Na svetkovinu Obljetnice posvete crkve sv. Lovre u Požegi, 15. studenog biskup Antun Škvorčević predvodio je u spomenutoj crkvi euharistijsko slavlje u zajedništvu sa svećenicima Stolnog kaptola, iz središnjih biskupijskih ustanova i iz župa Katedralnog arhiđakonata. Na slavlju su sudjelovali predstavnici profesora i učenika požeške Gimnazije kao i predstavnici nastavnika i učenika Osnovne škole Antuna Kanižlića, na čelu sa svojim ravnateljima. Slavlje je započelo na prostoru ispred crkve molitvom za požeške isusovce i učenike njihove 
Gimnazije i Akademije u 18. stoljeću, pokopane u kripti crkve, za poglavare i učenike požeškog Orfanotrofija te za one koji su kao žrtve »Križnog puta« 1945. bili ubijeni u Požegi i pokapani pokraj ulazu u crkvu sv. Lovre, gdje je njima u spomen podignut križ. Nakon molitve profesori i gimnazijalci položili su pod križ upaljene svijeće.
Biskup je započeo homiliju primjedbom kako je znakovit nedostatak svjetla u jednom dijelu 
crkve sv. Lovre zbog kvara na električnim instalacijama jer nas podsjeća da je daleko teže kad svjetla nema u nama, živom Božjem hramu. Naglasio je kako je smisao slavlja Obljetnice posvete crkve u tome da nas Isus Krist svojom prisutnošću u snazi Duha Svetoga prosvijetli u srcima, istrgne iz mraka naših nemoći, te budemo svijetli u sebi i za druge. Potom se osvrnuo na gradnju crkve sv. Lovre, polazeći od onoga što su znanosti i umijeće srednjeg vijeka ugradili u nju, rekavši: „Podsjetio bih koliko je u srednjem vijeku prigodom gradnje ove crkve primijenjeno ljudskog umijeća, utemeljenog na onodobnom sustavu školovanja i znanosti, povezanog sa tzv. sedam slobodnih umjetnosti (septem artes liberales). Jedan od istražitelja i restauratora crkve sv. Lovre tijekom dugog niza godina, gospodin Ivan Srša napravio je analizu ove građevine na tzv. Quadriviumu, koji su tvorile aritmetika, geometrija, muzika i astronomija. Njihova zajednička poveznica bila je broj, koji prenesen primjerice iz muzičkih intervala u prostorne odnose građevine, ostvaruje složene aritmetičke i geometrijske kombinacije. Astronomija je u srednjem vijeku pomogla graditeljima ove crkve da odrede njezin smjer istok-zapad, služeći se prirodnim izvorom svjetlosti, položajem sunca u doba Ekvinocija ili ljetnog 
Solsticija te astronomskim tablicama i instrumentima među kojima je bio tzv. astrolab. Navedeni stručnjak je analizom spomenutim putem došao do zaključka kako arhitektura crkve sv. Lovre u sebi sadrži godinu gradnje 1189. i godinu njezine gotičke obnove 1285.». Naglasivši kako spomenuti podaci svjedoče da srednji vijek nipošto nije bio mračno, nego svijetlo razdoblje ljudske povijesti, biskup je ustvrdio kako se «pored navedenog, valja zaustaviti pred molitvom, vapajima u nevoljama i radosno-zahvalnim osjećajima Bogu za primljena dobra mnoštva mladih ljudi dok su ih ovdje okupljali Isusovci iz Gimnazije i Akademije od 1699. do 1773. godine. Potom Pavlini, mladi iz Orfanotrofija i Konvikta od 1835. do 1946. godine, pa sve do nas današnjih njezinih posjetitelja». Napomenuo je kako «sva ta zgusnuta duhovnost u ovoj crkvi nije prvenstveno utemeljena na matematici, fizici, astronomiji ili bilo kojem drugom pozitivističkom pristupu, nego na vjeri koja je bila živa u srcima ljudi, ljubavi za Boga koja je u njima gorjela i nadi koja se nije dala pokolebati. A svi oni osluškivali su ovdje Božju riječ, hranili se euharistijskim otajstvom, snagom Duha bili povezani u zajedništvo Isusova mističnog tijela Crkve, svjedočili taj svoj status u svakodnevnom životu kao djeca i mladi, 
bračni drugovi i obitelj, stariji i bolesni, s pogledom uprtim u onaj smisao i cilj našeg postojanja kojem nas je poveo Isus Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem», ustvrdio je biskup. Zaključio je da nam «ova materijalna crkva sv. Lovre snažno svjedoči o toj živoj Crkvi koja se ovdje u Požegi ostvarivala tijekom osam stoljeća, i koja se danas u njoj ostvaruje, izgrađujući našu mladu požešku mjesnu Crkvu pod nebeskom zaštitom sv. Lovre i bl. Alojzija Stepinca».
