Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu (20.10.2019.)

57

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga Izlaska, 17, 8-13

⁸ U one dane: Uto dođu Amalečani i zarate s Izraelcima kod Refidima. ⁹ A Mojsije reče Jošui: »Odaberi momčad pa pođi i zapodjeni borbu s Amalečanima. Ja ću sutra stati na vrh brda, sa štapom Božjim u ruci.« ¹⁰ Jošua učini kako mu je Mojsije rekao te zađe u borbu s Amalečanima, a Mojsije, Aron i Hur uzađoše na vrh brda. ¹¹ I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani. ¹² Ali Mojsiju ruke napokon klonu. Zato uzeše kamen, staviše ga poda nj i on sjede, dok mu Aron i Hur, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držahu ruke, tako da mu izdržaše do sunčanog zalaska. ¹³ I Jošua oštricom mača svlada Amaleka i njegov narod.

Riječ Gospodnja.

»Ti, o moj Kralju i Bože moj, ti si dao pobjedu Jakovu. Po tebi dušmane svoje odbismo, u tvome imenu zgazismo one koji se na nas digoše« (Ps 44, 5s). Ove psalmistove riječi tumače dobro značenje drevnog ulomka u današnjem bogoslužju da potvrde evanđeoski nauk o potrebi ustrajne molitve. To je teško razumljiv tekst s gledišta nastanka i povijesne egzegeze, a opet tako jasan i neposredan za duhovno razumijevanje.
Ishod bitke protiv Amalečana – snažnog neprijatelja Božjeg naroda u pustinji – po židovskoj predaji dobro pokazuje moć molitve, a za kršćane, moć križa. Mojsije, naime, posrednik između Boga i naroda mora stalno tražiti pomoć jer, ako izostane njegov zagovor, neprijatelj počinje nadjačavati. Uočimo da je ta zadaća zagovaranja tako teška da je Mojsiju potrebna potpora drugih: Arona i Hura (to jest – po sugestivnom etimološkom tumačenju koje je predložio Origen – ‘riječi’ i ‘svijetla’). Samo tako Jošua (čije je hebrejsko ime jednako imenu Isus, ‘Bog spašava’) može pobijediti neprijatelja koji priječi njegovu narodu da dođe do obećane zemlje. Osim toga nije moguće da onaj koji ljubi svog raspetog Gospodina ne vidjeti njegov praliku u Mojsiju koji se uspinje na brdo da tu ostane ruku raširenih između neba i zemlje u rječitoj gesti zagovaranja i ljubavi za narod.

Drugo čitanje: Druga poslanica Timoteju 3, 14 – 4, 2

Predragi!

¹⁴ Ti, naprotiv, ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen ¹⁵ i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu. ¹⁶ Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, ¹⁷ da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.
¹ Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: ² propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom

Riječ Gospodnja.

U poslanicama Timoteju čuvanje i prenošenje »poklada« – to jest od apostola primljene predaje – je neka vrsta zapovjedne riječi. To svjedočanstvo vjere mora se sačuvati netaknutim da se potom može pronositi propovijedanjem i životom Crkve. Temelj te predaje je postavljen u Svetom Pismu, o čijoj se spasenjskoj i djelotvornoj ulozi govori u rr. 14-16: temeljna tvrdnja zajedno s 2 Pet 1, 19- 21, o nadahnuću Pisma. »Sve Pismo, bogoduho (Bogom nadahnuto)…«, kako bi se također mogao prevesti redak 16a, je od najveće koristi za život vjernika, dok su brbljanja »lažnih učitelja« (usp. Tit 3, 9) beskorisna, štoviše pogubna.
Četvrto poglavlje se otvara snažnim i poticajnim nagovorom (»Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve«) da bi se na koncu pretvorio u istinsku duhovnu oporuku u rr. 6-8, u kojima se Pavao osjeća blizak mučeništvu. Apostol poziva ljubljenog Timoteja da navješćuje Riječ neumorno (upotrijebljeni izraz je poput mudre izreke i jednak je izrazu ‘uvijek’). Po njenom slušanju i vršenju, naime, dolazi spasenje (usp. Rim 10, 17).

