Trideseta nedjelja kroz godinu (27.10.2019.)

56

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga Sirahova, 35, 12-14.16-18

¹² Gospodin je sudac i ne gleda tko je tko. ¹³ Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga. ¹⁴ Ne prezire jauk siročeta ni udovice kad izlijeva svoj bol. ¹⁶ Tko Boga služi svim srcem svojim bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka. ¹⁷ Molitva poniznog prodire kroz oblake i on nema mira dok ona ne dođe do Boga ¹⁸ i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi.

Riječ Gospodnja.

Pisac ovoga mudrosnog ulomka – koji živi u 2. st. pr. Krista – izlaže naučavanje koje zajedno obuhvaća i Boga i molitelja. Gospodin je prikazan kao najpravedniji sudac koji nije pristran u odnosu prema nikomu i koji se blagohotno priklanja siromahu, kako to uvijek iznova potvrđuje Stari Zavjet u takozvanim humanitarnim zakonima. Sâm Bog je onaj koji štiti prava siročeta i udovice (Iz 22, 21s.). On također tvrdi, na usta proroka Izaije, da se priklanja onome koji se boji njegova imena i koji mu se povjerava u poniznosti: »Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama! Ali na koga pogled svoj svraćam? Na siromaha i čovjeka duga ponizna, koji od moje riječi dršće« (Iz 66, 1.2b). Ako se Bog priklanja onome koji je ponizan, Pismo pokazuje da molitva siromaha uzlazi k Njemu. I tako u tom pokretu međusobnog traženja između Boga i čovjeka čini se da pronalazimo – između neba i zemlje – križ na kojemu se Isus, koji je istinski ponizan i malen, uzdiže – savršena molitva – prema licu Oca koji samo čeka da iskaže svoje smilovanje.

Drugo čitanje: Druga poslanica Timoteju 4, 6-8.16-18

Predragi!
⁶ Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. ⁷ Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. ⁸ Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov Pojavak.
¹⁶ Za prve moje obrane nitko ne bijaše uza me, svi me napustiše. Ne uračunalo im se! ¹⁷ Ali Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. ¹⁸ Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!

Riječ Gospodnja.

Pavlov ulomak Timoteju je – kao i uvijek – bogat i bremenit ? Slutnju blizine smrti Apostol zaodijeva dvjema slikama, od kojih je jedna uzeta iz bogoslužja a druga iz pomorstva. Prva je »žrtva ljevanica«, to jest čin izlijevanja ulja, vina ili vode na žrtvu prije nego što ona bude prinesena (usp. Izl 29, 40; Br 28, 7), dajući mu očitu žrtvenu vrijednost. Druga je čin »odrješivanje jedara« prije isplovljavanja lađe na otvorenu pučinu. Slike koje slijede, uzete iz sportskog i vojnog područja, naglašavaju kršćanski život kao borbu.
Pavao na osobiti način iščitava vlastito apostolsko iskustvo kao »dobar« boj (doslovno: ‘lijep’, kalós): viteški, pobjednički, dobro vođen. »Trku sam završio, vjeru sačuvao«, doslovno kaže tekst, dajući ovom paralelizmu pjesnički prizvuk. Konačno, onome koji je vjerno sačuvao »poklad« koji mu je povjeren, Gospodin će dati »vijenac pravednosti« kojega on pripravlja »svima koji s ljubavlju (to je doslovni prijevod participa egapekósi) čekaju njegov Pojavak« (8. r.).
I konačno, u rr. 16-18, Pavao spominje da su ga u vrijeme prvog sudskog procesa, na koji je doveden kao »zločinac«, svi napustili. Apostol proživljava Isusovo iskustvo i, poput njega, oprašta ne obazirući se na zlo koje mu je učinjeno. Međutim, Gospodin nije napustio svoga vjernog službenika i sve je uredio na korist naviještanju evanđelja i na dobro izabranikâ.

Evanđelje: Luka 18, 9-14

U ono vrijeme:
⁹ Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: ¹⁰ »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. ¹¹ Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. ¹² Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ ¹³ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grešniku!’ ¹⁴ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”
Riječ Gospodnja.

