Proslava sv. Huberta u požeškoj Katedrali

148

Nakon što su 3. studenog u Puli sudjelovali na nacionalnoj proslavi spomendan sv. Huberta, članovi Saveza lovačkih društava Požeško-slavonske županije okupili su se 4. studenog u požeškoj katedrali na večernje euharistijsko u čast svoga nebeskog zaštitnika, koje je predvodio biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i iz Župe sv. Terezije Avilske. Pozdravljajući okupljene lovce biskup im je čestitao blagdan njihova nebeskog zaštitnika. Izrazio je radost što na ovakvim slavljima lovci, koji na neki način dišu s prirodom, bivaju ispunjeni onim Božjim osjećajima prema prirodi, kojima je bio ispunjen i sv. Hubert.
Donosimo cjelovitu homiliju biskupa Antuna: “ Vjerujem da ste ne jedanput čuli, kako se za neke ljude kaže da su plitki. Koji su to i kakvi su to ljudi? Jesu li to lovci? Danas slavimo sv. Huberta, koji nije bio plitak čovjek, te kao zaštitnik lovaca zacijelo želi da svi oni budu ljudi nekih dubina. Gdje je to Hubert naučio? Naučio je u Božjoj riječi tragati za Božjim dubinama oko sebe i u sebi. Ulomke iz Svetoga Pisma koje smo danas čuli, Hubert je u svoje davno doba čitao i razmišljao, usvajao i po njima živio. To vam je vaš Zaštitnik! Osluškivač Božje riječi ne samo ušima i pameću, nego srcem; njegove istine o čovjeku, te onda svim svojim snagama nastojao ostvarivati ono što je čuo, ono što je bio poticaj i svjetlo Božje, i tako postao dubok Božji čovjek. To su vam svetci! Je li lovci trebaju biti sveti? Ja mislim da trebaju. Jer svi vi osjećate kako je u vama prisutan ne bilo kakav projekt o čovjeku, nego u vas kao i u svakog drugog čovjeka, upisan je Božji projekt u nama, i ako ga ne pokušavamo ostvarivati ostajemo negdje kraj puta, neispunjeni i nesretni ljudi. Kako si to ti, Huberte, nastojao? Kada si čitao sv. Pavla kako piše Rimljanima: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi tvoji, tko spozna misao tvoju, tko li ti bi savjetnikom? Ili tko te darom preteče da bi ti uzvratiti morao? Dakle Hubert se zaustavio pred jednom dubinom našega postojanja.
Prvo je shvatio da stvarnost oko nas i mi u njoj nije nešto plitko, površno, nego duboko. Vi sigurno svaki dan ujutro dolazite pred ogledalo i kad pogledate sebe, što zapravo pomislite? Volio bih kad biste prvo pomislili: Vidi mene, ja postojim. Otkuda sam se pojavio na ovom svijetu? Otkuda to da živim u našoj lijepoj Hrvatskoj, te imam prijatelje s kojima sam u prirodi kao lovac? Ili još prije toga, većina od vas ima suprugu, obitelj. Sve to nisu neki naši plitki podatci, nego jako zamašiti, Božji. Svatko od nas je Božji podatak. I što bi trebalo svako jutro učiniti. Odmah pomoliti se. Kažu neki: To je dosadno, to rade žene, a ne mi muškarci. Molitva uopće nije dosadna. Ako upravo tako krenete od sebe, pa se iznenadite svojim postojanjem, svako jutro mu se iznova divite, tada imate temelj i razlog Bogu reći: ‘Bože, hvala ti što postojim. Tvoja sam zamisao, tvoj projekt. Hvala ti što si me smislio’! To je molitva. Eto, to je bio Hubert. Najprije je sebe prepoznao kao činjenicu i kao podatak Božji za koji je zahvaljivao. A potom: kretao se u prirodi, gledao je. Ima ljudi koji u prirodi ništa ne vide, prolaze kao da je sve oko njih mrtvo. A imate onih koji su iznutra, u svom srcu budni, imaju osjetljivost za neke razine, ne samo života koji se pojavljuje u nama, nego života koji postoji oko nas, pa tim nekim nutarnjim očima vide ljepotu, vide dubinu, vide bogatstvo, vide misao, vide smisao, nedokučiv projekt, zakonitosti po kojima se priroda ponaša. I u svemu tome, u toj dubini, bogatstvu prepoznaju ruku, ne ljudsku, nego Boga Stvoritelja. Pa još jednom zahvaljuju Bogu: ‘Bože, kako je lijep ovaj svijet! Ne samo da je čudo što ja postojim, nego što postoji i ovaj svijet.’ Da smo ga mi izmišljali, ne bismo ga ovakvoga smislili. Ali mi ga možemo pokvariti. Recimo do kraja: naša je zadaća, osobito vas lovaca, tu zadivljenost prirodom, dubinu koja postoji u prirodi i smisao, Božju ruku prepoznati i služiti joj. Baš tako, služiti prirodi: ne da ona bude uništena, nego bude podržana onako kako ju je Bog smislio. Sveti Augustin je volio govoriti da ima ljudi koji određena vremena čine dobrima ili lošima. Nisu naša vremena loša, nego mi kada zagađujemo prirodu, uništavamo svoj okoliš, samo zato da profit bude što veći, ne poštujemo prirodu, nego profit. Izokrenuli smo stvarnost, te tako nastrada i sam čovjek kad on služi radu, a ne rad čovjeku i priroda kad je troši do mjere do koje to ne smije činiti. Lovci trebaju biti čuvari prirode. Ići će i s puškom kroz prirodu i biti oni koji nastoje tragati za ravnotežom u prirodi, da ona zbog neravnoteže ne bude uništena. Kako tu ravnotežu poštivati, to je umijeće – ne plitkog čovjeka – nego lovca koji ima dubinu kojoj je ime srce, dubinu koja je vjerom budna, te iz osjetljivosti vjere zna pristupiti prirodi, čovjeku, i sebi samome. To su koraci koje je znao činiti sv. Hubert, vaš zaštitnik. Sv. Huberte, moli za naše lovce da ne ostanu po strani, površni, ravnodušni ili možda plitki, nego da budu ljudi od mjere Božje. Najbolja je ljudska mjera kad je Božja u nama, i po njoj se ponašamo. U skladu s današnjim prvim čitanjem sv. Hubert je oblikovao svoje duhovne korake i pretvarao ih u život.
