Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu (22.09.2019.)

91

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga proroka Amosa, 8, 4-7

⁴ Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! ⁵ Kažete: »Kad li će mlađak proći, da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu? Smanjit ćemo efu, povećati šekel, da varamo krivim mjerama, ⁶ da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita.« ⁷ Zakle se Gospodin Ponosom Jakovljevim: »Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega!«

Riječ Gospodnja.

Proročko čitanje u današnjem bogoslužju daje nam tužnu sliku izraelskog društva u Amosovo doba za vrijeme kraljevanja Jeroboama II. u Samariji. Ovo proroštvo je teška optužba za iskorištavanje siromašnih, tako opisano do u najsitnije pojedinosti da nam daje opis stanja društvene nepravde u ono doba , koji bi dobrim dijelom mogao odražavati i naše današnje stanje, koje je po tom pitanju možda i mnogo teže.
Glavna briga onih trgovaca je povećati svoju trgovinu, prodati svoje vreće žita i brašna. Prodavati, vazda sve više prodavati po svaku cijenu ili – točnije rečeno – sve više varati i potkradati. Amos razotkriva svaku pojedinu njihovu nečasnu radnju: prodavači varaju na količini onoga što prodaju, smanjuju mjere, povećavaju cijene i varaju na vagi. Želja za zaradom je toliko jaka da više ne slave blagdane Gospodnje, štoviše jedva čekaju da prođu da se mogu vratiti svome trgovačkom poslu. Zarobljeni su onim što danas nazivamo ‘potrošačko društvo’.
U takvom stanju siromah i ubog su na gubitku. Oni su pretvoreni u robu i prisiljeni su živjeti ispod razine ljudskog dostojanstva. To je razlog za Amosovu srdžbu na te nepravde i na one koji ih čine. Oštro veli: »Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega!« (r. 7.).
Čitanjem ovog Amosova teksta započinje se tema nepoštenog bogatstva koja će nastaviti u evanđelju. Nepravda, međutim, nije u novcu kao takvom, već u načinu na koji se postupa s bratom kojega Bog traži da ljubimo kao sami sebe. Amosov tekst je aktualan više nego ikad. Podsjeća nas na ‘smisao’ materijalnih dobara koja su u službi čovjeka, u vidu zajedništva i bratstva a nikad iskorištavanja.

Drugo čitanje: Prva poslanica Timoteju 2, 1-8

Predragi!
¹ Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, ² za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. ³ To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, ⁴ koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. ⁵ Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, ⁶ koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo,⁷ za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem narodâ u vjeri i istini. ⁸ Hoću dakle da muževi mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.

Riječ Gospodnja.

U ovoj poslanici Pavao se bavi najstarijim uredbama crkve: to je ponajprije molitva (2. r.), potom, služba vođenja crkve.
Sve u Crkvi ima početak u molitvi a ta pak molitva je sveopća, svesvjetska molitva. Dakle, molitva crkve nije u prvom redu molitva za blagostanje vjerske zajednice i njezinih članova a tek onda za svijet, nego obrnuto: vanjski svijet, ljudi svakog naroda i svih kultura su na prvom mjestu, a prosperitet crkve iz toga proizlazi kao posljedica.
Za Pavla crkva je bîtno ona koja zagovara za sve; ona je Božja svjetlost koje se odražava u svemu. Ona je Božja svjetlost nad svijetom. U tom smislu molitva se ne odnosi samo na osobe i stvari vlastitoga uskog područja (kao što su članovi hijerarhije i kršćanskog naroda), već i na sav svijet i društvo u cjelini). Konkretno, molitva je za zemaljsku zajednicu. Moli se za cara (to je u ovom slučaju Neron!), za upravitelje provincija i za sve koje su povjereni njihovoj odgovornosti. Crkva to mora činiti jer je svjetlost Božja u svijetu i bez crkve nema spasenja. Neizravno moli i za samu sebe, jer da bi bila svjetlost svijeta, mora uistinu moći sjati. Crkvi nije važno to što je progonjena, već joj je važno da se svijet obrati sa carem na čelu.
U tom smislu molitva kršćanske zajednice je za svijet, to jest za sve, jer Božja volja spasenja nema granica. Ne može ostati zatvorena u sebe samu. Crkva ne ulazi u konkretno političko, ili ekonomsko ili društveno područje. Njezina je zadaća drugačija: mora učiniti sve što je moguće da svjetlo bratstva što ga je Isus propovijedao i djelatna ljubav (karitas) prodru u ta područja. U tom smislu crkva je učiteljica svih naroda, pa i poganskih. Njezina nada je bezgranična. Zbog toga molitva nema prostornih ograničenja. Nije bez razloga kad Pavao veli da se kršćanska molitve može obavljati »na svakome mjestu«, ili »u svakom trenutku« (Ef 6, 18), ili pak »bez prestanka« (1 Sol 5, 17). Te izraze Apostol često koristi.