Lukin ulomak je poznat kao prispodoba o farizeju i cariniku, premda bi u ovom slučaju bilo primjerenije govoriti o ‘pripovijesti koja želi dati primjer’ nego o ‘prispodobi’. U njemu je dan nauk o nutarnjim uvjetima molitve.
Farizej pripada sekti ‘odijeljenih’, ‘čistih’, onih koji su si dali u zadatak da predstavljaju, strogim obdržavanjem zapovijedi i brojnim djelima, pravi Izrael, zajednicu za vrijeme spasenja. Ono što farizej kaže o sebi je istinito, no upravo je ta ‘pravednost’ ono što ga čini nečistim pred Bogom, jer on smatra da ima pravo suditi druge i osjećati se nadmoćnim nad njima.
Carinik – omraženi skupljač poreza za Rimsko carstvo – doista je u stanju grijeha. On to i pokazuje u svom izvanjskom ponašanju. Ne usuđuje se ući dublje u hram, niti podići oči prema nebu. Naprotiv, udarajući se u prsa pokazuje da je svjestan zla koje je skriveno u ljudskom srcu.
Molitva ove dvojice ljudi izražava njihov život: samodostatnost jedne pravednosti koji jednog čovjeka čini nadmoćnim nad drugima i izriče se u podugačkom popisu zasluga; grijeh drugog čovjeka koji ga čini malenim pred Bogom i pred braćom i koji nema drugih riječi osim zaziva: »Budi milostiv«. Znademo koji je Bogu drag i mio njegovu srcu…

MEDITACIJA

Uvijek se osjećamo pomalo neugodno pred evanđeoskim ulomkom o farizeju i cariniku. Ne sviđa nam se što su u njemu samo dva lika. Mi, zapravo, ne osjećamo da se možemo poistovjetiti s farizejom, koji je tako odbojan u svom stavu osobe koja s visoka gleda sve druge – pa i Boga, kad bi to bilo moguće. No, ne osjećamo da se možemo poistovjetiti ni sa carinikom, jer je teško priznati da smo baš tako veliki grešnici, premda bismo na koncu željeli poput njega biti ‘opravdani’.
Istinu govoreći, postoji treći lik, nevidljiv u pripovijesti, no prisutan, a to smo mi. To sam ja koji sada čitam prispodobu. U mom srcu nije samo farizej, niti samo carinik, nego ponekad jedan, a ponekad drugi, ili obojica zajedno. U nama postoji želja da budemo osoba draga Bogu, osoba koja od vremena do vremena pomisli da je iznad drugih; potom, ima trenutaka u kojima mi, po milosti, dano uočiti koliko sam daleko od Kristovih osjećaja i tada se ne usuđujem ni oči podignuti prema Nebu. Kršćanski je, dakle, život – kako veli sveti Pavao – borba, boj, trka da postanemo, neprestanim zazivanjem, blagi i ponizni, da zadobijemo u nama »iste osjećaje Isusa Krista«, koji nas nije došao zgaziti svojom nadmoćnošću, već postati siromašnim, malenim, upravo grijehom i prokletstvom, da svi mi mognemo biti opravdani.

MOLITVA

Gospodine Isuse, tvoja zapovijed da se ljubimo kako si ti sâm nas ljubio, ranjava nam srce i daje nam bolno otkriti koliko smo daleko od toga da budemo zaodjenuti tvojim osjećajima milosrđa i poniznosti. Tako smo načinjeni da uspijevamo sagriješiti i kad se obraćamo tvom Ocu, u molitvi. Smiluj nam se. Daruj nam tvoga dobrog Duha. Nauči nas da osluškujemo tvoj neizrecivi krik koji – jedini – može dozvati Oca i zadobiti za nas spasenje i mir.

