Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu (6.10.2019.)

60

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga proroka Habakuka, 1, 2-3; 2, 2-4

² »Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ‘Nasilje!’ a da ti ne spasiš? ³ Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto da promatram ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni. «
Tada Gospodin odgovori i reče: »Zapiši viđenje, ureži ga na pločice da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti.«

Riječ Gospodnja.

» Dokle ću, Gospodine?« »Zašto …« (1, 2s). Iz usta jednog proroka koji je po svemu sudeći živio na koncu 7. stoljeća pr. Kr. jasno i glasno odjekuju pitanja koja oduvijek muče ljudsko srce. Zašto se zlo rasplamsava po svijetu, zašto postoji nasilje? Zašto se čini da molitva pada u prazninu ispunjenu strahom i da iz nje ne odjekuje nikakav odgovor? Od male je pomoći ako se pritom pozovemo na Kaldejce koji prodiru u zemlju ili na ono što svakog dana vidimo na našim ekranima. Riječ proroka se sigurna upućuje Bogu »čije su oči prečiste« (1, 13), ‘svom’ Bogu, ‘svom’ Svecu (usp. 1, 12), glasno izvikujući sablazan zbog one paradoksalne ravnodušnosti. No, evo Gospodina koji izlazi iz svoje šutnje, poziva proroka da zapiše viđenje koje mu pruža, da ga čitko ureže na pločice kako bi svi znali za to viđenje. Treba iščekivati da se riječ Božja (viđenje) – ovdje uosobljeno – ispuni. Ono će se sigurno ostvariti. Ako se daje iščekivati treba čekati jer će se jamačno ispuniti. »Onaj čija duša nije pravedna« (2, 4a), to jest onaj koji, premda prihvaća božanske odredbe, po njima ne živi, je određen za propast; naprotiv, »pravednik će od svoje vjere živjeti« (2, 4b). Ova jasna božanska izreka, lapidarna, veoma učinkovita, sažima teologiju saveza. Konkretno znači da će bezbožni tlačitelji Kaldejci propasti kao i nevjerni Judejci, dok će vjerni Judejci preživjeti. Međutim, značenje ove tvrdnje dobrano nadilazi povijesni trenutak u kojem je nastala. Nije bez razloga što je ovu rečenicu preuzima Hebr 10, 36.39 i sveti Pavao (Rim 1, 17 i Gal 3, 11), koji joj daje ne samo komunitarni smisao – to jest koji se odnosi na sav narod – već je primjenjuje na vjeru/vjernost u Kristu Isusu koji je umro i uskrsnuo da dadne puninu života svim ljudima koji vjeruju u njega, spasitelja svijeta.

Drugo čitanje: Prva poslanica Timoteju 1, 6-8.13-14

Predragi !
⁶ Podsjećam te: raspiri milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. ⁷ Jer nije nam Bog dao duh bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. ⁸ Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova, nego se zlopati zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj. ¹³ Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. ¹⁴ Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.

Riječ Gospodnja.

Pavao, »apostol Isusa Krista po volji Božjoj«, zatvorenik u Rimu, upućuje »ljubljenom sinu Timoteju« drugu poslanicu u kojoj ga ohrabruje i potiče da se snažno bori za evanđelje. Želi da i on poput njega znade trpjeti u vršenju službe na koju je pozvan po milosti, sa ciljem da sačuva i vjerno prenese primljeni nauk – »lijepi poklad« (14. r.) – uz pomoć Duha Svetoga, ne stideći se okovâ kojima je Pavao svezan. To će se moći dogoditi ako Timotej »raspiri« (to jest učini aktivnim i učinkovitim) dar koji mu je podijeljen polaganjem Pavlovih ruku: gesta kojom ga je Apostol učinio – u Duhu – prikladnim da nastavi njegovo poslanje svima naviještati spasenje koje se ostvarilo u Isusu Kristu. To će se goditi jedino uz cijenu trpljenja jer se ne može istinski živjeti i prenositi vjeru u Krista Isusa umrlog i uskrslog ako nema spremnosti umrijeti zajedno s njime, trpjeti za njega, svjedočiti za njega do prolijevanja krvi. Kao što nas se danas često podsjeća, nema vjerodostojnog života vjere osim onoga koji je spreman platiti do potpunog sebedarja, jer ako pravednik živi od vjere, mora također, po toj vjeri znati umrijeti.

Evanđelje: Luka 17, 5-10

U ono vrijeme:
⁵ Apostoli zamole Gospodina: »Umnoži nam vjeru!« ⁶ Gospodin odvrati: »Kad biste imali vjere kao zrno gorušičino, rekli biste ovome dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ i poslušao bi vas«.
⁷ »Tko će od vas svome sluzi koji ore ili čuva stoku, kad se vrati iz polja reći: ‘Brzo dođi i sjedi za stol!’ ⁸ Neće li mu naprotiv reći: ‘Pripremi večeru te se pripaši da mi služiš dok ja jedem i pijem, pa poslije ti jedi i pij!’ ⁹ Zar duguje zahvalnost sluzi što je izvršio zapovijed? ¹⁰ Tako i vi, kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti’«.

