Trideset i četvrta nedjelja kroz godinu (24.11.2019.)

60

Svetkovina Krista Kralja Svega Stvorenoga

LECTIO

Prvo čitanje: Druga Knjiga o Samuelu, 5, 1-3

¹ U one dane: Dođoše sva plemena izraelska k Davidu u Hebron i rekoše: »Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa. ² Već prije, dok još Šaul bijaše kralj nad nama, ti si upravljao svim pokretima Izraela, a Gospodin ti reče: ‘Ti ćeš pasti narod moj izraelski i ti ćeš biti knez nad Izraelom!’« ³ Tako dođoše sve izraelske starješine kralju u Hebron, a kralj David sklopi s njima savez u Hebronu pred Gospodinom. I pomazaše Davida za kralja nad Izraelom.

Riječ Gospodnja.

Ovo je treće Davidovo pomazanje za velikog kralja, kojega sada svečano priznaju i plemena Izraelova (usp. 2 Sam 2, 4). David je prikazan kao idealni lik vladara, i to znakovitim izrazima. »Tvoje kosti i tvoje meso« (19, 13s.; Post 2, 23; 29, 14) je izraz koji ukazuje na prisnost vladara sa čitavim narodom, krvnu povezanost, tipičnu za patrijarhalne klanove, koji su pozvani iz grada Hebrona, gdje su sahranjeni Abraham i njegovi potomci (usp., Post 23; 49, 31; 50, 13). Veliko Davidovo doba predviđa da sva plemena – kako ona sa sjevera tako i ona s juga – budu sabrana pod vodstvom jednog jedinog vladara i da se međusobno prepoznaju kao »tvoje kosti i tvoje meso«. U Davidu se stvara jedinstvo i povezanost čitavog naroda. Riječi Izraelaca ozakonjuju, osim toga, Davidovo nasljeđivanje Šaula, nakon što je ubijen njegov posljednji potomak, o čemu se pripovijeda u prethodnom poglavlju.
Vladar ima pastirsku zadaću: štititi život čitavog naroda i voditi ga u blagostanju na zemlji (usp. Ps 23; 72). To poslanje ne traže samo predstavnici sjevernih plemena, već sâm Bog, koji je dao svoje obećanje sinu Jišajevu (usp. 1 Sam 16, 1-13; 2 Sam 7, 8). Na temelju Božje zakletve sada biva sklopljen sporazum između kralja i plemenâ, sporazum vjernosti i odanosti, a vjernost i odanost su značajke Boga, pravog kralja koji je iznad svih ljudi. Svako vladanje nad Božjim narodom, dakle, upućuje na vladavinu Božju i ne može slijediti druge oblike vladanja, koji se temelje na pobožanstvenjenju kralja (usp. Ez 28, 1). Da bi David mogao stajati pred svim plemenima i biti im vođa, on mora stajati pred Gospodinom i biti vođen njegovom Riječju.

Drugo čitanje: Poslanica Kološanima 1, 12 – 20

Braćo!
¹² Zahvaljujemo Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. ¹³ On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, ¹⁴ u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha.
¹⁵ On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. ¹⁶ Tȁ u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: ¹⁷ on je prije svega i sve stoji u njemu. ¹⁸ On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. ¹⁹ Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu ²⁰ i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.

Riječ Gospodnja.

Ulomak se otvara zahvaljivanjem, posljednjim u nizu stavova koje Kološani moraju usvojiti da se svide Bogu (usp. 1, 10-12): donošenje rod, rast u spoznaji, snaga u podnošenju i u trpljenju, zahvaljivanje. Pisac poziva Kološane da zahvale Ocu, koji ih je prenio iz kraljevstva tame u kraljevstvo »Sina ljubavi svoje« (tako doslovno stoji u tekstu). Njima je dodijeljena ista sudbina anđelâ i svih onih koji su kod Boga, koji su nekoć »u Kristu« zadobili otkupljenje i oproštenje grijeha. Preokret je, dakle, određen, prisutnošću Sina, u koju poslanica dubinski ponire. Razumjeti njega znači razumjeti sve blago mudrosti i znanja (usp. 2, 3).
Kristološka vjeroispovijest želi kršćaninu zajamčiti sigurnost njegova oslobođenja. Svaka moć ovisi o Kristovu stvoriteljskom i spasiteljskom djelovanju i od njega potječe. Nitko ne posjeduje moć uništiti djelo Sina, jer nitko nije kao on. Crkva se, dakle, ne može pokloniti pred drugim poglavarima i plašiti ih se, budući da je Krist, njezin Gospodin, jedini »poglavar«. Kristovo prvenstvo treba razumjeti ne samo kao ono što svemu prethodi – on postoji ‘prije’ sviju -, već iznad svega kao ‘kvalitativnu’ izvrsnost i odličnost njegova bitka. Bez njega ne bi bio moguć život, jedinstvo i sklad u stvorenjima i u svemiru. Podugačak je niz naslova koji se pridaju Kristu (»slika« ili ikona; »prvorođenac«, »poglavar«, »pomiritelj«) u ovom tekstu i njime se naglašava jedincatost bića onoga po kojemu i za kojega je sve stvoreno.