Evanđelje: Luka 16, 1-13

U ono vrijeme:
¹ Govoraše i svojim učenicima: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. ² Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ ³ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. ⁴ Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’« ⁵ »I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ ⁶ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ ⁷ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto kora pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’« ⁸ »I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.«
⁹ »I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.” ¹⁰ »Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. ¹¹ Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? ¹² I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?« ¹³ »Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

Riječ Gospodnja.

Luka pripovijeda prispodobu o takozvanom ‘nepravednom upravitelju’, no koji bi se možda bolje mogao nazivati ‘lukavim upraviteljem’. Isus, naime, jasno ukazuje na sposobnost kojom se znao izvući iz neugodne situacije. »I pohvali gospodar nepravednog što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.« (8. r.). Upraviteljeva snalažljivost je u tome da je nakon otpuštanja bio prihvaćen od onih kojima je umanjio dug. Iskoristio je bogatstvo koje mu je gospodar povjerio da si stekne prijatelje. Gospodar, a to je jamačno Krist (usp. Lk 7, 6 i 11, 39), ne hvali dakako prijevaru nego lukavstvo u kojem su »sinovi ovoga svijeta« snalažljiviji od kršćana. Isusovo naučavanje je veoma jasno: dobra ovoga svijeta su nepremostiva zapreka za Kraljevstvo; bogataši koji ne ulažu svoja dobra u veliku rijeku Ljubavi, neće ući u Kraljevstvo, Bog i novac se sučelice protive jedno drugome, kao dva gospodara između kojih je nužno jednoga izabrati: »Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara« (7, 13). Drugim riječima: ne možete služiti Bogu i ovom novcu, kojega Isus naziva ‘nepoštenim’ i kojeg uosobljuje i apsolutnu moć koja je oprečna njegovoj – moć koja je sastavni dio kraljevstva tminâ. Isus pak poziva svoje učenike da spriječe možebitno otpuštanje pa i davanjem svog novca za milostinju da »budu primljeni u vječne šatore« (7, 9). Taj tako opasni novac je konvertibilan. Može postati blago za Kraljevstvo ako je uložen iz čiste dobrotvorne ljubavi za braću. Na taj način i novac može postati ključ koji može otvoriti Kraljevstvo. Ali pod jednim jedinim uvjetom: da bude potrošen u djelatnoj ljubavi!

MEDITACIJA

»Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara… Ne možete služiti Bogu i bogatstvu«. To je snažna i duboka izjava koja dobro pokazuje što je u igri. Treba znati dobro izabrati između Boga i Mamona (pogansko božanstvo obilja), to jest između Boga ljubavi i boga novca. Evanđelje ne naglašava upraviteljevo nepoštenje, nego njegovu snalažljivost u pripremi za svoju budućnost.
Gospodin nas poziva da pripravimo našu budućnost i da mu položimo račun za upravljanje darom naših dobara siromasima, njihovom pravednom raspodjelom. Bogatstvo samo po sebi nije prokleto. Ono je služenje i dar braći kojeg nas Gospodin daruje. Volja da s njima dijelimo. No, bogatstvo može također biti trajna opasnost. Jednom kad nas obuzme žeđ za bogatstvom, više nas ne napušta. Po se teži da nas sebi podvrgne i zaokupi sve što nas zanima. Tako, malo pomalo, Bog postane nevažan, ili još gore, postane opasni protivnik kojeg pod svaku cijenu treba ukloniti iz vlastitog života. Naprotiv, čim više Bog postaje jedina naša ljubav, jedino sunce života, jedini gospodar srca, tim više vene ljubav prema bogatstvu, i konačno potpuno iščezne, kao u sv. Franji Asiškom, kojemu Bog postade jedino blago da ga podijeli s braćom. Ili – kao što je on sam postao – njegov ‘nebeski silnik’.
Gospodin nas u današnjem bogoštovlju poziva na uočimo ono što je bîtno, tako da se udaljimo od novca ili – bolje – da udaljimo novac od nas samih kako bismo ga podijelili u čistom darivanju ljubavi. Problem zapravo nije u tome da udaljimo novac od nas, nego dag a promijenimo u valutu Kraljevstva. Riječ je o tome da se opskrbimo potrebnom valutom po kojoj si milost Božja pronalazi put do našeg srca. Baš tamo gdje ljubav Božja prožima čitavu našu osobu e gdje, malo pomalo ljubav je potpuno obuzme kao žarki oganj ljubavi. Tad se događa čudo: novac je uložen (investiran) u kraljevstvo Božje. To više nije »nepošteno bogatstvo«. Sada, po ljubavi prema potrebnima, stostruko će uroditi.
Evo, dakle, zašto Pavao tako uporno naglašava potrebu molitve: »Hoću dakle da muževi mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.« (1 Tim 2,8). Čistoća srca, koje je odlijepljeno od svega i usmjereno na Boga, je neophodna da naša molitva bude svjetlo u svijetu ranjenom nepravdama u kojem novac počesto biva mračnom zamkom za braću.