Evanđelje: Luka 18, 1-8

¹ U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: ² »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. ³ U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ ⁴ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit’ za ljude marim, ipak, ⁵ jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’« ⁶ Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! ⁷ Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? ⁸ Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

Riječ Gospodnja.

Evanđelist Luka s velikom pozornošću u svom evanđelju s različitih vidova govori o molitvi, njezinim oblicima, njezinim značajkama. On to čini pokazujući Krista kao velikog molitelja, ali također i otkrivajući nam onoga kome Isus upućuje svoju molitvu. Predložena prispodoba objavljuje, naime, koja raspoloženja gaji Božje srce prema »svojim izabranima« koji k njemu vape »dan i noć«. Isusovo poučavanje – izraženo prispodobom – je poziv na neumornu ustrajnost u molitvi, upozorenje koje također Pavao preuzima i u više navrata predlaže (Rim 12, 12; 2 Sol 1, 11; Kol 1, 3).
U pripovijesti su dvije osobe. Sudac koji ne poštuje nikoga i siromašna i bespomoćna udovica, tipični lik onoga koji je u biblijskom svijetu bijedan i na rubu. Onaj koji bi trebao dijeliti pravdu ne nepravedan i nada se da će kako vrijeme prolazi možda izvući nekakvu korist od žene. Ako na koncu popušta to čini jedino da se riješi neugodnosti koja mu postaje nepodnošljiva. Isusovo poučavanje je paradoksalno: on se, poput rabina svoga vremena, koristi argumentima koji su u stanju privući pozornost slušatelja. Ovoga puta riječ je o dokazivanju a fortiori. Ako je taj nepravedni sudac uslišao udovičinu molbu, to većma će Bog uslišiti molitve vjernika u potrebi. Ne kaže li možda Pismo da »udovici teku suze niz lice«? I da će Svevišnji »pravedno presuditi« i pravdu uspostaviti (usp. Sir 35, 15.18).
Drugačije od suca koji si daje vremena, Bog odmah zahvaća u stvarima svojih koji mu vape dan i noć. Važno je da svaki vjernik bude spreman: nitko ne smije biti lišen one tvrdoglave vjere koja postaje molitvom i neprekidnim vapajem, kad Sin čovječji bude došao. Kakva bi to nesreća bila da ga se ne prepozna!

MEDITACIJA

» Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« (Lk 18, 8). Znamo da se Isus volio tako nazivati: ‘Sin čovječji’. On je, dakle, taj koji nas danas pita o našoj vjeri u trenutku njegova dolaska. On je, naime, također »onaj koji bijaše, koji jest i koji dolazi« (usp. Otkr 1, 4). Dakle, moramo se upitati vjerujemo li, u njega ovdje i sada.
Postoji način na koji možemo provjeriti je li naša vjera živa ili slabi: molitva. Ona je prije svega slušanje Riječi, a također je i zauzimanje za braću. Nitko tko shvaća primljeni dar usvajajući poklad vjere ne može se oteti želji, koja pokatkad postaje neodoljiva, da ga priopći svim ljudima. Molitva je tak krik koji traži od Oca, danju i noću, da uspostavi pravdu za svoje izabranike, to jest da zahvati u povijest kako bi oslobodio od zla svoju djecu i učinio da svi u Isusu, Sinu njegovu, priznaju spasitelja svijeta. Da bi taj krik bio djelotvoran i da nikad ne prestane, svatko od nas treba prihvatiti da postane – u svjesno prihvaćenom i ljubljenom zajedništvu – jedno sa žrtvovanim Sinom koji je na križu raširio svoje ruke i ostaje vazda živ kako bi nas zagovarao kod Oca. To se iznad svega događa po sudjelovanju u euharistijskom otajstvu koje nas poziva da se sve tješnje suobličujemo našem Gospodinu i Učitelju.