Evanđelje: Luka 23, 35-43

U ono vrijeme: ³⁵ Podrugivali se Isusu glavari govoreći: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« ³⁶ Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom ³⁷ govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« ³⁸ A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«
³⁹ Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« ⁴⁰ A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? ⁴¹ Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« ⁴ Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« ⁴³ A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«

Riječ Gospodnja.

Luka na neobičan način opisuje divni prizor Isusova krunjenja. U pozadini je narod, u ulozi promatrača. Nešto bliže, u podnožju križa stoje glavari i vojnici, koji se rugaju Isusu. U prvom planu, dva razbojnika koji razgovaraju s njime i, konačno, njegove riječi spasenja. Narod čini brojnu publiku koja prisustvuje prizoru. S obzirom na riječi izgovorene od drugih protagonista, predstavlja dodatni motiv da se kralj odluči odgovoriti na zahtjeve koji će uslijediti.
Prvi je onaj poglavara, koji izazivaju Isusa ponavljajući treću Sotoninu napast (usp. 4, 9): stavljaju ga na kušnju podsjećanjem da je pomazanik Božji, kojega Bog štiti i ljubi. Zbijaju šalu o veoma ozbiljnoj stvari kakva je odnos Otac-Sin. Vojnici podsjećaju na političko značenje mesijanskog naslova. Kralj raspolaže vlašću, to je Isusu već dao naslutiti Sotona u drugoj kušnji, kad ga je nastojao korumpirati posjedovanjem svih kraljevstava na zemlji, ne samo onog židovskog (usp. 4, 6s). Zločinac, prikovan na križ pored Isusa predstavlja najveću napast, jer i on trpi na križu zajedno s Isusom. Prizor je bremenit bolju (grč. páthos): zašto Spasitelj ljudi, onaj koji se ganuo pred ljudskim patnjama, ne odgovara na bolni krik bijednika na zemlji? To je najsotonskija od svih kušnji, jer još jednom pokušava razvrgnuti jedinstvo Otac-Sin: »Ako si Krist«, nestaje riječ Božja, pozivanje na njegovu volju; potvrđuje se nagon za preživljavanjem pod svaku cijenu (usp. 4, 3).
Konačno, prizor dosiže vrhunac u svečanom uspostavljanju Kraljevstva u sadašnjem trenutku: ‘Dobri razbojnik’ – tako ga tradicionalno nazivamo – grabi nebo u zadnji čas svog života, povjeravajući se Isusu, onako kako će se on s pouzdanjem predati u Očev naručaj (usp. 23, 46).

MEDITACIJA

Ulomak poslanice Kološanima pita nas možemo li mi bez Krista, imajući na umu da je on začetnik našega života, i života svijeta. Budući da smo uvedeni u njegovo Kraljevstvo, možemo li možda odbaciti njegovo prvenstvo ili izabrati nešto drugo? Bilo bi uistinu teško razumjeti smisao našeg postojanja! To bi bilo kao da bismo morali djelovati bez uporišta, temelja, ujedinjujućeg načela naših sposobnosti: uma, srca, tijela. On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac, poglavar, prvak, pomiritelj. U njemu je punina božanskog života.
‘Dobri razbojnik’ se odlučuje povjeriti Isusu, moleći da mu dopusti ući u njegovo Kraljevstvo. Priznaje pravednost ovog kralja u času kad on polazi na dugo putovanje, kao u prispodobi (usp. Lk 19, 11-27). Naprotiv, Jeruzalem, koji nije prepoznao i prihvatio Isusa, upravo ide ususret svom uništenju (13, 34s.; 19, 41-44). Imao je blago unutar svojih zidina, no nije ga cijenio. Ipak, omogućio je da njegovog kralja priznaju sve plemena zemlje, prikazao ga je za otkupljenje cijeloga čovječanstva. Iz Jeruzalema, iz središta spasenja povijesti i svemira, po Luki, tvorac svega stvorenoga dovršio je svoj naum, pomirujući svaku stvar unutar stvaranja. Sada se sva plemena zemlje sabiru oko njega da budu izmirena u njegovoj krvi.
Svijet i svemir mogu iz Kristova blaga izvući neophodnu mudrost za stvaranje temeljnih uvjeta za život svakoga živog bića. Svetkovina Krista kralja je, dakle, svetkovina svakog stvorenja koje ne nalazi mjesta na ovoj zemlji, jer je pogaženo logikama koje ne odgovaraju pravoj Mudrosti, logikama moći i zarade, logikama koje odgovaraju zakonu jačega a ne zakonu gubitku života kako bi ga svi imali u izobilju.

