojom ljubavlju.
Budući da je Bog ljubav, on pred siromašnim i grešnim čovjekom postaje malen. Želi da do izražaja dođe jedino ljubav. To je razlog zbog kojeg se do te mjere poistovjećuje sa čovjekom da i on sâm postaje siromašan, i s njime dijeli stol i društveni status, kako bi mu u svemu postao sličan, pa i u bijedi. Upravo se u tome sastoji radost ljubavi: lišiti se svega, učiniti se malenim i poniznim. Takav je Isus: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca«. Zlo, trpljenje i smrt su utopljeni u ljubav Božju. Odnosno, sve je obuzeto njegovom beskrajnom ljubavlju. Nema uzvišenije izjave od one Pavlove u poslanici Filipljanima: »Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom« (Fil 2,9), to jest Otac mu je dao otajstvo dubine svoje beskrajne ljubavi. Čitav se Isusov život tumači jedino tom ljubavlju koja ide sve do križa. Sve nam dajući, Isus nam pruža spasenje, onaj blaženi život koje je sada u začetku, a koji će jednog dana prijeći u vječnu radost. Nema nikakve sumnje: Isus utjelovljuje tu ljubav Božju koja je sablazan pravednicima (Mt 11,19): izgubljeni sin, po povratku biva zagrljen i biva mu priređena gozba, dok stariji sin koje je stalno bio u kući Očevoj nema nikakvog prava biti na nj ljubomoran (Lk 15, 11-32). Zato što je Isus dobar: jedna jedina izgubljena ovca biva tražena, a ostalih se devedeset i devet ovaca mora zadovoljiti time da ostanu same, kako bi radost Božja zbog one jedne nađene ovce bila veća (Mt 18, 12s.).
Paradoksalno je: evanđelje nas danas poziva da pogled usmjerimo na ono srce koje otpušta velike dugove, ali koje očekuje na ljudsko srce dođe do toga da to isto čini s malim dugom (Mt 18, 23-35).

MOLITVA

Klanjamo ti se i slavimo te, svemogući Oče, koji si bogat milošću i milosrđem. Molimo te da upoznaš u svoj njegovoj ljepoti srce tvoga Sina Isusa, ono srce koji je toliko ljubilo svijet. Daj da upremo oči u Isusa, da ga promatramo, kako bismo razumjeli tvoje preljubljeno srce i ljubav kojom si ljubio nas malene i slabašne. Daj da razumijemo tvoje srce kako bismo shvatili sâmo naše srce i srce onih koji su nam povjereni, napose srce onoga koji trpi i koji živi u beznađu. Daj nam razumijevanje povijesti: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nauči nas da shvatimo, u svjetlu tvoga milosrdnog srca, smisao nesklada i trpljenja koje svakog dana osjećamo u nama, u ženama i u našem svijetu. Tako ćemo moći razumjeti ono što ti jesi i želiš biti za sve nas. Naposljetku, molimo te Oče, da nas učiniš da po Isusu razmatramo taj ideal kako bismo bolje poslužili tvom naumu spasenja.

KONTEMPLACIJA

Stariji sin, kojemu nije posvećena nikakva posebna pozornost, mogao bi se osjećati neshvaćen u očevu odgovoru: »Ti si uvijek sa mnom i sve moje tvoje je«. Za njega pravednost je najveća od svih kreposti, naprotiv, za Oca »milosrđe je punina pravednosti« (Toma Akvinski), tako da »milosrđe likuje nad sudom« (Jak 2, 13). Kad bi pravednik bio mogao razumjeti Očev nutarnji stav, shvatio bi da ga Otac voli više od brata, jer njemu pripadaju ne samo određene Očeve stvari, već sve. Nije potrebno da Bog čini posebna čudesa za one koji su mu vjerni, najveće čudo od svih leži u činjenici da možemo biti njegovi sinovi i kćeri i da ne zadržava za sebe ništa što je njegovo. Čudesa se događaju kao nešto rubno, da se povrate osobe koje odlaze, da se pošalju znakovi onima koji se udaljuju, da se proslavi nečiji povratak. No, svakodnevna stvarnost vjere nema potrebu čuda, jer imati udjela u očevim dobrima je nešto samo po sebi čudesno. Vjerniku nije dopušteno dijeliti moje i tvoje, jer u Očima očinske ljubavi to je jedno te isto. Nije nam rečeno kakav su učinak očeve riječi imale na »pravednika«. Dakle, na svakome je od nas da dovršimo priču (H. U. VON BALTHASAR, Tu hai parole di vita eterna [Ti imaš riječi života vječnoga], Milano, 1992, str. 84).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Oče, daj nam radost oproštenja« (iz bogoslužja).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Budimo takvi da se Gospodin, kad nas pogleda u srce i u oči, ne mora okrenuti na drugu stranu, već da bude zadovoljan s nama. »Pogledaj lice pomazanika svoga« (Ps 84, 10). Dok nas gleda, neka Bog mogne uistinu vidjeti lice svog Pomazanika (Krista) u nama, i uistinu biti zadovoljan s nama kad na našem licu prepozna blagost i čistoću svoga ljubljenog Sina. Otac će nas doista prepoznati na koncu, na velikom sudu, i reći će nam: »Dođite, blagoslovljeni…«, ako u nama bude mogao vidjeti sliku svog Sina, jer nas je upravo u njemu ponovno stvorio na svoju sliku […]. »Goruća ljubav«, koju po riječi sv. Benedikta redovnici trebaju njegovati, konkretno se izražava u trajnom nastojanju da budemo prvi koji će drugome iskazivati počast, i u drugome davati čast Gospodinu. Taj se stav rađa iz duha vjere. Tko nema vjere, ne uspijeva u drugome ‘častiti’ Gospodina: može ga doduše poštivati, no poštivanje je nešto manje od čašćenja. Častiti drugoga znači podložiti se pod njegove noge, pokloniti se pred njim diveći se ono što on jest (A. M. CÀNOPI, Mansuetudine volto del monaco [Blago lice monaha], Noci, 1995, str. 572).