KONTEMPLACIJA

Dobra je stvar od Krista se naučiti poniznosti. Moguće je u kratko vrijeme postovima stanjiti svoje tijelo: ali poniziti dušu tako da trajno ostane ponizna, to nije lako, niti nam može poći za rukom u malo vremena. Potpuno smo otvrdnuli srce i više ne shvaćamo što je poniznost i Kristova ljubav. Jamačno, ta poniznost i ljubav postaju spoznatljivi samo milošću Duha Svetoga, no mi zaboravljamo da ju je moguće privući k sebi. Oh, kako moramo zazivati Gospodina da daruje duši Sveti Duh poniznosti. Ponizna duša ima veliki mir, dok ohola duša muči samu sebe.
Uznositi čovjek ne poznaje ljubav Božju i nalazi se daleko od Boga. Oholi se jer je bogat, pametan ili slavan, ali zaboravlja dubinu svog siromaštva i svoje propasti, jer nije upoznao Boga. Naprotiv, onome koji se bori protiv oholosti, Gospodin pritječe u pomoć da u sebi pobijedi tu strast. Da bi bio spašen, nužno je da postaneš ponizan, jer kad bi se i silom dovelo oholicu u nebo, on ni ondje ne bi imao mira, ne bi bio zadovoljan, već bi rekao: »zašto ja ovdje nisam na prvom mjestu?«. Ponizna pak duša je puna ljubavi i ne traži prva mjesta, već svima želi dobro i zadovoljna je u svakom stanju. Po učinku ljubavi, duša želi svakom čovjeku veće dobro nego za sebe samu, i uživa kad vidi druge koji su sretnije od nje, a žalosti se kad ih vidi da trpe. Duša poniznog čovjeka je kao more. Baci kamen u more: tek što je uznemirio površinu, odmah tone u dubinu. Tako boli uranjaju u srce poniznog čovjeka, jer je s njime moć Gospodinova (ARHIMED SOFRONIJE, Silvano del Monte Athos, Torino, 1973, str. 274-281, passim).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Bože, milostiv budi meni grešniku« (Lk 18, 13).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Lice svakog pravog učenika mora biti poput onog utjelovljene riječi koja se lišila božanske slave da bi mogla živjeti kao sluga, ponizivši se sve do smrti na križu (usp. Fil 2, 6-8). Istinsku poniznost rijetko se može naći, jer malo je onih koji Isusa Krista gledaju izravno u lice. Ponizan čovjek nije i neće nikada biti netko tko je ostvaren po ljudskim mjerilima, jer poniznost ne može biti ishod nekakvog vidljivog uspjeha, plod nekog osvajanja. Istinski ponizan čovjek ne zna da on to jest; sav je prožet svetim strahom Božjim – svjestan vlastite ništavosti – stoji poput siromaha koji se samo osjeća dužnikom svom Gospodinu; on je poput bijednika kojemu nikad ne nedostaju riječi i sile da se ispriča zbog onoga što jest i da se zahvali za ono što prima.
Tajna koja dovodi do poniznosti leži u tome da se ne živi više za same sebe, nego za Gospodina i u Gospodinu. Stoji u tome da se znade uistinu zanijekati sebe, bez oklijevanja i velikih riječi, bez prenaglašene osjećajnosti i uhodanosti, već prirodno i jednostavno. Konkretni svakodnevni život je mjesto provjere. Doista, ako se ne ostane u apstraktnom idealu već se ide u stvarne životne situacije, opaža se da nema niti jednog jedinog vida vlastitoga svakodnevnog postojanja koji ne bi trebao biti izložen potrebi pročišćavanja po prihvaćanju onoga što nas preoblikuje i stavlja nas na naše pravo mjesto, u poniznosti.
Ponizan čovjek se voli zaogrnuti šutnjom. Šuti o sebi da sav prostor prepusti Bogu. Svjestan je svoje ništavnosti, a željan je upoznati ono što je pozvan postati u Kristu. Nema, uostalom, nikoga koji bi se razumno mogao smatrati boljim od drugih i vjerovati da su zasluge na njegovoj strani a da pri tome ne vodi računa o iskustvu Božjeg milosrđa. Svako dostojanstvo ima svoj korijen u Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi. (A. M. CÁNOPI, Nel mistero della gratuita’ [U otajstvu darovanosti], Milano. 1998, str. 62-67, passim).