MOLITVA

Gospodine Isuse, Sine ljubavi Božje, ne našom zaslugom u baštinu smo dobili dioništvo u tvom Kraljevstvu, nego nam ga je podario Otac, upravo on koji je po tebi i za tebe sve stvorio.
Ti, koji si pretrpio ljudsku nepravdu da susretneš osuđenika na smrt, pomozi nam ostvariti danas pravednost tvog Kraljevstva: oproštenje grješnika, gozbu za svakog čovjeka ugrabljenog iz kraljevstva smrti.
Udalji od nas napast nasilja, želju za osvetom, volju da si sami krojimo pravdu.
Daj da naše oči, zaslijepljene sjajem zarade, mogu uživati u pogledu na blago tvoje mudrosti; da naši ludi umovi mogu proniknuti politike razvoja i mira; da se naša otvrdnuta srca mogu ponovno zagrijati pred otajstvom života koje se krije u svemiru; da naše okrvavljene ruke mogu raditi za izgradnju tvog Kraljevstva.
Tebi, Gospodine, čast, moć i slava u vijeke vjekova. Amen!

KONTEMPLACIJA

Sin Božji je kralj neba. Štoviše, budući da je istina sama i sama mudrost i pravednost, s pravom tvrdimo da se on poistovjećuje sa samim Kraljevstvom. To pak Kraljevstvo nema prijestolnicu ni ispod niti iznad naše ljudske dimenzije, nego u svemu onome što se naziva ‘nebo’. Pa kad bi i uklonio onaj ulomak u kojem se čita: »Njihovo je kraljevstvo nebesko« (Mt 5,3), i onda bi mogao tvrditi da je njihovo kraljevstvo – dokle god traje – sâm Krist, budući da on proteže svoju moć čak i na svaku misao onoga koji više nije rob grijeha; onog grijeha, koji, naprotiv postaje gospodar u smrtnom tijelu onih koji su se njemu predali. Kad pak kažem, da Krist vlada nad svakom misli bilo koga, želim reći da, gdje god bilo pravednosti i mudrosti i istine zajedno sa svim drugim vrlinama, ondje Gospodin iskazuje svoju moć nad onim koji je i sâm postao ‘nebo’, noseći u sebi sliku nebeskih stvarnosti (ORIGEN, Komentar Matejeva evanđelja, 14, 7).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje« (Lk 23, 42).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Treba tražiti milost da osjetimo nebo po pogledu Krista koji nam kaže: »Večeras ti ćeš biti sa mnom u raju«. Isus je otvorio vrata, i od sada možemo biti obasjani njegovom slavom u tami vjeri. Tada, mi počinjemo uviđati otajstvo milosrđa.
Među pustinjacima kruži priča o siromašnom postolaru iz Aleksandrije kojega je anđeo predstavio velikom svetom Antunu kao čovjeka koji je mnogo ispred njega, unatoč junačkim nastojanjima revnog pustinjaka. Ne malo uznemiren tom objavom Antun se odmah uputio u grad propasti da iz usta postolara čuje tajnu njegova savršenstva: »Što izvanredno činiš da postižeš svetost u ovakvom okruženju?«. »Ja? Pravim cipele!«. »Dakako. Ali moraš imati neku tajnu. Kako živiš?«. »Svoj živim dijelim na tri područja: molitva, rad i počinak«. »Ja vazda molim, ono što ti činiš nije dobro! A siromaštvo?«. »I u tome su tri dijela: jedan je za crkvu, jedan za siromahe a jedan za mene«. »Ali ja sam razdao sve što sam imao…Mora postojati nešto drugo, zar ne?«. »Ne«. »Uspijevaš li podnositi ove osobe koje više ne znaju razlikovati dobro od zla, koji očigledno idu u pakao?«. »Ah, to, to ne činim, to ne podnosim! Molim Boga da mene živog spusti u pakao a da oni budu spašeni!«. Sveti Antun se povuče priznajući: »Nisam takav«.
Milosrđe je uznemirenost onih koji su na nebu zbog onih koji nisu ondje. Da se spozna ta reakcija nužno je imati pristup kraljevstvu nebeskom i gledati one koji su iz njega isključeni. Ne može se više ‘vježbati’ u milosrđu i u skrušenosti. Sve što se može učiniti jest prihvatiti (ili odbaciti) da milosrđe preokrene našu brodicu, što nije malo, jer ono uklanja svaku stvar za njezin prolaz. Mogli bismo, dakle, napisati sa sv. Dominikom: »Što bi postali grješnici?«; i sa siromašnim postolarom: »Neka ja siđem u pakao, ali neka oni budu spašeni!«. Terezija je bila zahvaćena tim duhom milosrđa. Sve što možemo učiniti je da joj se previše ne opiremo, kad nam se takva luda pomisao prikaže.