Riječ Gospodnja.

U 17. poglavlju, čiji je dio ulomak današnjeg bogoslužja, nalazimo sabran cijeli nîz Isusovih izreka. Prva se odnosi na vjeru. Toliko su puta tijekom života s Isusom učenici čuli Učitelja kako hvali vjeru onih koji traže ozdravljenje (usp. na primjer Lk 7, 9; Mt 15, 22). Sad kad su primili zadatak poći naviještati evanđelje, osjećaju bolni nerazmjer između primljenog poslanja i malenosti njihove vjere. Tad iz srca izvire zaziv: »Umnoži nam vjeru!« (6. r.).
Isus odgovor uznemiruje. Nije ugodan ili utješan, štoviše koristi se hiperbolom (preuveličavanjem), koja se čini da pred učenicima kopa novi, još dublji ponor. Bilo bi dovoljno zrnce vjere koje premda nevidljivo poput sićušne sjemenke čini mogućim izuzetno teško djelo kao što je iskorjenjivanje – jednom jedinom riječju – dudova stabla, čije ga korijenje, duboko razgranato, čvrsto povezuje s tlom.
Drugi dio ulomka je mnogo jasniji, premda na prvi pogled može izgledati da i on zbunjuje. Gospodar nema obveza prema sluzi koji je vjerno izvršio ono što mu je bilo naređeno. Ovdje, naime, Isus ne raspravlja o odnosu gospodar –slugi u ondašnjem društvu; on se jednostavno koristi primjerom iz svakodnevnog života. Ono što Isus zahtijeva je upravo stav duboke poniznosti, udaljavanja od sebe, ne polaganja prava na nešto; samo će tako učenik moći načiniti prostor za Gospodinovu svemogućnost. Valja prihvatiti da smo sitni, siromašni, vazda neprikladni za veliku zadaću koju nam Bog povjerava. Gospodin Isus želi da si ne umišljamo da smo važni ili neophodni za Kraljevstvo. Nisu važna djela koja mi činimo; ona malo pomalo dovode do toga da se počnemo oholiti. To nije logika za koju nas Gospodin želi odgojiti. Jedini on jest; i njemu ništa nije nemoguće (Lk 1, 37). Kad učinimo sve što je u našoj moći, bit će milost ako u nama poraste svijest da »ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji« (Ps 126, 1) i bit ćemo blaženi jer ćemo se pouzdavati u Gospodina.

MEDITACIJA

Prvo čitanje i evanđelje prikazuju isti zahtjev od strane čovjeka i isti odgovor od strane Božje. U oba nas slučaja ono što Bog kaže ostavlja zbunjenima. Još jednom možemo utvrditi istinitost riječi koju je u njegovo ime izgovorio Izaija: »Jer moje misli nisu vaše misli, i puti moji nisu vaši puti« (Iz 55, 8). Čovjek je pozvan na jedan jedini stav: vjeru, potpunu i bezuvjetnu vjeru, ona koja se pouzdaje u Boga jer je On izašao iz svoje tišine izgovarajući Riječ koja je tijelom postala, koja je sišla boraviti u naše siromaštvo, u naše trpljenje. Riječ Očeva zauvijek ostaje pribijena na drvo križa kao ‘prizor’ za anđele i za ljude; on je žrtvovani Jaganjac stavljen pred oči našega srca. Ne daje rješenja za probleme koje stvaraju naša odbacivanja Očeve ljubavi, on nam jednostavno svojim životom i još više svojom smrću pokazuje Put kojim ponovno možemo doći do Očeva srca, izvan kojega sve ima drugo ima okus progonstva. To je put ponizne ljubavi, kojim tiho služimo braći, kojim činimo sve što možemo za druge ne smatrajući se pritom dobročiniteljima čovječanstva, zaodjenuti onom poniznošću koji nas uči – kako vele oci – »da živimo kao da nas nema«. Samo ćemo tako znati prenijeti, kao što Pavao traži od Timoteja, »lijep poklad« vjere onima koji će doći poslije nas. Bit ćemo čvrste karike na lancu one predaje (traditio) koja s naraštaja na naraštaj prenosi mogućnost živjeti pravi ljudski život, bogat, dobar jer se živi po vjeri u Isusa Krista, koji je svojom smrću i uskrsnućem ispunio smislom naše življenje i naše umiranje.