U evanđelju čujemo Isusa, koji opet iznenađuje. Farizeju koji ga je pozvao na večeru, drži govor: Kad priređuješ objed ili večeru ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Jer, ako djelujemo po sustavu: Ja tebi, ti meni, svatko vraća svome, a što ostaje na kraju kao račun našega života. Nema nam se više što vratiti. To znači treba tako živjeti da mi se na kraju, u vječnosti ima što vratiti. Netko bi od vas odmah mogao pomisliti: To je protiv nas lovaca, mi se volimo družiti i jedni drugima dolaziti na večere ili na susrete gdje se pogostimo i počastimo, pa i popijemo. Nije Isus skučen da bi tako razmišljao. On zna za zakonitosti uzajamnosti i recipročnosti! ‘Oko za oko, zub za zub’. Ti meni dobro – ja tebi dobro, ti meni zlo – ja tebi zlo. Kad se život vrti u tom krugu, on je mrtva stvarnost, mrtav krug. Treba ga razbiti da se ne vrtimo u jednom te istom. Isus zastupa zakon ljubavi, pravednost s naslova ljubavi. Što je to? To je: Ja tebi u svakom slučaju želim činiti dobro, ne radi toga ti meni činiš dobro, nego zato što je za mene dobro ja uvijek činim dobro, pa i onome koji to nije zaslužio, i koji je možda zao. Zašto tako? Zato što je Bog takav! Bila bi šteta da vi lovci ne nastojite biti takvi. Usuđujem se ustvrditi kako vi niste lovci koji se ponašaju onako kako Isus prigovara. Vi biste naime od svoga ulova mogli otvoriti trgovinu, ali vi znate darovati za sirotinju. Pridonosite za našu karitasovu kuhinju, koja svaki dan skuha sedamdesetak obroka i nosi onima koji si u Požegi ne mogu priskrbiti, jer su siromašni ili jer su bolesni ili sami. Vi se svojim darom uključujete u onaj dinamizam o kojem Isus govori: Nemoj davati samo onome koji ti može vratiti. Taj koji je bolestan i siromašan, kojemu mi nosimo, ne može nam vratiti. Možda krivo govorim! Takvi nam obilno vraćaju. Kad god sam učinio nešto dobroga drugome tada sam bio ispunjen u sebi, zadovoljan, miran i radostan, pronašao sam sebe kroz taj dar drugome u mojim pravim dimenzijama, u dubokim odrednicama u kojima su prisutni Božji tragovi. Onda ti svedi sebe na: Ja tebi, ti meni! Još bih dodao. Osim naše karitasove kuhinje vi darujete hranom i pićem hodočasnike kad pješice idu u Voćin 21. kolovoza. Nisu oni ovisni o vašem daru, ali lijepo od vas što ih dočekate i svjedočite da ih na svoj način podupirete u njihovom pobožnu djelu, u žrtvi koju su poduzeli hodočasteći pješice u Voćin. I tako se na svoj način stapate s još jednim duhovnim dinamizmom, koji je potreban i vama i bez kojega ostajete siromašni u duši. Nije lako biti materijalno siromašan, ali je najteže biti duhovno siromašan. Ne dopustite nikada da postanete plitki ljudi, plitki ili siromašni u srcu. Na to vas ne pozivam ja, nego onaj Bog kojemu je vjerovao sv. Hubert, i koji je nastojao živjeti baš po njegovim poticajima, i tako postao velik. Koraknimo barem malo više tim i takvim putem kako u svojim obiteljima, tako u svome radu, pa i u samom lovačkom djelovanju. Osjetit ćete dodatnu ljepotu našega postojanja. Sv. Huberte, moli za naše lovce da tako bude i da oni takvi budu! Amen!“ Na koncu misnog slavlja biskup je zamolio sv. Huberta da svojim zagovorom pomogne lovcima da oni, i kao lovci i kao ljudi, u svom djelovanju budu pokretani Božjim poticajima, jer tada njihovo djelovanje neće biti plitko i površno, nego duboko i smisleno. Budući da se toga dana liturgijski slavio spomendan sv. Karla Boromejskog, biskup je čestitao imendan onim lovcima i drugim sudionicima slavlja koji ga toga dana slave. Na sve njih zazvao je Božji blagoslov, sa željom da im Bog udijeli sposobnost srca da vide Božju ljepotu, kako u prirodi, tako i u svom osobnom životu.