Biskup je ustvrdio kako nas naviještena Božja riječ želi obnoviti u toj svijesti i dostojanstvu da smo živa Crkva. Kralj Salomon, o kojem govori ulomak prvog čitanja iz Prve knjige o kraljevima, nije se zadovoljio svojim bogatstvom i mudrošću, nego je gradnjom Božjeg hrama u Jeruzalemu posvjedočio kako on i njegov narod ne žele ostati prikovani za zemlju, nego biti zahvaćeni Božjom onostranošću, naglasio je biskup. Još je rekao da se u kralju Salomonu odražava naše ljudsko nastojanja da se istrgnemo iz prikovanosti za zemlju i dospijemo u Božji svijet kojem pripadamo. Pripomenuo je da bi to naše ljudsko nastojanje doći u Božju onostranost ostalo bezuspješno, da nam Bog nije pritekao u pomoć i u 
utjelovljenju svoga Sina Isusa Krista došao k nama, kako nam poručuju drugo čitanje i evanđeoski ulomak. Hram koji je kralj Salomon izgradio, urešen zlatom bio je znak one Božje ljepote i prisutnosti koja se ostvarila u Isusovu utjelovljenju, ustvrdio je biskup. Još je napomenuo kako je Isus Krist protjerivanjem trgovaca iz jeruzalemskog hrama, kako prikazuje današnje evanđelje, zorno pokazao da starozavjetni rukotvoreni hram može biti onečišćen trgovinom, ali da hram njegova tijela ne može biti ničim onečišćen, jer je on istinski, živi hram Božje prisutnosti među nama, u kojem je prisutna sva čistoća i bistrina Božje ljubavi, sva moć njegova milosrdnog praštanja i spasonosnog oslobođenja od naše označenosti mrakom zloće.
Produbljujući govor o trgovačkom onečišćenju čovjeka koji je u krštenju postao živi hram Božje prisutnosti, biskup je ustvrdio da se najgora trgovina može događati u čovjekovoj savjesti, u koju je upisana Božja istina o čovjeku. «Kad netko počne trgovati sa svojom savješću, protiv nje djelovati i uspostavljati sustave koji nisu s njom u skladu, onda se u njegovu hramu događa najteže onečišćenje od kojega ga može očistiti samo onaj Isus Krist koji je očistio hram ljudskog tijela snagom svoje milosrdne ljubavi na križu», ustvrdio je biskup. Podsjetio je sudionike slavlja da je Isus očišćenje našeg duhovnog hrama izvršio 
u svetom krštenju, i uspostavio nas da budemo njegov «rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni, da naviještamo silna djela onoga koji nas je iz tame pozvao k divnome svjetlu svome», kako veli apostol Petar u ulomku drugog čitanja iz svoje Prve poslanice. Nazočnoj pak djeci i mladima biskup je poručio da se oduševe biti ljudi koji će otvorenošću svoga mladenačkog srca, svojom vjerom i ljubavlju omogućiti Isusu Kristu da bude njihova bistrina, čistoća, snaga i pokretač za život u dostojanstvu Božjih sinova i kćeri. Zamolio je sv. Lovru i bl. Alojzija Stepinca, prvog i drugog zaštitnika ove crkve i Požeške biskupije, da mole kako se sudionicima slavlja nikad ne bi dogodilo da hram njihova srca, duše i savjesti postane trgovački prostor po sebičnosti i negativnosti, nego da uvijek ostanu na Božjim bistrinama, radosni što su njegov narod i ljudi njegova dostojanstva.
Nakon popričesne molitve biskup je pročitao zapis o smrti Antuna Kanižlića iz Matice umrlih požeške Župe Sv. Terezije Avilske na dan 24. kolovoza 1777. te ulomak iz Kanižlićeve 
oporuke, u kojoj je očitovao želju da bude pokopan u crkvi sv. Lovre, a svoje sugrađane zamolio da mole za njegovu dušu. Potom su svećenici na čelu s biskupom sišli u kriptu i ondje se pomolili za njega i druge pokojnike koji su ondje sahranjeni. Uz zbor crkve sv. Lovre, pjevanjem je slavlje uveličao i dječji zbor Osnovne škole Antun Kanižlić u Požegi.