MOLITVA

Gospodine, tebe je zbilja teško imati za prijatelja! Ti od nas tražiš da potpuno, bezuvjetno vjerujemo u tebe, u otajstvu tvoje osobe a potom se skrivaš na putovima na kojima je teško prepoznati tvoje korake. Zlo svijeta nas muči i uznemiruje; često puta tvoja šutnja je preteška da bismo je nosili i nije lako vjerovati da neki dobri Bog bdije nad nama.
Otvori oči našeg srca da te vidimo nazočna u našem životu i u povijesti svakog čovjeka. Daruj nam iznad svega sposobnost da ti se predamo kao djeca koja ti ne postavljaju pitanja, već stoje spokojni na svom mjestu, sigurni da ti znadeš razlog naše boli i da se ne zabavljaš stavljajući nas na kušnju, pa kad nam odgađaš priteći u pomoć, to je zato da nas pripraviš na još veću radost.

KONTEMPLACIJA

Gospodin nas poziva da pođemo na gozbu, koja je – veli on – trajno pripravljena. Koja je to gozba? Najuzvišenija, istinska gozba je gozba vječnog života, to jest vječno blaženstvo, u kojem je doista nazočan Bog. Ona ne može biti ovdje na zemlji, no gozba koju možemo ovdje imati je predokus one gozbe. To je vrijeme traženja Boga u kojem je naš cilj otkriti njegovu prisutnost u svim našim djelima. Mnogo bi osobo htjelo predokusiti takvu jednu gozbu, i žale se da im to nije omogućeno. I ako ne nađu nikakvu gozbu u svom srcu kad mole, i ne osjećaju prisutnost Božju, to ih žalosti i stoga je sve manje i sve bezvoljnije traže. Čovjek nikad ne smije tako činiti; ne smijemo nikad zanemariti neko djelo jer je Bog prisutan i onda kad mi to ne primjećujemo: on se potajice uputio na gozbu. Gdje je Bog, tamo je gozba uistinu; on ne može ne biti prisutan tamo gdje ga se iskreno traži; pa ako se tu nalazi na skrovit način, on je ipak vazda ondje. Vrijeme kada se želi i treba otkriti i očitovasti očito moramo prepustiti njemu. No, on je nesumnjivo prisutan ondje gdje ga je tražen: stoga nemoj nijedno djelo činiti bezvoljno, jer on je tu, premda ti je još uvijek skriven.
To je temelj: ljubit Boga cijelim i čistim srcem i ništa drugo, i ljubiti se međusobno bratskom ljubavlju kao sebe same; posjedovati duh poniznosti i podložnosti Bogu i srdačne odnose s braćom; biti lišeni sebe samih, tako da Bog može slobodno posjedovati naše srce u koje je utisnuo svoju božansku sliku i boraviti ondje gdje leži sva njegova radost. (TAULER, Il fondo dell’anima [Dno duše], Casal Monf. 1997, str. 120-123, passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri« (Mk 9, 24).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Imati vjeru u Boga, u Krista-Boga, znači konačno odabrati pouzdanje u Boga. Arhimed je tražio uporište zahvaljujući kojem bio njegova poluga mogla pokrenuti svijet. Bit vjernici znači od Boga učiniti uporište vlastitog života a izraz ‘hridina’ /stijena/ kojeg Sv. pismo tako često pripisuje Bogu – »Ti si hridina moja, tvrđava moja« -postaje uporište za koje znam da me neće iznevjeriti. Bog u kojeg se pouzdajem ne može nas prevariti, inače ne bi bio Bog; ne može nas iznevjeriti, inače ne bi bio Bog; ne može nas ne ljubiti, inače nas ne bi stvorio. Na sve sigurnosti koje Stari Zavjet navodi da potvrdi kako je Bog naša hridina, nadovezuje se ono što je Krist obećao apostolu Petru, promijenivši mu ime Šimun i ime Petar: »Ti si Petar stijena, i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju«. Polazeći od tog pojma stijene, umu ne nedostaju dokazi ni svjetlo, jer vjera dovodi do svjetla. Isus Krist nije neko iznašašće ljudi; ljudi ne izumljuju nešto takvo, ili točnije, ako i izumljuju, to dugo ne potraje. Kad se pomisli na dvije tisuće godina koje su protekle od rođenja Isusa Krista, kad se pomisli ne sve osrednjosti, slabosti, izdaje kojih je bilo u crkvi…vidimo da bi crkva morala nestati, kao tolika druga carstva i organizacije. Naprotiv, svaki put, po nekom svecu, po nekom događaju ili nekoj osobi crkva oživljava, iznova se posvećuje i drvo koje je izgledalo mrtvo i kao takvo određeno za sječu, iznova je prolistalo na nov život. (J. LOEW, La felicità di essere uomo. Conversazioni con Dominique Xardel [Radost biti čovjek. Razgovori s Dominikom Xardelom], Milano, 1992, str. 22s.).