MOLITVA

Hvalimo te i blagoslivljamo, Gospodine Isuse, zbog tvoje neizmjerne ljubavi. Molimo te za milost da te svakog dana sve bolje upoznajemo da bismo te ljubili svim srcem, svim umom, čitavim životom. Da, Isuse, tvoja nas ljubav obuhvaća, ona nas okružuje: u tebi smo i možemo u svim ljudima razmatrati tvoju ljubav koja se daruje. Svaki čovjek i svaka žena su zahvaćeni istim plamenom tvoje ljubavi. Tako su i naši grijesi, sve situacije u kojima se nađemo, siromaštvo i bijeda koju otkrivamo oko nas svakog dana.
Učini, Gospodine, da rastemo u toj tvojoj ljubavi! Daj nam milost da sve dublje i sve bolje spoznajemo, o Gospodine, da si postao čovjekom za nas, da nas sve više ljubiš i nauči nas da ljubimo istom tom tvojom ljubavlju. Prosimo tu milost od Oca po tebi, Isuse, koji s njime živiš i kraljuješ u jedinstvu Duha Svetoga po sve vjeke vjekova. Amen.

KONTEMPLACIJA

Iz ljubavi prema Bogu rađa se ljubav prema bližnjemu a ljubav prema bližnjemu hrani ljubav prema Bogu. Tko zanemaruje ljubiti Boga, ne može ljubiti bližnjega; naprotiv, napredujemo u najistinitijoj ljubavi prema Bogu ako prethodno bivamo hranjeni u krilu njegove ljubavi po ljubavi prema bližnjemu. Budući da ljubav prema Bogu rađa ljubavlju prema bližnjemu, Gospodin koji bi po zakonu rekao: »Ljubi bližnjega svoga« (Lev 19, 18), prethodno reče: »Ljubi Gospodina Boga svoga« (Pnz 6, 5); to jest, najprije se u tlo našeg srca treba ukorijeniti njegova ljubav da se ona potom rascvjeta po granama bratske ljubavi.
A da se sa svoje strane ljubav prema Bogu hrani ljubavlju prema bližnjemu, to tvrdi Ivan kad opominje: »Tko ne ljubi svog brata kojeg vidi, ne može ljubiti Boga kojeg ne vidi« ( 1 Iv 4, 20). Božanska ljubav, dȁ, rađa se preko straha, no kako raste tako se preobražava u privrženost. (GRGUR VELIKI, Moralia in Job [Komentar knjige o Jobu], VII, 28)

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Stvorena dobra bi morala pritjecati po pravičnosti svima«
(usp. Gaudium et spes 69).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Svjedočanstvo evanđeoskog siromaštva poprima razne oblike od zalaganja za suzbijanje siromaštva do toga da se radi evanđelja sva vlastita dobra stave na raspolaganje; od provođenja trezvenog života do života u siromaštvu. Svaka osoba ili redovnička zajednica ima svoj oblik siromaštva. Važno je da on ne postane samo ukras ili ostane tek na riječima, već da bude obilježen predanjem i osobnom strogošću.
Na Sinodi o posvećenom životu snažan dojam je ostavio japanski monsinjor Soto, koji je u svom govoru otvoreno priznao da je do dna shvatio vrijednost evanđeoskog siromaštva, čitajući riječi sv. Klare: »Ljubim siromaštvo jer ga je Isus ljubio«. U tome je bît značenja redovničkog siromaštva (P. G. CABRA, Le icone della vita consacrata [Ikone posvećenog života], Brescia, 1997, str. 186).