Proslava sv. Vinka Paulskog u Požegi

Zbog spriječenosti svetkovinom Obljetnice posvete katedrale, u Požeškoj biskupiji  spomendan sv. Vinka Paulskog ne slavi se 27. nego 28. rujna. Navedenog dana biskup Antun Škvorčević pohodio je samostan sestara Milosrdnica u Požegi i u samostanskoj kapeli predvodio euharistijsko slavlje u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i požeških župa.  Uvodeći u misno slavlje biskup je pozdravio sudionike, a sestrama milosrdnicama na čelu s predstojnicom s. Rahelom Dolovski čestitao svetkovinu svetog utemeljitelja njihove družbe. Čestitku je uputio i Marijinim sestrama od čudotvorne medaljice, koje su sudjelovale na slavlju a koje također imaju sv. Vinka za svog utemeljitelja. U homiliji biskup je spomenuo kako redovito smatramo velikima one ljude koji su tijekom povijesti na vojnom, gospodarskom, znanstvenom, društvenom ili nekom drugom području učinili mnogo za čovjeka, ali da su sveci ljudi koji su djelovali iz Božjih mogućnosti za čovjeka te im pripadaju sasvim posebne zasluge. Kazao je da je jedan od njih i sv. Vinko Paulski. U svjetlu naviještene Božje riječi osvrnuo se na povijesni kontekst Francuske u kojoj je svetac živio koncem 16. i u  prvoj polovici 17. stoljeća. Prorok Izaija u ulomku prvog čitanja poziva svoje sunarodnjake da se na temelju teškog iskustva stradanja, razaranja domovine i dugogodišnjeg boravka u babilonskom sužanjstvu, najprije trude oko izgradnje pravilnog odnosa s Bogom, a onda da prionu izgradnji svega drugoga oko sebe. Istaknuo je kako je slično postupio sv. Vinko u svoje doba. Podsjetio je da se to vrijeme u povijesti naziva humanizmom i renesansom, kojemu su prethodila otkrića novih zemalja i svjetova, napose Amerike, da je to bilo povezano s novim pristupom čovjeku i životu, a na području crkvenog života da se pojavila reformacija, na koju je Katolička Crkva odgovorila održavanjem Tridentskog sabora i obnovom nakon njega.  Vinkova domovina Francuska bila je zapuštena zemlja, osobito siromašni seljački stalež, kojemu je i on pripadao, ali u kojem nije želio ostati. Tako on, vođen željom da se uspne naviše na društvenoj ljestvici, želi postati svećenik i graditi svoju crkvenu karijeru. Međutim, zahvaćen Božjim svjetlom opredijelio se za služenje siromasima kao najboljim putem crkvene i šire društvene obnove. Shvatio je, ako želi istinski služiti siromasima, mora i sam postati siromah, što je ludost u očima svijeta, ali je mudrost u Božjim očima, kako nas uvjerava apostol Pavao u ulomku drugog čitanja iz Druge poslanice Korinćanima. Uvjeren da se mudrost Božja očitovala u Isusu Kristu, sv. Vinko je u njem pronašao istinu svog života i snagu za svoje djelovanje. Za razliku od nekih svojih suvremenika, koji su tumačili kako se u ondašnjem teškom stanju  ništa nije moglo učiniti niti promijeniti nabolje, on je poput Krista u današnjem evanđeoskom ulomku prolazio gradovima i selima, ozdravljajući u njima bolesnike i navješćujući siromasima radosnu vijest, siguran da s Bogom može puno toga ostvariti. Utemeljio je mušku redovničku zajednicu – lazariste, potom i Kongregaciju djevojaka ljubavi – sestre milosrdnice da u ljudske nemoći i umiranja unose pobjedu Božje ljubavi. Načelo sv. Vinka i tolikih drugih svetaca – da se s Bogom može ostvariti i ono što ljudski izgleda nemoguće – aktualno je i za današnje crkvene ljude, svećenike, redovnike i redovnice, kao i za vjernike laike, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da na primjeru sv. Vinka preispitaju svoje poslanje i djelovanje, a sv. Vinka je zamolio da im svojim zagovorom pomogne prepoznati što je Bog u njih usadio kao svoju nadu i da im ona bude vodilja. Biskup je poručio okupljenim sestrama da budu ponosne na prošlost svoje redovničke družbe, koja je u različitim povijesnim razdobljima, napose za vrijeme komunizma, bila onemogućena djelovati na mnogim područjima, ali da ih to nije obeshrabrilo i spriječilo da svojom tihom molitvom i žrtvom rade za Božju stvar, na dobro čovjeka. Ustvrdio je da možda i danas ima situacija u kojima su spriječene preuzeti značajnije odgovornosti, ali je uvijek i u svakoj situaciji moguće moliti, žrtvovati, trpjeti, tugovati i radovati se s drugima, napose siromašnima, jednom riječju – biti im blizu. To je formula njihova djelovanja, kazao je biskup. Po sestrama koje su u Požegi već više od 150 godina prisutan je trag sv. Vinka, koji je zapravo Isusov trag vjernosti Bogu i u najtežim situacijama. Poručio je sestrama da je to svojevrsni zalog da će one i dalje, unatoč oslabljenim snagama u svom poslanju ostvarivati ono što je moguće. Pozvao ih je da svoje patnje i molitve prikazuju i za mladu Požešku biskupiju, koja je svoj povijesni hod započela prije dvadeset i dvije godine upravo na blagdana sv. Vinka Paulskog, naglasivši kako tu činjenicu smatra znakovitom za svoje biskupsko poslanje. Zamolio je sv. Vinka da svoje sestre prati u svim njihovim plemenitim nastojanjima Na svršetku misnog slavlja biskup Antun je zahvalio sestrama milosrdnicama za sve ono što nastoje činiti u Požeškoj biskupiji te se tim putem ugrađuju u opću Crkvu. Osobitu zahvalnost izrekao je s. Ivanki Vuković koja svojom požrtvovnošću u vršenju sakristanske službe u Katedrali pridonosi ljepoti svetih slavlja. Zahvalio je okupljenim vjernicima što su sudjelovanjem na svetoj misi iskazali poštovanje ne samo sv. Vinku, nego i sestrama milosrdnicama. Na sve je zazvao Božji blagoslov, da u svojim osobnim i zajedničkim nemoćima budu poduprti Božjom pomoću.