MOLITVA

Gospodine Isuse, u danima tvoga smrtnog života ti si u suzama uzdigao snažnu vapijuću molitvu. Ti, dakle, znadeš iz kakvih se dubina može prolomiti krik koji se od ljudi diže k licu Očevu. Nauči nas ustrajnoj molitvi, koja ne uzmiče pred naporima i obeshrabrenjima, koja se ne gubi pred prividnom Božjom šutnjom, pred njegovom nepristupačnom ravnodušnošću. Učini da od tebe uzmemo ponuđenu snagom da ustrajemo u traženju; neka zlo ne uguši glas naše molitve, nego neka nam iskustvo tvoga križa podari sigurnost da nema noći bez zore uskrsnuća. Amen.

KONTEMPLACIJA

Nisam dovoljno rekao do koje mjere duša koja moli mora vjerovati u ljubav Boga kojemu se obraća. Da, molitva je poput suočavanja licem u lice. Duša i Bog su na istoj razini. Zauzimaju istu skrivenu odaju. To čvrsto pouzdanje u Boga-ljubav, uBoga koji se dariva, je neodoljivo. No to pouzdanje ide veoma daleko. Nikakav dokaz, nikakvo kašnjenje ne mogu je okrznuti.
Bog je ljubav. On ljubi i želi biti ljubljen. Taj je zakon duboko u njegovu biću. Njegovo poznavanje rješava sve probleme. Duša koja se k njemu uzdiže nikad mu ne može dodijati; ona ga uvijek očarava, i ona to mora znati. Bog je Otac, Bog je prijatelj, Bog je sudac; no, on je Otac čija nježnost nema granica i čija je moć jednaka ljubavi; on je prijatelj čija ljubav je nepromjenjiva i potpuno je na raspolaganju svim našim potrebama; on je vazda pravedni sudac, uvijek dirnut našim vapajima i spreman na njih odgovoriti. On želi našu upornost, traži od nas da ga zazivamo, zahtijeva naša pitanja kako bi bio siguran u našu ljubav, da uživa u tome da se u nju uvjeri. (AUGUSTIN GUILLEBRAND, Scritti spiritual, u: Itinerario di contemplazione. Antologija di autori cerosini, Cinisello B., 1986, 65s., passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine« (Ps 130, 1).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Svaka se molitva rađa iz nekog neugodnog stanja. Ako nekoga molim, to je stoga što mi je potreban. I ako moja molitva ne bude odmah uslišana, izlaže se opasnosti da se ugasi; mogu se zatvoriti u samoga sebe, u još crnje stanje od onoga iz kojega sam se pokušao izvući: a to je očaj. Svaka molitva koja to uistinu jest kreće se, naporno i ne bez teškoća, između očaja i nade. Kad se obraćamo Bogu, Isus nam savjetuje da molimo uvijek i da se nikad ne umorimo. Na dulji rok, budući da je molitva iskrena, stopit će se s poniznim, strpljivim, nekad većim, nekad manji iščekivanjem, no koje nikada ne iščezava.
Još manje se želim zadovoljiti magijskom molitvom koja bi automatski, odmah iznjedrila odgovor, bez mnogo napora. No, kad je riječ o pravoj molitvi, kad je riječ o velikoj rani svijeta koji se otvara Božjem pogledu; o temeljnoj obeshrabrenosti čovjeka koji traži milost, Bog traži da ona ima svoju cijenu. Bog očekuje čovjekovu borbu s njime, sučeljavanje između bijede i milosti, jer se žarko želi dati pobijediti molitvom. Kad čovjek u molitvenom vapaju Bogu izlijeva svoju obeshrabrenost – i ne samo svoju, već i neizmjernu tjeskobu svijeta – očituje se i ostvaruje se veliko otajstvo ljubavi. Bog sluša pozorno, s ljubavlju sluša tu molitvu kao disanje svemira. Bog se naginje i sluša tu molitvu koja je postala skriveno disanje svijeta, koje mu daje nutarnji život i koje ga treba probuditi za Boga. U svakoj molitvi, čitav svijet se kao usnulo djetešce nalazi u Božjim rukama, koje jedva čujnim zvukom vlastitog disanja samo što se nije probudilo pod njegovim pogledom (A. LOUF, Solo l’amore vi bastera’ [Samo će vam ljubav biti dovoljna], Casale Monf. 1985, str. 192-194, passim).